Maja

Prvo što ugledam nakon što otvorim oči njene su papuče u obliku bubamare. Otkako ih je posljednji put izula, trudim se ne dotaknuti ih – i dalje neuredno stoje pored kreveta, kao da će ona svaki čas ući i nataknuti ih, ofucane i prašnjave. Toliko sam joj puta rekao da ih baci, a sada ih nizašto ne bih dao, iako se bojim dulje zadržati pogled na njima pa ih gledam krajičkom oka, samo da se uvjerim da su još na mjestu.

Posegnuo sam za Majom, ali njena strana kreveta bila je prazna. Probudila me bol koja je izvirala iz želuca, prelazila preko grudi i završavala pulsirajući pod lijevim pazuhom. Na javi sam znao da Maje više nema, ali u snu to nisam znao i svako buđenje bilo je novi užas. Maje više nema. Hvatao sam dah i pokušavao razmišljati o onome čega ima. Ispod roleta, crna boja pretvarala se u plavu i čuo se pjev ptica. Jutro je svitalo bez obzira na mene. No to nije bilo jedino. Shvatio sam da me nije probudila bol, nego zujanje muhe.

Očekivao bih da će me probuditi komarac, ali bila je to muha koja je zapela između zavjese i prozora. Zujanje se pojačavalo sa svakim udarom njenog malog tijela o staklo. Otvorio sam prozor, protresao zavjesu i ponovno zaspao. Otkako Maje nema, budi me svaki zvuk, pogotovo oni koji nalikuju udaranju njenih potpetica po stepenicama ili šuštanju njene pidžame koju sam sakrio u dubinu ormara.

Dok sam ujutro kuhao kavu, muha je obletjela oko moje glave i sletjela na zid. Ne volim ubijati životinje pa sam otvorio prozor da joj pružim još jednu priliku da ode, ako je to uopće bila ista muha. Tada još ništa nisam razumio. Nestala je, a potom mi je za ručkom sletjela u tanjur i otad je ovdje.

Neobično je bilo to što nije sezona za muhe, obično ih nestane pred zimu. Zahvalan sam joj što se pojavila i zaokupila me, bar malo potisnuvši tugu i prisilne misli. Možda je bila ovdje zato što sam je na neki način trebao, rado sam to pomislio.

Odlučio sam je pustiti na miru, navikao sam na njeno zujanje i, što se mene tiče, mogla mi je postati čak i kućni ljubimac. Maja bi me možda natjerala da se riješim muhe, ali to je sad potpuno bespredmetno.

Otvorio sam prozor u kuhinji i zatvorio vrata prije nego što sam sljedećeg jutra otišao na posao. Po povratku provjerio sam kuhinju i činilo se da je nema. Ne odustajem. Pretražujem cijeli stan i ništa. Tražim sve dublje, mahnito, padam u trans, prekopavam ormare pa dolazim do Majinih stvari, njenih poklona, i spremam ih u kartonsku kutiju koju stavljam u crnu vreću za smeće koju odnosim u šupu.

Dok ležim na parketu, razmišljajući osjećam li se sad bolje ili gore, muha se ponovno pojavljuje i slijeće mi na čelo. Svrbi me, češkam podlakticu umjesto čela da je ne bih preplašio. Ne tjeram je, svejedno mi je. Njene sitne nožice golicaju me po licu, možda je sok štrcnuo kad sam zagrizao jabuku. Možda je došla zbog suhih smokava ili mandarina, ili šipka, kivija...

Muha odleti s moga lica pa se vrati i sleti mi na lijevo rame. Maja mi je najviše voljela nasloniti glavu na lijevo rame. Odjednom osjećam kako ramenu nedostaje težine, treperi poput noge s koje je upravo skinut gips. Trljam ga da bih smirio izboj elektriciteta. Ponavljam sebi, morat ću se naviknuti na to da na ramenu više nikad neću osjetiti njenu glavu. Čini mi se da mi je lakše dok muha sjedi na njemu. Iako joj težinu ne mogu osjetiti.

Od tog trenutka gotovo stalno leti oko mene. Hrabra je i ne bježi na svaki moj pokret, nego mi leti sve bliže i bliže. Kruži mi oko glave kao da želi nešto reći. Prati me iz sobe u sobu, nosim je na ramenu, lijevom ramenu, ramenu koje je pripadalo Maji.

