Marina Abramović: Prestravio me odlazak iz Jugoslavije

'Kada me ljudi pitaju odakle sam, nikada im ne odgovorim iz Srbije. Kažem im da potječem iz zemlje koja više ne postoji', čest je odgovor Marine Abramović kada je u pitanju njeno porijeklo. Nama, koji potječemo iz te iste bivše 'nigdjezemske', nema se što objašnjavati. Shvaćamo njenu prošlost i poznajemo njen put i razloge zbog kojih je 70-ih napustila rodni Beograd. Bilo je to vrijeme kada se performans nije smatrao čak ni pravom umjetnošću, no vojnom disciplinom i čeličnom vjerom u to što radi, gotovo pola stoljeća i fizički i psihički ispitivala je svoje granice u nakani da tansformira svoju osobnost i uspjela.

S više od 850.000 posjetitelja na svojoj izložbi “Umjetnik je prisutan”, 2010. godine, potukla je sve dotadašnje rekorde newyorške MoMa-e, tada gotovo tri mjeseca nepomično sjedeći na stolcu, i na tom je polju umjetnosti postala apsolutni svjetski broj jedan. Dovoljno je kazati da su ljudi pred muzejom spavali u redu ne bi li uhvatili priliku da sjednu nasuprot njoj, a među njima bilo je i ozbiljnih igrača poput Patti Smith ili Björk.

Spomenuti rad i brojni drugi, kronološki prezentirani kako bi obuhvatili sve faze njezine 50-godišnje karijere, dio su retrospektive “Čistač” otvorene u beogradskom Muzeju savremene umetnosti. Od ranih slika i konceptualnih radova, preko solo performansa i rada s Ulayem. Oživljen je, primjerice, njihov performans 1977. izveden u Galleria Comunale d’Arte Moderna u Bologni kada je publika u galeriju ulazila kroz uski prolaz s čijih su strana okrenuti jedno prema drugome potpuno goli stajali Marina i Ulay, o čija se tijela svaki posjetitelj galerije morao okrznuti.

U Beogradu su, naravno, goli glumci. Izloženo je više od 120 radova objekata, fotografija, audio i videomaterijala, scenografije i arhivske građe njezinih antologijskih serija “Ritam”, “Lips of Thomas”, “Prelazak preko noćnog mora” ili recentnog opusa poput “Balkanskog baroka” nagrađenog Zlatnim lavom na Venecijanskom bijenalu 1997. u kojem je čisteći krv s kravljih kostiju dala svoj umjetnički odgovor na užase rata na Balkanu. “Čistač” je i povratak Marine Abramović u rodni Beograd u kojem nije izlagala 44 godine, a izložba kojom ona “čisti” svoju prošlost, svijest i umjetnost povod je i ovom ekskluzivnom razgovoru sa 72-godišnjom umjetnicom koja, kaže, nikada neće stati. Planira umrijeti radeći.

Nakon 44 godine evo vas u Beogradu. Zašto je trebalo tako dugo, kako se osjećate?
Gotovo pola stoljeća ne živim u ovom gradu i puno toga se promijenilo. Promijenili su se ljudi, promijenila se povijest i povratak s ovako velikom izložbom proživljavam vrlo emocionalno.

I sami kažete kako je prošlo gotovo pola stoljeća...smatrate li Beograd i Srbiju i dalje svojom domovinom ili vam je domovina negdje drugdje, u New Yorku, u Americi?
Ljudska bića mogu napustiti mjesto svojeg rođenja i putovati svijetom, ali ne mogu izmjeniti svoje podrijetlo. Nedavno sam obavila DNA testiranje kojim mi je utvrđeno da posjedujem 75 posto balkanskog genoma, 24 posto istočno-europskog i 1 posto talijanskog. To sve objašnjava. Ja sam Balkanka i Balkan je u meni. 

Vaši roditelji zauzimali su važna mjesta u Titovom komunističkom režimu. Bili su istaknuti partizani i borili se u ratu te kasnije bili proglašeni nacionalnim herojima. Kako se te okolnosti, specifične za područje bivše Jugoslavije, očituju u vama i u vašoj umjetnosti?
Moji roditelji igraju značajne uloge u mojim radovima. Nakon očeve smrti posvetila sam mu rad koji sam nazvala "Heroj". U njemu sjedim na bijelom konju i u rukama držim bijelu zastavu koja simbolizira predaju. Nameće se pitanje zašto heroj nosi zastavu predaje? E pa taj rad posveta je mojem ocu koji se nikada nije predao promjeni. I rad "Balkanski barok", koji ste već spomenuli, tiče se mojih roditelja i referira se na rat na Balkanu. Dakle, oni su stalno prisutni, i u meni i u mojoj umjetnosti. Pa čak i u kazališnom komadu "Život i smrt Marine Abramović" Boba Wilsona, glumim svoju majku.

