Elling je društveni autsajder, osjetljiv i labilan. Nakon boravka u mentalnoj ustanovi, s prijateljem se suočava sa stvarnim životom. To je priča “Ellinga”, nove predstave Satiričkog kazališta Kerempuh, (premijera je u nedjelju, 16. prosinca), djela koje režira Hrvoje Korbar. Naslovnu ulogu tumači Marko Makovičić, jedan od naših najboljih glumaca, koji zbog svoje samozatajnosti i nije previše poznat široj javnosti.
Što je najvažnije u tekstu “Ellinga”, naravno iz kuta vaše uloge?
Da bi napravio bilo kakav korak naprijed, taj lik mora odustati od nečega što mu je jako bitno. On mora ići protiv sebe da bi napravio nešto što je za njega dobro i polako shvaća da mora lomiti samog sebe kako bi napredovao u životu.
U čemu je tajna kazališne privlačnosti takvih “nakošenih” likova?
Bliski su djeci, zbog direktnosti, neposrednosti. Gledatelj lako pomisli “ja sam iznad njih”, a onda ih takvi likovi uspiju uvući u zamku, ljude doslovno poklopi njihov, recimo to tako, začudni svijet. Taj spoj je zapravo neodoljiv. Ljudima je privlačna njihova doslovnost, oni neke obične stvari vide iz posve drukčijeg kuta.
Takvi likovi otvaraju nam nove perspektive?
Apsolutno. Primjerice, javljanje na telefon nama je jedna vrlo obična stvar, ali Elling kaže: potpuno je nenormalno razgovarati s plastikom, s nekim koga ne vidiš. I to zaista ima smisla. Njemu je važan smisao, zato se on uz telefon ne osjeća ugodno, i tada shvatimo da takvi pogledi na svakodnevne i obične stvari otkrivaju puno istine.
Nakon puno godina slobodnjaštva, prihvatili ste angažman Satiričkog kazališta Kerempuh i zato ste stvoreni da objasnite prednosti i mane ta dva glumačka položaja. Što je bolje?
Na ovo se pitanje ne može odgovoriti šturo. Ja sam zadovoljan zbog godina koje sam proveo kao slobodnjak, iako je to položaj u kojem si uvijek u strahu. Sretan si kad radiš, kada puno radiš, ali u tebi stalno tinja strah. Koji se pojačava kada uđeš u fazu kada manje radiš. A te faze, naravno, postoje. Taj strah i neizvjesnost su najveći minusi. No veliki plus je što kao slobodnjak baš uvijek radiš s ljudima koji izgaraju na poslu, strašno im je stalo do toga što se radi. To donosi stav “ovo je naš projekt, naš autorski projekt”. Posljedično je to uvijek i rad u manjoj grupi, što meni osobno odgovara. Ali to je način života koji ne podržava obiteljski život koji je meni u jednom trenutku postao bitan. Recimo, dođe ljeto i ako niste dobili angažman na Igrama ili na Splitskom ljetu, to znači da u srpnju, kolovozu, ali čak i u rujnu i listopadu nema honorara. A djeca moraju jesti svaki dan. I ja također. Uz to, i slobodnjaštvo se promijenilo. Taj je status prije krize bio jedno, radilo se puno, kazališni ansambli i redatelji uzimali su nas slobodnjake, a sasvim je drukčije to izgledalo kada je stisnula kriza. No slobodnjaštvo je nevjerojatno iskustvo, koje ti omogućuje da puno igraš, putuješ...
Pripremajući se za ovaj razgovor prvi put sam se suočila s jako dugim popisom uloga iz crtića koje ste sinkronizirali. I sama sam se upitala: kada je sve to stigao?
To je taj ritam: imaš večernje predstave u ZKM-u ili Exitu, dnevne sa Zijahom po školama ili u Maloj sceni, a supruga (Marko je oženjen glumicom Jelenom Vukmiricom) i ja smo zaista puno radili za Malu scenu, primjerice “Predstavu o vodi”. I onda uz sve to trčiš i na sinkronizacije crtića. Ali zapravo svi tako žive.
Što ste prvo pomislili kada je došla ponuda iz Kerempuha?
