Mnogi školovani glumci rade bilo što izvan profesije samo da prežive

Bijelo, osunčano potkrovlje, vrata do ZKM-a, u ulazu kojim se nekada ulazilo u Radio 101.  U tom me potkrovlju čekala Suzana Nikolić, ponosno pokazujući prostor u kojem otvara svoj StudioChekhov, mjesto na kojem će podučavati glumačku tehniku koju je razvio nećak slavnog pisca Antona Pavloviča Čehova, a koju su učili primjerice Jack Nicholson, Clint Eastwood, Marilyn Monroe... Suzana Nikolić koju šira javnost ponajprije percipira kao glumicu, za što je u prvom redu “kriva” uloga u popularnoj TV seriji “Stipe u gostima”, u kazališnim je krugovima poznata, i priznata, kao glumačka pedagoginja. Taj je dio njezina posla skriven iza zidova zagrebačke ADU, gdje je predstojnica Odsjeka glume.

Certificirana ste glumačka pedagoginja tehnike Mihaila Čehova (Michael Chekhov), ali zašto ste odučili pokrenuti taj studio u Zagrebu?

Teško je to objasniti. Mislim da je povezano s nekom iracionalnom potrebom da dijelim i razmjenjujem, s potrebom da stvaram i budem kreativna. Studio je i logičan slijed svega što sam do sada radila, a što podrazumijeva profesionalno usavršavanje od trenutka kada sam završila Akademiju. Desetak godina bila sam članica, i među osnivačima, Zagrebačkog glumačkog studija, u sklopu kojeg smo radili Method Acting s braćom Vajovec iz Slovenije, koji su trening prošli s Leejem Strasbergom u LA-u. Paralelno s time više godina sudjelovala sam u radionicama Cicely Berry, u Londonu, Stratfordu i Zagrebu, a neke od njih sam i sama organizirala. Moja priča s Mihailom Čehovom započela je prije dvadesetak godina za moje stipendije na Tisch School of the Art NYU u New Yorku i traje do danas. Tada sam srela Čehovljevu učenicu, glumicu Joannu Merlin i počela učiti od nje. Sve me to dovelo do toga da poželim otvoriti svoj prostor u kojem mogu omogućiti, i sebi i kolegama, umjetničko-istraživački rad kroz koji ćemo se i kreativno nadopunjavati.

Rekla bih da je to poanta cijele priče jer laici  iz priče o cjeloživotnom učenju brzo isključe glumce, jer oni uče sa svakom novom ulogom, i to je to.

Sa svakom novom ulogom, svaki se glumac osjeća kao da je na početku. To nije čudno, jer se tog trenutka nalazimo pred dramskim predloškom u kojem su likovi samo mrtvo slovo na papiru. Međutim njima na sceni treba udahnuti život, posuditi im glas i tijelo, treba udahnuti život tim licima, karakterima. Svaka uloga je neko ljudsko biće koje ima dušu. Upravo je tu Mihail Čehov bio napredan za svoje vrijeme, a to je po meni i danas. On nudi alate kojima se osvještava prijenos energije kroz različite oblike unutrašnjeg kretanja i unutrašnjih gesti te različite kreativne načine pomoću kojih stvaramo i oživljavamo na sceni svoje karaktere, a na prvom mjestu je imaginacija i transformacija postojećeg u nešto novo. Recimo to ovako: to je transformacija moje duše u neku novu dušu. U znanstvenoj terminologiji duša bi bila svijest, ali u glumačkom izričaju svijest nije dovoljna. 

Naravno, mora bit podsvijesti, snova...

Točno, moramo se povezati s nečim što je nevidljivo, i to moramo “prevesti” u vidljivo. Taj put može biti vrlo kompliciran i o tome je veličina Čehova. On je taj put pojednostavio, vrlo konkretno zadao korake koje glumac mora proći, počevši od primjerice toga kako doći inspiracije, kako kreirati ulogu kroz različite pristupe od imaginarnih tijela preko psihološke geste... To i jest glumački posao: mi život moramo učiniti mnogo većim nego što jest, kako bi on na sceni postao prepoznatljiv.

Je li vaš studio namijenjen samo profesionalnim glumcima ili u njega može doći netko s ceste?

