Tri dana Marija sjedi u kuhinji pred televizorom. Tri dana njezina nepomičnost savršen je kontrast frenetičnim prikazima manično-depresivnih epizoda koje se nje ni ovo jutro ne tiču, a reakcije na podražaje izostaju. Tri dana Marija je tu, a nije tu; dok vrijeme juri, guta je, unatoč desenzitizaciji tijela čije je potrebe zaobilaze i zbog koje i ne jede i ne pije, hoda po rubovima vlastite kože.
Marija nije sama; oko nje su prijatelji, majka im kuha kavu, nečija ruka malo malo osvane na njezinu ramenu. Svako toliko do nje prodre koja floskula – kako je to moga napraviti?, nije to Ante, ali ona ništa ne komentira, ne zna što reći ni kome. Svi ti ljudi oko nje guraju joj mobitel u ruke, a ona ne shvaća zašto, ona zna da na njemu nema ni poziva ni poruka niti želi da ih bude. Nakon prvotne eksplozije tonova, mobitel sad umire u tišini – Ante je više ne zove, iz kuće ne izlazi.
Iz kuće tako ne izlaze ni Ante ni Marija, a njihova svadba je za samo dva tjedna. Svadba bez mladenaca zarobljenih u nikad prije naslućenim situacijama. Još jedna pljuska za Marijinu majku koja stoji kraj nje i ovaj put – bdije nad pogreškama svoje kćeri koje se stalno gomilaju i samo potvrđuju činjenicu da je njome razočarana od dana kad je rodila, kad je dobila kćer koja je uvijek sve radila po svom. U rodilištu plakala kad su ostale bebe spavale, spavala kad su ostale bebe jele. U školi je igrala nogomet i tukla se s dječacima, svađala s nastavnicama, bila je prgava, bezobrazna, uvijek u suludim odjevnim kombinacijama, a vrhunac svega bio je kad je upisala filozofiju i povijest, ta dva najgluplja predmeta s kojima u životu nije mogla postići ništa osim biti obitelji na teret. Ante jedini valja u životu moje kćeri, tako je Marijina majka mislila; a sad se i on gubio iz priče i to je izazivalo očaj, te Marijine oči koje su danima buljile u ekran i u kojima se Ante i ovo jutro od nje udaljavao poput broda koji lovi pučina.
A bilo je tako lijepo iznenađenje kad joj je kći najavila pir – i to za dobrog momka kao što je Ante, iz dobre obitelji. Što je bilo ravno čudu i nevjerojatnoj nebeskoj milosti jer je Marija uvijek govorila da se nikad neće udati, a ako ikad nađe pravog dečka, jedino joj je bilo bitno da ne bude kao njezini roditelji koji su svaki dan protiv nečeg novog – pedera, pobačaja, razvedenih žena i splitskih ultraša – svega što je u njihovome svijetu protiv Boga i domovine oko kojih su gradili sve više zidove.
Marija je u svojim maštarijama priželjkivala nekog posve drugačijeg, nekog intelektualca, tolerantnog, željnog znanja. I premda Ante nije bio intelektualac, bio je drag, bio je pristojan; u sebi je nosio mudrost starijih ljudi koja je Mariju odmah privukla. Od njega je učila nove stvari, a oduvijek su je privlačile osobe koje govore pametno, oni koji kažu nešto što ona ne zna, poput fraze težak je život nas umjetnika, koju je Ante ubacio u priču kad ga je upoznala na petoj godini faksa u jednome klubu – frazu koju svi znaju, ona nije znala i to ju je oduševilo.
Te večeri saznala je da Ante ne studira, već da radi za jednog čovjeka koji postavlja tende i bavi se fizičkim radom, uređivanjem raznih objekata, popravkom i slično, i da živi kao podstanar u jednosobnom stanu s neobično umiljatim pitbulom kojeg je Marija te večeri mazila dok je čekala Antu da joj donese pivo. Pričali su o bendovima koje su voljeli kad je Marija preuzela inicijativu, skinuvši se gola. Činilo se kao da je svaki njegov pokret već zapisan na njezinome tijelu – svaki dodir bio je onaj pravi, nježan, na mjestu.
Sljedeće godine pir je bio u planu. Marija je shvatila da u životu nikad ne treba reći nikad, a sad se sve izokrenulo. Tko je Ante zapravo, zna li ona tko je on? A zna li on nju? Pogriješila je, nešto joj je promaknulo. Na što je Ante mislio kad ju je tako izdao?
