U malim se mjestima svi odreda znaju. Zna se tko je čiji i tko koliko vrijedi. Zna se i što je nečije, a što ničije. Ničija je, recimo, djedovina kad djedov život preskoči devedesetu pa potomci računaju na skori i realan ishod – smrt. „Realan udio nekretnine je onaj koji je realan, dok je onaj koji ti želiš irealan,“ znao mi je kazati bratić. Irealno je pojam koji sam vezivala uz irealne pogodbene rečenice. Da je djed umro ranije, djedovina bi se podijelila na tri dijela. Tri nejednaka dijela. Jer kad je ničije, onda se uvijek nađe jedan interpret za kojeg „ničije“ znači „za mene malo više“. Logika je bila jasna i umalo transkontinentalno uvezena. On je smatrao da kao sin jedinac prve djedove kćeri ima pravo na polovicu svega, a mi kao potomci druge djedove kćeri dijelimo drugu polovicu onako kako se već raspodijelimo kao brat i sestra. Možda bi to bilo hvalevrijedno promišljanje o nekoj drugoj temi koja promiče politiku jednoga djeteta, no kada je riječ o imovini, stvari su egzaktne. Svode se na reminiscenciju dobrih trenutaka. Onih trenutaka koji oslikavaju status i kotiranje pojedinog unuka kod starješina.
Ali baka nas je sve zeznula. Za života je znala govoriti kako ona neće ništa ponijeti sa sobom u grob. Znala je i reći da sve ostaje nama i da ćemo se podijeliti onako kako znamo. A znala je i da se ne znamo dogovoriti. Bilo je to jasno još od ranih dana našeg djetinjstva, kada smo polupali fini porculan koji joj je djed, svjetski putnik, donio iz Kine i Rusije. Svatko je upirao prstom u onog drugog. „Nisam bio ni blizu tom porculanu.“ „Ni ja.“ „Ni ja.“
On je bio blizu svemu, cijelome svijetu. U punoj snazi svog života, tamo negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća, djed je obišao dobar dio prostora koji smo mi, kao djeca i još poslije kao malo veća djeca, uglavnom gledali na zemljopisnoj karti. I još k tome, putovao je avionom. Obišao je i Veneciju. Donio joj je Mannov roman i malu gondolu na navijanje koju smo s velikim strahopoštovanjem gledali izloženu u vitrini. Poslije, kada smo polupali porculan, baka ju je premjestila u psihu da ne doživi istu sudbinu. Knjige je razvrstavala prema jezicima na kojima su bile pisane. Bilo je svega jer je ona bila poliglot, ali i učiteljica u osnovnoj školi.
Navodno su je učenici jako poštovali. Neki su znali navraćati u njihovu rezidenciju dok smo se nas troje promatrača bezbrižno igrali. Bilo je svakakvih igara. Znali smo se oblačiti u ženske haljine i šepuriti po dvorištu. Danas ih jedan od njih nosi redovito. I dok ih nosi, propovijeda Istinu. Drugi proizvodi čokolade i kao sin jedinac žica majku lovu za benzin do posla. A treći, onaj ženski promatrač, ne nosi haljine, ali se i dalje igra da ima nešto važno za priopćiti odabranoj publici. Nije bilo puno publike. Pamtim možda dvoje ljudi koji su znali doći gledati te dječje nepodopštine i pričati o bakinoj slavi. Slava se svodila na strogoću i kontrolu. Fama je glasila da je šibala ruke neposlušnim đacima. I da je bilo onih kojima je to utrlo put u vrli život. Kao da im je šibanjem otkrila načelo dobrog života.
Ono što je meni govorila o načelima i životu bilo je to da rečenica ne smije početi veznikom, naročito veznikom i, te da ne smijem nizati veznike jedne za drugima. „Nizanje gluposti, koje još, k tome, povezuješ gomilanjem veznika, nedopustivo je.“ Nikada me nije išibala, ali mi je kratkim, preciznim i u osnovi usputnim naputcima natuknula put kojim trebam poći. Odgovarala me od pisanja. „Papir svašta trpi,“ znala je to naglasiti prije negoli bi zafitiljila nepoćudnu knjigu u vatru. Nepoćudna je bila svaka koja je, u minutu i osam sekundi, nije uspjela oživjeti. A teško je biti živ i nebitan.