Ponekad mi sleti na obraz ili dodirne neki drugi dio moga tijela i svaki je put to dio tijela koji je Maja voljela. Puštam je da sleti gdje hoće. Mirna je, tiha, kao da pazi da zuji što tiše, da me ne ometa, pa često zaboravim da mi je na obrazu.

Gledao sam takve filmove, čitao takve knjige. Duša uđe u tuđe tijelo, u životinju, u stvar. Je li moguće da je Majina duša ušla u muhu? Možda je baš namjerno odabrala muhu, znala je tako lepršati oko mene, hodati mi iza leđa, a ja bih vikao “Muha, muha!”, pa bih se naglo okrenuo, zagrlio je i pritisnuo o sebe.

Danas mi je dozvolila i da je dodirnem. Podbočio sam lice šakom, a ona je prišla i počela mi krilcima golicati dlan. Onda sam je dotaknuo malim prstom, nježno, najnježnije. Bila je mirna nekoliko trenutaka, onda je uzletjela i spustila se na knjigu. Bio je to Sinkronicitet C. G. Junga i W. Paulija. Promatrala me s knjige dok nisam krenuo prema njoj, a onda je sletjela na Ikein katalog. Nije se morala okretati prema meni da bi me pogledala, osjećao sam kako su me cijelo vrijeme pratile njene mnogobrojne oči. Vratio sam se na kauč i ona mi je doletjela na usta. Jesam li ja to ljubio muhu? Škakljalo me, a ona je nastavila i ušla kroz moja poluotvorena usta.

Osjetio sam kako golica moje desni, kako me dodiruje po jeziku i spušta mi se niz ždrijelo. Kad je stigla do samog ulaza u grlo osjetio sam snažan refleks za gutanjem. Jedva sam je uspio izdahnuti sa zadnjim ostacima zraka iz pluća.

Jako sam se preplašio – tek što sam je ponovno pronašao, gotovo sam je izgubio, i to na strašan, kanibalski način. Mučnina mi nikako nije prolazila – cijelo je vrijeme lepršala po stanu, pokušavala doprijeti do mene, vratiti mi se, a ja sam je tjerao van. Nekoliko sam je puta pokušao čak i ubiti. Sreća da sam to činio toliko bezvoljno i traljavo da je uspjela pobjeći. Očito je da joj to nije smetalo, njena duša toliko je iznad moje da je razumjela kako mi treba vremena da se priviknem na njezin novi oblik. Nisam više sumnjao i nisam bio lud, bilo mi je jasno da se dogodilo nešto što se ne može dogoditi i da o njoj ne smijem govoriti nikome.

Počeli smo i izlaziti zajedno, ona se zavuče negdje ispod mog ovratnika, škaklja me i mazi. Maja je jako voljela kivi, ali bio joj je kiseo i jela ga je sa šlagom. Otkako je muha, stavljam tanjurić s pošećerenim kivijem na prozor. Radimo na našem jeziku. Iako se čini da se razumijemo i bez govora, svaku večer otvaram knjigu s Morseovim pismom i onda vježbamo. Lupkam prstom blizu mjesta gdje stoji, a ona mi odgovara sitnim udarima svojih nožica. “Kako si?” “Dobro kad sam s tobom”. Osjećam toplinu dok je zovem Maja.

Od sinoć je nema i ponovno osjećam užas. Kiša je i bilo bi logično da uđe u kuću, zajedno s vlagom i svim sitnim stvorenjima koja bježe u zaklon. Prevrćem cijeli stan, ali ne nalazim tijelo, nema tragova. Koliko dugo zapravo žive muhe? Bojim se da sam je nehotice ubio.

Ili je živa, ali je otišla? Ni ona me više ne voli. Moram nazvati Maju. Znam da je kasno i da mi se neće vratiti. Sada je s nekim drugim, zamišljam kako upravo podiže čašu i smije se na moj račun. Je li se njena svijest bila udvostručila, podijelila ili je cijela prešla na muhu? Moram je nazvati, obećat ću sebi da je to posljednji put, samo da joj još jednom čujem glas.

Ruke mi se tresu i grlo mi je suho. Učinilo mi se da čujem zujanje, ali bojim se da to zujanje dolazi iz moje glave. Osjećam gorčinu. Je li moguće da sam je progutao? Otvaram prozor kako bih duboko udahnuo svježi zrak i smirio srce koje mi udara po grlu. Iza prozora sve je drukčije, sve je mirno. Kiša je prestala i zrak miriše po glistama.