Makedonski dokumentarac u utrci za Oscar. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali upravo to događa se “Zemlji meda”, fenomenalnom, poetičnom dokumentarcu koji nije samo makedonski nacionalni kandidat u kategoriji najboljeg stranog filma, nego je nakon pobjede na Sundanceu prednominiran i u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma! Velik je to uspjeh za Ljubomira Stefanova i Tamaru Kotevsku, debitante koji su tri godine snimali skromnu pčelaricu Hatidže i snimili jedan od dokumentarnih hitova godine.
Divlja glupost protiv divlje prirode
Hatidže upoznajemo kao osobu potpuno stopljenu s prirodom, koja pčelama prilazi bez ikakve zaštite, slijedeći pravilo da se u prirodni sastav meda ne smije dirati i da pola svega pripada pčelama.
Skromnu kućicu od kamena i blata, naslonjenu na ruševinu nekad mnogo bogatijeg zdanja, dijeli sa starom, gotovo nepokretnom majkom te brojnim mačkama i psom. Meditativna kvaliteta njezina života u oštrom je kontrastu s prljavim, kaotičnim ulicama Skoplja na čijoj tržnici prodaje svoj med: prizor u kojem ta jednostavna, gotovo divlja žena dijeli autobusno sjedalo s mladim pankerom učinit će nam se zgodnim, možda i smiješnim, no smijeh će nam prisjesti kada se taj isti prljavi grad doseli u Hatidžinu neposrednu blizinu.
Personifikacija balkanske gluposti, nemara i divlje pohlepe u kontrastu s divljinom netaknute prirode u filmu je Hassan, otac mnogobrojne obitelji koja se nastanila odmah do naše protagonistice.
Simbol mnogo većeg problema
Kad otkrije da Hatidže teglice svojeg meda prodaje za 20-ak eura, on brže-bolje nabavlja poluraspadnute industrijske košnice i tjera cijelu obitelj da se baci u proizvodnju o kojoj ne zna ništa.
Hassanova obitelj i sama živi ispod razine temeljnog ljudskog dostojanstva, i kao takva ne može se gledati kao istinski negativac usporediv s korporacijama koje su upropastile prirodne ljepote nepreglednih područja. Sličan im je, međutim, u odnosu prema prirodi, koji se svodi na uzimanje bez vraćanja i bez svijesti da bi takav pristup dugoročno mogao dovesti do kraja života kakav poznajemo.
Zato ne čudi da je malena, predivno snimljena makedonska priča i u očima prekooceanske publike postala simbolom za nešto mnogo opasnije i veće – prijetnju uništenjem i mogućnost promjene koja kreće od nas samih.
Film od idućeg tjedna igra u hrvatskoj mreži nezavisnih kina.
Scene koje su vas najviše iznenadile: Najveći hit bila je djevojka na parkiralištu