Mi se u Hercegovini ravnopravno nosimo s produkcijama u regiji

Direktor Tomislav Topić govori o 24. Mediteran Film Festivalu, koji se od 10. do 14. listopada održava u Širokom Brijegu, o velikom broju filmova domaćih autora te o filmu "Kipar iz Graba", koji je sam režirao, a koji će tijekom festivala doživjeti premijeru.

Granice se pomiču, tako i ovo izdanje Mediteran Film Festivala nosi rekordan broj prijavljenih filmova.

Filmovi koji konkuriraju za nagrade žirija podijeljeni su u dvije kategorije, kratke i dugometražne dokumentarce. Tematski festival nije određen, ali uglavnom je riječ o pričama koje danas tište "malog" čovjeka na svim razinama življenja, od migrantskih nedaća do suočavanja s vlastitim "demonima" prošlosti. Filmskim pripovijedanjem većina autora ukazuje na neophodno buđenje svijesti o svemu, kako da svaki gledatelji filma ipak razmisli tko smo, kamo idemo i što nas eventualno može zadesiti. Program u konkurenciji standardno je snažan i u smislu odabira različitih tema i u smislu estetike, odnosno umijeća filmovanja.

Kako biste sadržajno predstavili ovogodišnji MFF?

Sadržajno je dosta sličan prethodnim festivalima s tim da se ovogodišnji može pohvaliti s dosta naslova domaćih, lokalnih autora. MFF je izravno i neizravno utjecao na edukaciju i proizvodnju nekih filmova, tako da smo ponosni što smo velikim zalaganjem postali dio kinematografije BiH i da se ravnopravno nosimo s produkcijama u regiji.

Domaći film zasigurno će biti glavna tema ovogodišnjeg festivala. Naime, premijerno prikazujete deset filmskih ostvarenja.

Malo je prostora da predstavimo svaki film, ali već iskusni lokalni autori pokazuju umijeće filmovanja odabirom tema strukturirajući filmove na kreativnom i vizualnom nivou u snažnu cjelinu filmskog djela. Raznim tehnikama u animaciji postižu čaroban svijet filma u nastojanju da umjetničkim pripovijedanjem gledatelja odvedu u njemu nov svijet likovnog žongliranja na filmu. U klasičnoj igrano-filmskoj formi redatelji nekad diskretno, a nekad izravno progovaraju o temama koje su naša svakodnevica. Režirajući filmove prokušanim metodama otvorili su nove teme za raspravu ukazujući na nesavršenost pojedinca kojeg igraju, opet, lokalni glumci. U dokumentarcima domaćih autora naglasak je na biografskim filmovima koji sublimiraju život i djelo protagonista. Bilo da se radi o TV formi ili kinofilmovima, oni su jednako važni jer su "junaci" prvi put obrađeni u filmskom djelu i kao takvi ostaju kulturna baština svima nama. Lokalni dokumentaristi bave se i teškim sudbinama ljudi koji su proživjeli pakao rata i čije se riječi nakon 30 godina istim teškim osjećanjem upijaju kao i u vrijeme njihovih kalvarija.

Postoji li neki naslov koji ste htjeli prikazati na festivalu, ali niste uspjeli?

Opet ću se osvrnuti na domaće autore. U postprodukciji su novi filmovi "Hassanovi ratovi" i "Zaboravljene stanice", koji nisu završeni do ovog izdanja festivala, ali nekako smo htjeli da imamo i njih. Ne postoji sad neki naslov koji bih istaknuo izvan domaće produkcije, ali volio bih da su se neki filmovi iz regije, koji su nagrađeni na relevantnim festivalima, prijavili za naš program konkurencije. To je uvijek tako, nekad imate ekskluzivu, a nekad vam se ne prijavi neki film koji ste očekivali.

I vi ste autor jednog od tih domaćih, riječ je o biografskom dokumentarcu "Kipar iz Graba". Zašto ovaj film?

Više je razloga. Da napomenem da se radi o biografskom dokumentarcu o akademskom kiparu Stjepanu Skoki, koji sam počeo raditi prije tri godine. Skoko je zanimljiva osoba i, kako kaže u filmu njegov profesor Stipe Sikirica, uvijek je imao kuraže, u prijevodu hrabrosti za život i umjetnički rad. Upravo sam je i ja osjetio kod Skoke i napravili smo taj film. Jedan od razloga je da želim da se umjetnici iz Hercegovine filmski ovjekovječe jer, evo, na neki način ta zadaća pripada nama malobrojnima koji se bavimo filmom u Hercegovini. S malim budžetom, ali s ekipom kojoj je također stalo do ovakvih priča, uspjeli smo. Nadam se da je ovo početak filmskog niza o hercegovačkim umjetnicima.

Kako biste ocijenili stanje u kojem se trenutačno nalazi domaća filmska industrija? Koji su najveći izazovi?

Problemi su stalni, ne rješavaju se, stalno se komplicira nešto, a opet s druge strane rade se filmovi koji osvajaju najprestižnije nagrade i rade se najbolji festivali u regiji. Teško je to objasniti, možda bolje funkcioniramo kad je ovako stanje u smislu financiranja filmske proizvodnje i potpore za ostale filmske djelatnosti. Možda bi se izgubila draž i borba da sve funkcionira kako treba, takav nam je mentalitet. Izazov je steći uvjete da ljudi normalno rade u filmskoj industriji jer nas nema puno i nije to neki velik novac da se pokriju svi zahtjevi producenata.

Što je najteže u organizaciji festivala?

Najteže ga je financirati, također je teško kad vas netko iz organizacije napusti iz razumljivih privatnih razloga pa morate popunjavati i tražiti stručne osobe koje te osobe zamijeniti. Ali, evo, skoro četvrt stoljeća iskustva pa smo naučili svladavati prepreke i doista mogu reći, pa gotovo bez greške, odradili 23 festivala.

Mnogi se redatelji i redateljice vjerno vraćaju na MFF s novim filmovima. Kako to doživljavate?

To je vrlo lijepo jer tako doživljavam da je MFF ipak jaka referenca u svijetu festivala dokumentarnog filma.

Veći je broj i domaće publike koja prati dokumentarac, je li i to potvrda kvalitete?

Dokumentarac se ravnopravno nosi s igranim filmom, pobjednik ovogodišnje Pule je dokumentarni film. Mislim da i publika to prepoznaje, jer ono što mogu vidjeti kod nas, teško će pronaći na ostalim platformama ili će morati čekati koju godinu da vide ovakve filmove. MFF je zbilja mjesto gdje se mogu vidjeti nekonvencionalni i odlični novi dokumentarci.