U svojim memomarima "Prolazim kroz zidove" pišete o odrastanju u nasilnoj sredini koju je obilježio i kompliciran brak vaših roditelja.  Postoji li veza između tih iskustava i mnogih vaših performansa u kojima je prisutno nasilje ili bolje reći - u kojima je prisutna bol?
Iz osobne perspektive čini mi se da tu nema izravne veze. Objašnjenje prisutnosti boli u mojim performansima je u činjenici da se svi bojimo boli, a za mene jedini način da se oslobodim boli je da ju uprizorim na sceni pred publikom i suočim se s njom. Tako postajem primjer: ako to mogu ja, može svatko u svojem osobnom životu.

Sa 29 godina odlazite iz komunističke Jugoslavije u apsolutnu slobodu Amsterdama. Kako ste doživjeli tu promjenu?
Bila sam prestravljena. Moj rad je suočavanje s ograničenjima, i izvan moje zemlje on odjednom više nije imao smisla. Morala sam izgraditi poptuno nov sustav pravila i nov sustav svojih osobnih ograničenja koja ću potom pokušavati rušiti. To uglavnom i jest osnovni problem mnogih umjetnika koji dolaze iz Istočne Europe. Izvan svojih zemalja, zbunjeni drugačijim političkim i kulturnim okruženjem često izgube fokus svojeg rada.  

Osjećate li se slobodno u današnjem društvu?
Ne. Društva su prepuna pravila, zabrana i političke korektnosti. U potrazi za slobodom pojedinci se još uvijek moraju zagledati duboko u same sebe.

Što sve 'čistite' beogradskom izložbom?
Čistim svoju prošlost, sjećanja, svoje emocije, svoju umjetnost. Naslov je vrlo simboličan i obuhvaća razne slojeve značenja. U kompletu izložba je puno kompleksnija od puke retrospektive.  

Baš kao što je slojevit i sam vaš rad u kojem postoji socijalni aspekt, aspekt erotičnosti, uznemiriujući aspket, politički...A što je s ljubavlju?
Moj rad prepun je bezuvjetne ljubavi, ljubavi prema publici i prema apsolutnom strancu, ljubavi prema ljudskim bićima. Bez ljubavi ne bih mogla raditi to što radim niti s publikom imati odnos kakav imam.

Kada je prvi put vaše tijelo postalo fokusom vaše umjetnosti?
Imala sam sreće što sam rano performans prepoznala kao sredstvo kojim svoje ideje mogu prenijeti publici, a tijelo mi je postalo alat još ranih 70-ih godina.
 
Tih godina družili ste se i s hrvatskim umjetnikom Tomom Gotovcem.
Tom je bio jedinstven. Bio je karizmatičan, talentiran, velikodušan, sklon inovativnim eksperimentima. I najvažnije od svega, bio je dobar čovjek. Od njega sam neizmjerno puno naučila o filmu. Bio je jedina osoba koju poznajem a koja je znala poimence svakog sporednog glumca u Kurosawinim filmovima.

S umjetnikom Ulayem bili ste u vezi 12 godina i razišli se 'zauvijek' nakon zajedničkog performansa. U kakvim ste odnosima danas?
Pozvala sam ga i na beogradsku izložbu i nadam se da će mu zdravlje dopustiti da dođe. Bez obzira na sve što se među nama dogodilo, uspjeli smo postati dobri prijatelji.

U što vjeruje duhovna osoba poput vas?
Ja sam netko tko voli vjerovati u sve. U čuda. U nematerijalnost duše, u prenošenje energije, u uzrok i posljedicu i u dobrotu u svemu.

Pri tome su vam bliža zapadnjačka vjerovanja u dualnost tijela i duše ili istočnjačka vjerovanja u kojima oni čine jedinstvo?
Istočno vjerovanje po meni ima više smisla.

Koja je vaša poruka mladim umjetnicima i mladima općenito?
Da se ne boje nikoga i ničega. Neka slijede svoju intuiciju i svoje srce.

Nakon pola stoljeća suočavanja sa strahom i boli postoji li nešto čega se ipak još uvijek bojite?
Morskih pasa u morskoj dubini.

Iduće godine postat ćete prva žena koja će prirediti svoju retrospektivu u glavnoj galeriji RA (Kraljevska akademija umjetnosti) u Londonu. Možete li nam otkriti dijelić toga što pripremate?
Upravo radim na konceptu izložbe i ne želim se ureći i govoriti išta o tome prije nego se dogodi. Poprilično sam praznovjerna. Na meni je velika odgovornost i veliki pritisak, pokušat ću tamo dati najbolje od sebe.