Matija Gubec nije umro 1573. Od usijane krune spašen je bijegom letećim strojem

Karikaturist Nikola Plečko, poznatiji kao Nik Titanik, sebe naziva kroničarom jer poput povjesničara prati razvitak modernog hrvatskog društva i kritički ga dokumentira satiričkim likovima koje svi poznajemo iz 24sata. Početak svoje karijere pozicionira u 1994. godinu kada je postao student ekonomije, koju nikad nije volio. No i prije negoli je postao brucoš bio je mladić koji je dobro analizirao ljudski lik u formi portreta. Portretira od 1991., a od 1993. i sa zaradom jer ta je godina presedan u kojoj ga je jedan poznanik išavši u Mariju Bistricu zamolio da nacrta papin portret. Odnio ga je u svetište i prodao, kaže Titanik, za masnu lovu, tadašnjih 900 tisuća dinara, što je za njega školarca bilo za godinu dana izlazaka, utakmica i piva.

Uz karikaturu u novinama i danas mu je primarni posao i osnovni izvor prihoda portretna karikatura. Lanjsku godinu završio je retrospektivnom izložbom u Mimari kojom je obilježio 25 godina karijere, a sada je objavio i svoj prvi strip. U pitanju je tvrdo ukoričen album na 70 stranica u izdanju Nik Titanik Studija naslovljen “1573.”. Vrijeme je to Seljačke bune koju je autor studiozno izučio i stvorio stripovsku alternativnu povijest s elementima nadnaravnog jer njegov Matija Gubec tog 15. veljače 1573. na Markovu trgu nije skončao s užarenom krunom na glavi nego je spašen letećim strojem. I dok leševi poražene seljačke vojske trule u gustom blatu zagorskih brega, Titanikovi Gubec i Ilija Gregorić sanjaju o osveti Francu Tahyju, u čemu će im ruku pružiti Turčin Tarik, Gregorićev prijatelj iz osmanskog zatvora, razularena prijateljica noći Štefica i Petrica Kerempuh. Iščašen alanfordovski humor čija su osnova životne pouke tipa “nikad ne stavljaj otrov kraj lijeka za potenciju i uvijek koristi naočale ako si ćorav”, pisan je kajkavskim narječjem stubičkog kraja dok je osnova crno-bijeli “old-school” crtež.

– Strip je moja prva ljubav, a karikatura je došla nimalo planirano i uvukla me u taj rudarski posao. Doduše, još 2002. napravio sam scenarij za jedan strip i taman ga počeo tuširati kad mi je uletio angažman u 24sata. I tako godinu po godinu strip je postojao kao želja, ali žrvanj dnevnog ritma nije dopuštao da se realizira. Dok početkom 2018. nisam prelomio stvar i zadao si cilj da ga moram napraviti – govori Titanik pa nastavlja:

– Napisao sam scenarij i crtao ga gotovo godinu dana svaki dan od 21 do 23 sata, a u listopadu 2019. počeo upisivati i tekst koji je Rajko Suhodolčan lektorirao i prebacio u preciznu kajkavštinu. A tematika Seljačke bune bila je neizbježna jer sam i sam iz Donje Stubice i Seljačka buna mi je fascinacija od malih nogu. Čini se da sam u prošlom životu ostao nešto dužan nekome iz tog razdoblja.

To mu je, kaže, projekt fascinacije rađen za kvačicu na “to do” listi i bez cilja da njime zaradi. Iako, online prodajom u mjesec dana prodano je 200 komada albuma što je u našim gabaritima sjajan pokazatelj da interes za strip u Hrvatskoj postoji.

Bilješka “nastavit će se” na kraju stripa nije tlapnja jer Titanik već piše scenarij za drugu epizodu koju planira početi crtati krajem ljeta. Do tada nastavlja svojom periodikom sa po dvije novinske karikature dnevno i seciranjem političke i društvene scene, poslu u kojem i za Titanika izborom Zorana Milanovića za predsjednika također nastupaju promjene.

– Užasno mi je žao što Kolinda Grabar-Kitarović više neće biti predsjednica jer da je ona osvojila još pet godina mandata, imao bih jako puno posla. Predsjednica je bila iznimno inspirativna za moj rad. Milanović, s druge strane, ni kao premijer nije imao baš puno afera, njegov najveći krimen ili predrasuda bila je i ostala da je bahat, a to i nije baš neka referenca za karikaturu. Nadam se da će mi sada dati barem malo materijala – našalio se karikaturist pa o cenzuri nekad i danas u tom škakljivom području ironizirane stvarnosti dodao:

– Nema više cenzure kakva je bila devedesetih da se neke teme ne smiju obrađivati. Najgore što sam napravio u zadnjih deset godina bio je preduboki dekolte koji sam nacrtao predsjednici zbog čega je bilo intervencija iz njezina ureda. Po tome mogu zaključiti da imam veliku slobodu u radu. Dok devedesetih, primjerice 1995., bila mi je cenzurirana karikatura Hrvatske kako plače poput male djevojčice. Zemlja se nije smjela prikazivati slabom ili ispaćenom, a i Tuđman je bio tabu-tema. Devedesete su bile najgore i tko mi kaže da je tada bila demokracija, taj mi laže u facu i ne može me u to uvjeriti.