Biti živ i nebitan istovjetno je tome da si nepoželjan, ali koristan. Kad si živ i nebitan ili nepoželjan, ali koristan, onda je jasno da imaš nešto za kazati, ali da si to propustio učiniti. To može značiti i to da se ti, točnije, tvoja mentalnost, nalazi na polici – neobjavljena. Neiskorištena. Takav je bio njezin rukopis. Nitko mu nije prilazio. Znali smo da bi taj čin bio jednak tome da je vidimo nagu. A nitko to nije htio vidjeti, čak ni zamisliti. Bila je lijepa žena. Vezala je dugu, sijedu kosu u pletenicu koju je pomno presavinula nekoliko puta kako bi je potom zahvatila u punđu. Uvijek ju je kopčala istom crnom špangom, ukrašenom zlatnim cvijećem. Sprijeda je stavljala po dvije ukosnice, svaku s jedne strane. Crne. Crne su bile i korice tog rukopisa.
Sva slova jednako sagorijevaju. I ta su doživjela plamen. Znala je govoriti, dok nas je pojedinačno posjećivala pred posteljom, kako se unaprijed veseli mogućnosti da nas sutradan ugleda. A mi smo se neotesano šalili s njezinom ozbiljnošću. Nadmudrivali smo se tko će dobiti bolji kakao. Bolji kakao bio je onaj s kupovnim mlijekom i dvije žličice šećera, a ne s domaćim. Koliko god šećera ona stavila, znali smo prepoznati vrstu mlijeka u napitku. Ona bi se na sve to bez trzaja i riječi nagnula nad naše glave i stala nas ljubiti. Prvo bi poljubila čelo, pa nos, potom bradu i oba obraza. Onda bi pošla u sobu i zatvorila drveno-staklena vrata za sobom. Nikada je nismo vidjeli kako se svlači ili presvlači. Uvijek se pojavljivala dovršena. Ali nikada nije imala snage dovršiti i plasirati svoju misaonu nagost izvan okvira aficiranog papira.
Ne znam je li nesigurnost inherentna i ako je, je li takva da preskače generaciju. Ne znam odakle joj ta formulacija minutaže u kojoj možeš procijeniti nečiju vrijednost, ali očito ju je primijenila. Možebitno je shvatila da je ostarjela. Da je postala nemoćna u bitci s brojevima.
Biti onemoćao. Nevažan. Ostario. Takav da zamijeniš strastveno čitanje, pisanje i stvaranje s bilježenjem pogodaka na Kolu sreće. Bilježila je i jezična rješenja na Kolu sreće i novčane dobitke. Pod „nota bene“ znala je zapisati neku dnevnu pošalicu Olivera Mlakara. Imala je posebnu teku za to, a posebnu za obiteljske financije. Ponekad je znala bilježiti svečane trenutke, poput kupovine nove veš-mašine jer se nekoć kupovala jedna mašina po generaciji. Ako je bilo odstupanja u generacijskoj potrošnji, to je bilo zabilježeno u njezinoj teci.
Zabilježila je i sačuvala, uz sve to, i dva važna trenutka. Jedan u kojem opisuje razinu nesreće i sve okolnosti koje su prethodile kobnom slučaju u kojemu jedna od njezinih kćeri dobiva dvostruku ulogu: samohrane majke i udovice. S posebnom je nježnošću označila grotesku poput rastvorene lubanje koja spokojno uživa neslogu na cesti dok čeka posljednje sakupljanje i beživotno izlaganje za završni pozdrav. Voljela je kontraste, živjela ih je. Možda je zato ostavila otrgnut komadić papira s našvrljanim receptom za Julka šnite pored tog upisa. A možda su šnite bile ono što je pravila kada je čula frapantnu vijest koja ju je naposljetku nagnala da napiše i drugu zabilješku. Jednu kraj druge. Druga zabilješka teretila je djeda. Bila je naputak koji je glasio: „Kad već život preskoči jednu generaciju, nemoj i ti.“ Ostavinska rasprava u malome mjestu u kojemu se svi odreda znaju traje znatno kraće. Bilo je jasno, prezentno unutar minutu i osam sekundi, da nas troje promatrača nećemo dobiti ništa, jer se generacija ne preskače.