Najprije sam se uplašio. Trebalo je odlučiti što s ADU, na kojoj od 2011. radim kao asistent Bobe Jelčića. Tom sam se poslu uz glumu sve više posvećivao, i sve više se vezivao za njega. Tako je ponuda iz Kerempuha značila promjenu planova. No kako sam želio nova glumačka iskustva, nije tu bilo puno premišljanja. Ovdje se promijenio cijeli ansambl i želio sam iskustvo rada s ansamblom. U konačnici, bila je to odluka čovjeka koji ima obitelj i više nema dvadeset godina, a priznajem i da mi je ponuda godila, kao i to da je netko primijetio moj rad i poželio me iskoristiti.
Kako je to biti omiljeni glumac Bobe Jelčića?
Ne znam baš! On je moj omiljeni redatelj! Imamo dugu suradnju, još od Akademije. Tu se osjećam kao doma, on me najviše naučio, otvorio mi neke nove svjetove. Rad s njim, a bio je to seminar na mojoj četvrtoj godini Akademije, natjerao me na razmišljanje zašto se bavim ovim poslom, tko su ljudi kojima se obraćam, kao glumac koji želi biti i autorski uključen u projekte koje radim. Bobo je “nabacio” puno više sadržaja u to što radim, iako sam naravno imao vrlo dobrih profesora na Akademiji. Najtočnije bi bilo reći da me Bobo dobro prodrmao i da od tada surađujemo u kontinuitetu.
Koliko se razumijete zapravo se vidi na svakoj predstavi.
To mi je jako drago. I jako važno, tim više jer se i privatno dobro razumijemo i slažemo. Meni je to što on radi strašno duhovito i to osjećam bliskim. Fascinira me on kao redatelj, način kako iz naoko banalnog detalja uspijeva napraviti širinu te postići nevjerojatnu dubinu značenja.
Kada vas gledam u tim predstavama, uvijek mislim kako bi vas Hollywood plaćao suhim zlatom. Izgledom ste savršeno normalan tip, a u glumi možete napraviti sve ono što nije normalno.
Netko je već napisao u kritici kako sam ja čovjek koji igra te obične likove, onaj koji može proći pod običnog čovjeka s ceste, a zatim na sceni iz mene iziđe ono što svi imamo u sebi, ali baš i nije svakodnevno. To i jest ono što najviše volim: kada su stvari “odigrane” do trenutka kada to više ne smiju biti. Sebe ne doživljavam kao glumca velikih gesti, ne vidim se u takvim scenama. Baš to i želim postići u radu s redateljima i glumcima; to iskušavanje granica, istraživanje što treba napraviti da takva gluma prijeđe rampu, dođe do svakog gledatelja u kazalištu. Osim tog kopanja po sebi, bavljenje formom kazališta, traženje posebnog kazališnog izraza koji je tu za ovaj trenutak i ove ljude, to je po meni glavni izazov kazališta današnjice.
Podsjetili ste me na početak predstave “Govori glasnije”. Nekoliko mi je ljudi reklo da ih je potpuno zbunio. Nisu bili sigurni je li to zaista tehnička greška, ali ih onda glumci potpuno unesu u predstavu?
Naravno, da trokira zastor! Kao ne bi trokirao kada pričamo o takvim temama. Pa ja i pitam publiku “Zar vi mislite da je to slučajno?”, direktno im kažem: “Normalno da zastor trokira kad razgovaramo o ovakvim temama, o došljakinji iz Bosne.” I to je moć kazališta, ljudi prihvate moju tvrdnju da čitam Šeksovu biografiju i to što im u drugoj rečenici kažem da sam ljevičar. U kazalištu se to prihvaća kao istina, kao što zastor koji trokira postaje slika raspada države.
Teško je birati, ali kada biste mogli, koji bi bio idealni omjer filma, televizije i kazališta u vašoj profesionalnoj budućnosti?
Volio bih više raditi na filmu. Opet moram spomenuti Bobu Jelčića, jer sam u njegovom novom filmu “Sam samcat” prvi puta osjetio slobodu na filmu. Vjerojatno se to stječe praksom, ali mene sputava situacija u kojoj nemam slobodu. Toliko je stvari koje moraš točno napraviti, počevši od mjesta na kojem stojiš. No priprema je tu nevjerojatno važna, moraš točno znati što radiš i zašto to radiš. To znanje glumca čini slobodnim. Da, volio bih više raditi na filmu, ali kazalište ipak ostaje medij koji najviše osjećam svojim.