Velik dio ovog prostora otvaram svojim kolegama, profesionalnim glumcima, redateljima i ostalim umjetnicima, neovisno o godinama, svima koji su zainteresirani za rad na sebi i za stjecanje raznih vještina koje mogu poboljšati sve vrste nastupa u javnosti. Najveći interes pokazuju mladi glumci koji su tek završili svoje školovanje, ali nemaju posla i imaju potrebu i želju nastaviti raditi na sebi. Većina mojih kolega, profesionalnih glumaca, ide iz projekta u projekt tako da nemaju ni vremena ni volje za kontinuiranim dodatnim usavršavanjem ili ekstra pripremama za svaku novu ulogu. Na žalost, to dovodi do gubitka svježine i ponavljanja istih obrazaca koje stalno koriste. 

Uđu u maniru?

U šablonu, i to je jako prepoznatljivo. I onda naviknu svoju okolinu na takav gotov proizvod, jedini prepoznatljiv. I samoj mi se to događa kada nemam vremena za pripremu. 

Rekla bih da je to velika zamka za glumca jer ih tada i redatelji zovu uvijek za slične uloge?

Točno, da i ne govorimo koliko se u našem krugu sve uvijek vrti oko istih ljudi, istih glumaca. Time se ne čini usluga ni glumcima, ni profesiji, ni projektu, ni publici. Naravno, kao i u svemu, iznimaka ima, ali povremeno. 

Kosi li se ovaj vaš rad s radom na ADU?

Ne. Ja na Akademiji predajem scenski govor, a u svom Studiju vodim glumačke radionice i bavim se vještinama koje se tiču rada na glasu i govoru na potpuno drugi način.

Kakve nam nove generacije stižu s ADU? Evo, tu smo zid do zida sa ZKM-om, a oni su promovirali glumačku generaciju Adriana Pezdirca i Dade Ćosića koja se cijela pokazala kao čudo od generacije.

Dogodi se takva generacija s vremena na vrijeme. Ove godine nisam bila na prijamnim ispitima, jer sam u to vrijeme vodila dvije glumačke radionice na Tajvanu pa ne znam što nas čeka. No, među ovim studentima koji su već na  ADU ima individualaca koji su neobično zanimljivi, posebni i vrlo vrijedni. Nadam se samo da će se nastaviti usavršavati i nakon škole.

Proizvodimo li previše glumaca? Dajemo djeci previše glumačkog kruha u ruke, a oni ga onda nemaju gdje zaraditi?

Mislim da da. Televizijska produkcija je bogata, tako da ima posla, tu se može povremeno zaraditi novac koji je dovoljan da se od njega živi neko vrijeme. Ali nema garancije da će se snimati dulji period i tako moći živjeti od glume. Mladim glumcima je najteže doći do mainstream kazališta. S druge strane, glumci se snalaze na razne načine pa naprave predstave s nula kuna i budu vrlo kvalitetne i zanimljive. Ali, to je iznimka, a ne pravilo. Mnogi školovani glumci rade bilo što izvan svoje profesije samo da bi preživjeli.

Nedavno sam razgovarala s mladom glumicom koja mi je rekla kako je nakon ADU imala glumačku stanku i kako je sada u totalnoj panici. Neizmjerno se razveselila pozivu izvaninstitucionalnog teatra da radi kod njih, ali uz to je veselje išao i strah: kako se vratiti, to više jer je na sceni sa Ksenijom Marinković.

Često se dogodi mladim glumcima koji izlaze s ADU, a dogodilo se i meni, da završe u dječjim kazalištima. Nije to nimalo loše. To je sjajan trening. No, nakon toga dođe period kada jednostavno nema posla. I sama sam imala takav period od godinu dana nakon Akademije. Za glumca je takva pauza strašna. I zbog toga je dobro  da u gradu postoji  mjesto kakvo je StudioChekhov gdje će i ti glumci moći nastaviti raditi na sebi kako bi bili spremni za posao kada dođe.

Uz ovoliki angažman oko učenja drugih glumaca, imate li vremena (i volje) za nove uloge?

U matičnom kazalištu ZKM-u, a tu sam sada stalna suradnica, jer to je bilo i zauvijek će ostati “moje” kazalište, igram u “Črnoj mati zemli”, a prihvatila sam i poziv Branka Brezovca za rad na novom projektu  Eurokaza. Breza je mentor mladoj redateljici Ariji Rizvić, a radimo Tucićev Povratak. I baš sam završila snimanje serije “Počivali u miru”.