„Oš nešto pojist?", pita je mama, a Marija gleda u prazno, traži odgovor.
Majka se ne predaje. „Kako će vratit te pare? Šta ćemo reć ljudima ako odustaneš, Mare?"
Prije nekoliko dana Antin šef otputovao je u Bosnu jer mu se majka razboljela. Fibra, mučnina, ko će ti ga znat, rekao je Anti očajan. Majka ima devedeset godina, nikad prije nije bila bolesna. A on je baš taj dan planirao otići u banku ni manje ni više nego s pedeset tisuća kuna.
„Ja ti virujen", rekao je Anti, „pričuvaj mi pare do priksutra i onda ću sredit kredit, sad ne mogu, previše san nervozan."
Ante je rekao u redu i nije uopće obraćao pozornost na novac. Spremio ga je u stan i dan je odradio postavljajući tende u jedan novi kafić koji se pripremao za sezonu. Navečer je došao kući, sjeo je za stol i čekao Mariju. S prijama sam, neću doć včrs, poslala mu je Marija poruku i on se opružio na kauču.
Pio je pivo i gledao televiziju, neke čudne parove na TLC-u koji su se trebali vjenčati. Kojih sve budala ima, pomislio je i onda počeo razmišljati o zajedničkom životu s Marijom i s djecom koju će imati. Marija je rekla da ne bi htjela djecu, ali Ante je znao da će se jednoga dana predomisliti. A onda je ugledao novce na stolu i te pare su ga počele žuljati kao da mu je u cipeli zapeo kamenčić, kao da su te kune predosjećaj koji vodi kroz dan i prethodi svakoj odluci koju mozak u šarenilu ponude odabere, i koji je Anti u tom času naložio da uzme novac i zapiči prema kasinu. Udvostručit ću iznos, objašnjavao je sebi putem, jer svaka kuna dobro dođe; šefu ću vratit kolko mi je da, a ostatak zadržat za sebe, sve će bit okej. Ali kad je te večeri izašao iz kasina, odnosno, kad su ga iz njega izbacili, Ante nije imao novca ni za sebe ni za šefa. Šta ću, vikao je, šta da radin? I kao da mu ništa drugo ne preostaje, mahnito se zabijao u zidove, tukao sebe po glavi, pio cijelu noć, da bi onda ujutro nazvao Mariju i sve joj priznao.
„Zajeba san", rekao je dok je ona pišala na zahodu.
Njegovo priznanje odzvanjalo joj je u glavi; zbog težine tih suludih riječi mislila je da će joj se mozak rasprsnuti kao pod rukom terorista. „Napravija si šta?", vikala je na telefon. A onda se ustala sa školjke i zajedno sa svjetlom u kupaonici i sebe isključila. Sjela je u kuhinju i praznila je glavu, polako, studiozno, sve dok u njoj više nije bilo ničega, kad više nije bila ni u raju ni u paklu i sve je bilo u redu, sve je bilo ravno, kao crta na monitoru kad se nekome ugasi život.
„Al šta'š sad", govori majka, „tako je kako je, krivo je postupija", kaže, i njezine riječi su kao udarci čekićem o Marijinu unutarnju tišinu čija opna popušta.
„Znan da je falija, al pir je za dva tjedna i nekako ćemo se snać. Nek nađe pare kako god zna i nek ih vrati, šta sad, ispričat će se. A ti boljeg neš nać. Lipo se udaj i sve će se riješit, to ti tvoja mater može garantirat. Kad ćeš se udat ako neš sad?"
Marija bi voljela više od ičega da je ne čuje, ali zvukovi ulaze nepozvano, ruju po njezinoj glavi poput zaposlenih mravi. Marija razmišlja o tome kako je na svijetu sama, tako je prokleto sama a to nema veze ni s Antom ni s udajom ni s njezinim godinama. Majka je promatra i njezine oči joj se gade, njezine bore, brazde oko usta. Marija ustaje sa stolice, a u pogledu joj je samo srdžba.
„Oš ušutit više", kaže majci napokon, „nemaš pojma o čemu pričaš", a majka je gleda kao da joj ništa nije jasno, i to boli više od ičega.
www.vecernji.hr/kratkaprica