Festival svjetskog kazališta, koji se na sreću vratio pred hrvatsku i zagrebačku publiku nakon jednogodišnje stanke, nastavljen je u subotu navečer predstavom "Medejina djeca". Redatelj Milo Rau jako je dobro poznat našoj kazališnoj publici jer njegove predstave na ovaj festival dolaze redovito i obično se prometnu u naslove o kojima se nakon festivala najviše govori, pa se tako i danas mnogi još sjećaju "Pet lakih komada", njegove prve predstave s djecom glumcima koju je radio prije osam godina, a koju smo također vidjeli u Zagrebu. On je danas prvo svjetsko ime dokumentarističkog teatra, a i ovog je puta na Festival doslovno došao s predstavom – bombom, predstavom koju je svjetske kritika već ocijenila superlativima i proglasila remek-djelom.
Ovdje je Rau znanu Euripidovu "Medeju" kombinirao sa stvarnim zločinom koji ruši zadnji tabu ljudskosti, pričom iz crne kronike o ženi koja je ubila svoje petero djece. Ono što doslovno pogađa u dušu jest činjenica da je na sceni samo jedan odrasli glumac (Peter Seynaeve) i šestero djece, dok se u videoprojekciji pojavljuju odrasli glumci (uključujući samog redatelja koji glumi zmaja).
Te su videoprojekcije kombinirane s izravnim snimkama unutar predstave, koje doslovno zadivljuju besprijekornim načinom na koji djeca glume. Redatelj predstavu režira "u krug"; sve počinje kao razgovor publike sa sudionicima, nakon izvedbe ispred spuštenoga kazališnog zastora ispod kojeg probija pijesak antike, ali i neke zapuštene belgijske plaže, i tome se vraća. Taj je povratak zapravo dobrodošlo (možda i nužno) smirenje nakon šokantnoga kraja same priče.
Kao i toliko puta do sada Milo Rau nema milosti, do kraja je eksplicitan, pa tako publika vidi – u gro planu na snimkama – ubijanje petero djece (majka je zaista svoju djecu ubila nožem, nakon što je mlađe i ugušila), a sve je puno krvi i krikova te izaziva istinski užas jer publici zorno pokazuje što se (i kako) zapravo dogodilo.
Milo Rau i kroz ovu predstavu propituje neke od svojih stalnih motiva, među kojima su stvarni zločini, ali i zašto i danas živimo u svijetu koji su opisali starogrčki mitovi. Kroz to poput malih gejzira radosti i poznatog nam života probijaju dječji pogledi na svijet (najmanjoj djevojčici tako najteže pada smrt zmaja), ali i pršti njihova osobnost. Najkraće se stoga "Medejina djeca" mogu ocijeniti jednim apsurdom: to je briljantno kazalište koje je teško gledati.