Malo tko bi se '69. okladio na uspjeh Zeppelina i Bowieja, a postali su klasika

Prije pedeset godina, krajem 1969., pojavilo se nekoliko važnih rock-albuma koji su u međuvremenu stekli statuse klasika. Upravo je prošli tjedan bila i 50-godišnjica objavljivanja prijelomnog singla “Whole Lotta Love” Led Zeppelina.

Prošli je mjesec reizdan i “Abbey Road” Beatlesa u luksuznom paketu na tri diska, s novim miksom albuma i dodatnim neobjavljenim snimkama. Novi remiks zvuka napravio je Giles Martin, sin Georgea Martina, kao što je u posljednje dvije godina to napravio za još dva albuma Beatlesa kad su navršili 50 godina, “Sgt. Pepper” i “Bijeli album”.

Drukčije svjetlo na staro
Neki koji vole egidu “ostavite povijest kakva je bila” rekli bi da je riječ o svetogrđu, ali nema ništa lošeg u “bacanju” novog, drukčijeg svjetla na stare snimke. Uostalom, stara originalna izdanja postoje na tržištu, a upravo su ona “sveti gral” diskofila koji za pojedina prva izdanja vinila plaćaju povelike svote. Paradoks je da u vrijeme poboljšane tehnologije i suvremenih kanala distribucije zvuka, streaminga, stari vinili i dalje stoje kao spomenici najboljem zvuku koji si možete priuštiti, ako očuvane (i prilično skupe) stare ploče sparite s nekim solidnim hi-fi sustavom.

O svemu tome razgovaralo se i na “Too Loud Festu” održanom prošli vikend u zagrebačkim hotelima Hilton, gdje su se proizvođači hi-fi opreme, diskografi i diskofili našli na nekoliko panel-diskusija razmatrajući razlike u digitalnom, analognom, dobrom i lošem zvuku.

Dakako, nije problem u novim digitalnim formatima zvuka, nego u (lošem) načinu njihova korištenja, primjerice, smanjenoj rezoluciji zvuka na streaming servisima, ili činjenici da i Appleovi iTunes dozvoljavaju kupovinu u komprimiranoj rezoluciji od (samo) 320 kbps, a ne u CD kvaliteti zvuka.

Zbog čega je zvuk zadnjih dekada pretrpio ozbiljne udarce pretjeranim korištenjem digital clippinga, kompresije, no noise tehnologije, izgubivši pritom dinamiku i prostornost. Sve to, dakako, nije problem ako glazbu slušate kao potrošnu robu na malim slušalicama u tramvaju ili u automobilu – za njih je “sabijeni” aktualni zvuk i prilagođen – ali za komforno, luksuzno kućno slušanje potrebno je puno više.

Upravo je to razlog što u svim ovim reizdanjima i novi, “digitalni” vinili doživljavaju porast prodaje, jer je u njihovoj proizvodnji tehnički nemoguće koristiti sve nabrojane tehnološke zločine, pa komparativno zvuče bolje od CD-a s istom glazbom. Novi vinili danas su skuplji od CD-a i već godinama doživljavaju uskrsnuće, pa su nakon godina pogrešne pretpostavke da je riječ o zastarjelom formatu, danas ponovno u modi. No, iako im raste prodaja, diskografska industrija usprkos pada prodaje CD-a i dalje najveće zarade vuče iz praktičnijih digitalnih formata.

Za razliku od Jimmyja Pagea koji usprkos nekoliko serija reizdanja albuma Zeppelina nikada nije dozvolio novo remiksiranje zvuka, Bowie je u godišnjim box-setovima ipak dobio nove mikseve albuma “Ziggy Stardust” (5:1 surround zvuk), “Station to Station” i “Lodger”. No, svi ti pokušaji nisu uspjeli nadmašiti kvalitetu zvuka njihovih originalnih vinila. Ispada da su astronomske današnje cijene za uščuvane stare LP ploče još jedan dokaz vizionarstva tadašnjih ljudi po tonskim studijima, producenata i snimatelja.

Dominirali dekadom

Ali, postoji jedno ali; izuzetak su reizdanja vinila rađena s izvornih analognih master vrpci, ali budući da je riječ o skupom procesu, samo nekoliko je takvih pokušaja koji su, posljedično, bolji od redovitih “digitalnih vinila” na tržištu. Primjerice, recentna reizdanja albuma Neila Younga i mono box set albuma Beatlesa imala su potpuno analogan tretman, ali ga je dobilo i jedno domaće izdanje koje ovih dana slavi petu godišnjicu. Radi se o box setu albuma Bijelog Dugmeta za koji je Croatia Records u londonskim Abbey Road studijima angažirala istog Sean Magee, koji je osvojio Grammyja za mono box set albuma Beatlesa.

Vratimo li se na kraj 1969., slične operacije reizdanja poput ove “Abbey Road” Beatlesa, već su nekoliko puta obavljene s još dva tadašnja albuma; prvim “pravim” Bowiejevim albumom “David Bowie” – poslije preimenovanim u “Space Oddity” – i “Led Zeppelin II”. I dok su Beatlesi bili iskusni veterani, Bowie i Led Zeppelin krajem 1969. tek su objavljivali svoje druge albume i postajali slika, prilika i zvuk onoga što će dominirati idućom dekadom, sedamdesetima, i “do kraja svijeta”. I oni su, usprkos tadašnje pozicije novotarije na svjetskoj rock sceni, došli do statusa “klasika”. Danas je to neupitna činjenica, ali tada bi se malo tko “okladio” na njih; ni kritičari, ni skeptični kolege glazbenici, a ni masovna publika. Sve to imajte u vidu kad vam za današnje nove bendove netko kaže da “nisu dobri kao ovi već poznati”, jer možda će ih slušati i za 50 godina. •