Redateljica Katie Mitchell i berlinsko kazalište Schaubühne am Lehniner Platz gostovali su na Festivalu svjetskog kazališta 2012. s fenomenalnim dvostrukim uprizorenjem Strindbergove "Gospođice Julije": mladi je ansambl virtuozno istodobno igrao dramu i pretvarao je u film na platnu iznad pozornice. Ovaj su put u ZKM došli s predstavom "Pluća", definiranom kao konverzacijska drama (dramaturg Nils Haarmann). Dvoje glumaca, Jenny König i Christoph Gawenda, preko 80 minuta sjede svatko na svom postamentu i biciklu i okreću pedale. Tako, uz pomoć još šestorice pozadinskih biciklista sami električnom energijom napajaju bazičnu rasvjetu i ozvučenje predstave. A pri tom cijelo vrijeme izgovaraju svoj beskonačni dijalog koji odmah otvara glavnu i zapravo jedinu temu: trebaju li i smiju li mladi, pametni, obrazovani, ekološki i humanistički osviješteni i dobri ljudi poput njih rađati djecu u ovaj sve napučeniji, sve zagađeniji i sve naopakiji svijet.
Vrijeme proleti učas jer ti glumci jednostavno znaju govoriti na uvjerljiv i životan način. Dijalog se prema kraju ubrzava i dovodi nas, preko sve kraćih skica starenja, do kraja njihovih života. Ekološka dosjetka na kojoj počiva predstava dobiva puni smisao i ostvaruje ubitačno snažan dojam upravo u tom trenutku kada On, a ubrzo potom i Ona, prestanu okretati pedale i utonu u mrak, u smrt. Tako malo sredstava, a tako puno pameti i emocija u jednoj predstavi. A umiješala se i majka Zemlja zatresavši na sekundu naša sjedala i cijelo kazalište kao da smo u 4DX kinu. Da nije uranila, bila bi to fantastična replika na glumičinu pred kraj predstave izgovorenu rečenicu: "Treba mi jedan potres." U svakom slučaju, Festival svjetskog kazališta i ove godine već prvom predstavom nastavlja protresati naše poimanje teatra i svijeta.
