Tamo negdje oko Karlovačke industrije mlijeka u naselju Mekušje, svojedobno je šetao jedan poveći mamut. Izdvojio se iz skupine, možda već umoran od kilometara pješačenja koje njegovo krdo čeka svake godine u obilasku ljetnih i zimskih "rezidencija". Možda bolestan, ranjen ili pak opasno trošnih zubi, zastao je pokraj velikog drveta koje je zaklanjalo jarko sunce uz rijeku i tu ostao.
Izronio komad povijesti
To je jedan od mogućih scenarija koji se odigrao prije više od 10.000 godina u svojevrsnoj dolini mamuta, u karlovačkom kraju. Tisućljećima kasnije, osamdesetih godina prošlog stoljeća, jedan je Karlovčanin zaronio u Kupu da se spasi od ljetnih vrućina. I dok je ronio, ugledao je zanimljivu "stvar" – bogami poveću kost, pa još nekoliko njih... Predmete je predao u ruke karlovačkih muzealaca koji su ustanovili da je riječ o zubu, kralješku i nadlaktičnoj kosti diva ledenog doba!
– Mamuti su bili veliki putnici, kretali su se čitavom Europom, Azijom, sjevernom Afrikom, a evolucijski im se vijek kretao u rasponu od 150.000 do 4.000 godina, s time da mamuta u našim krajevima nema već više od 10.000 godina. Klima je u to vrijeme na području današnje Hrvatske bila sličnija alpskom području ili Skandinaviji. No, pogodnost ovih krajeva bilo je Jadransko more koja je kao radijator zagrijavalo ovaj kraj, tako da je i u zimskom razdoblju bilo podnošljivo. Ledena površina počinjala je već kod Njemačke, Poljske, Francuske, tako da je kod nas svakako bilo bolje. Veliki migracijski putevi mamuta bili su vezani za prehranu, tako da vjerujemo da su u naš kraj dolazili zimi, gdje im je bilo ipak ugodnije i gdje je bilo više hrane nego na krajnjem sjeveru – priča nam Luka Čorak, kustos Prirodoslovnog odjela karlovačkog Gradskog muzeja.
Karlovačko područje i u to je vrijeme izgledalo slično današnjem, naravno bez ljudi, ali je zato sve vrvjelo od rijeka, močvara i silnih šuma. Pravi raj za vunaste mamute, sisavce, surlaše, koji su se hranili biljem, pretežno travama na bogatim ljetnim pašnjacima. Na jelovnik su često dodavali i koru drveća, mahovinu i druge grmolike i zeljaste biljke. Kako su bili divovi, znatno veći od današnjih slonova, hranili su se i po 20 sati dnevno, a hranu su usitnjavali s pomoću četiri masivna kutnjaka koji su, osim kljova, bili jedini zubi u njihovu zubalu.
– Mamuti su bili izrazito društvene, migracijske životinje te su putovali u usko povezanim obiteljskim zajednicama koje su se u ljetnom razdoblju spajale u velika krda – dodaje kustos. Da je mamuta u to vrijeme bilo po čitavoj Hrvatskoj, svjedoči i muzejski primjerak zuba mamuta koji je karlovačkom Gradskom muzeju darovao Gradski muzej Vukovara davnih godina. Dio zuba vukovarskog mamuta težak je čak 2,3 kilograma i nešto je veći od karlovačkog "kolege". No, svjedoče kako su okolicom Karlovca prije toliko godina šetali dobroćudni, obitelji privrženi mamuti teški čak šest tona, visoki i do četiri metra. Mjesto prepuno rječica i močvara stvorilo je prekrasnu dolinu za mamute koji su tu vrlo rado obitavali na putu od Vukovara prema Jadranu.
Brzo su trošili zube
– Zanimljiva je činjenica da je velik uzrok smrti mamuta bio nestanak zubi uslijed trošenja, što bi se događalo oko njihove 40-te godine života – objašnjava Čorak.
Osim ostataka mamuta, u karlovačkom je Gradskom muzeju pohranjen i zub špiljskog medvjeda, daleko starije zvijeri koja je na ovim područjima živjela prije gotovo 27.000 godina. Ostaci špiljskog medvjeda, ali i špiljskog lava i mačke, golemih zvijeri, nedavno su nađeni u Baraćevoj špilji pokraj Rakovice.
>> Gradski muzej Karlovac dobio i telegraf iz Austro-Ugarske
Amebe su nastale od hrvata.