Mogu li Hrvati čitati znanstvenu fantastiku?

S onom pravom modernom znanstvenom fantastikom, koja je danas u svijetu bolja, probojnija i izazovnija nego ikad prije, hrvatski čitatelji mogu se upoznati – ako  čitaju na engleskom ili nekom drugom stranom jeziku, ili nabave srpske prijevode u knjižarama koje ih uvoze. Našim izdavačima, onom malom broju koji u ovoj krizi još nije propao, bitnije je krčmiti debele fantastične i vampirske serijale ili objavljivati nove prednastavke odavno potrošenih hit-romana, te reprintirati stoput pročitane klasike, nego uz izreklamirane "Sumrake" i "Harryje Pottere" upoznati domaću publiku i s onim što rade jedan Charles Stross, Cory Doctorow, China Miéville, Ken McLeod, Neal Stephenson i druga imena koja danas osvajaju čitatelje, intrigiraju kritiku, dobivaju nagrade…

Na ovogodišnjoj dodjeli najveće nagrade ZF-a Hugo, održane prošli mjesec na Worldconu u Melbourneu, po treći put u povijesti te nagrade u kategoriji romana ona je dodijeljena ex aequo. Dobitnici su bili China Miéville s romanom "Grad i grad" i Paolo Bacigalupi s "Navijenom curom"; debitant Bacigalupi čak je osvojio "dvostruku krunu"– naime, za svoj je roman prije toga osvojio i drugu najbitniju nagradu, Nebulu.

Miéville, od koga se na hrvatskom može naći samo deset godina star roman "Stanica Perdido", napisao je fascinantno djelo koje se na vrlo gorak način referira na povijest upravo našeg djela Europe: dva fiktivna grada jednako udaljena od Beograda, Skoplja i Sofije, Besźel i Ul Qoma, gradovi-države podignuti na ušću velike rijeke, koji koegzistiraju na bizaran način, poprište su njegove detektivske priče o besźelskom inspektoru koji za rješavanje slučaja umorstva mora prijeći neprelazne granice i naći se u Ul Qomi. Ta dva grada nalaze se na istom zemljopisnom mjestu; njihovi stanovnici se od malih nogu uče, i dolazeće strance posebno obučavaju, da budu slijepi i ignoriraju ljude, vozila, zgrade i ulice onog drugog grada, u koji se može doći samo graničnim prijelazom, uz vizu. Tajanstvena organizacija "Prijestup", neka vrsta svemoćne tajne policije, strogo kažnjava svaki pokušaj miješanja gradova, koji žive modernim životima, koriste internet i u vezi su s cijelim svijetom, ali se međusobno ne miješaju, osim diplomatskim vezama. (Jedan bosanski pisac je, slušajući prepričavanje radnje Miévilleova romana, zapanjeno rekao: "Pa taj k'o da je bio u Mostaru!")

Bacigalupi je, pak, napisao djelo koje se odvija u Tajlandu u ne predalekoj budućnosti, krojeći svoju viziju na tragu onog što su zadnjih desetljeća radili pisci poput Paula McAuleyja i Iana McDonalda. Nakon što je nafta potrošena, svijet kojim se više nije moglo lako putovati zadesile su i genetske pošasti koje su zbrisale većinu jestivih usjeva. Američke genetske korporacije prodaju sterilnu rižu koja se ne može razmnožavati Trećem svijetu kojem očajnički treba hrana, a trn u oku im je samostalni Tajland čiji genetski hakeri drže stanovništvo više-manje sitim, zahvaljujući mudroj politici sijamskih kraljeva koji su osnovali vlastitu banku sjemena. Te banke pokušava se dočepati američki špijun pod krinkom menadžera tvornice opruga na navijanje koje su zamijenile baterije kao izvor energije, a svoje ciljeve ima i njegov pomoćnik Kinez, nekad brodovlasnički tajkun u Maleziji koji je flotu jedrenjaka i cijelu obitelj izgubio u masakru islamskih fanatika. Naslovni je lik Emiko, japanska "nova osoba", android prepoznatljivih trzavih kretnji, koju je njezin japanski vlasnik napustio na Tajlandu.

"The Wind-Up Girl" uskoro bi trebala izaći u srpskom prijevodu, a na hrvatskom teško da ćemo je vidjeti, dok "The City & the City" još nitko i ne najavljuje.

Kad je popularna američka autorica Lois McMaster Bujold boravila 2002. u Zagrebu kao počasna gošća na SferaKonu, među svojim dojmovima napisala je i: "Impresioniralo me znanje engleskog mojih domaćina. Dijelom je to rezultat njihova zanimanja za ZF, jer samo djelić postojećih opusa preveden je na hrvatski, i ovdašnjim fanovima brzo bi ponestalo materijala za čitanje kad ne bi stekli znanje engleskog, koje stalnim čitanjem postaje sve bolje…". Lijepo, ali to znači da između ostalog oni najotvorenijeg uma, najspremniji za izazove novog doba, sve manje imaju potrebu za hrvatskim jezikom. Štoviše, kad su već ovladali engleskim, potreban im je vrlo dobar prijevod nekog ZF-djela da ga ne bi odbacili i uzeli engleski original umjesto da se živciraju zbog prevoditeljskih grešaka i loše prenesenog izričaja. (Recimo, serijal romana "Svijet diska" Terryja Pratchetta, omiljen svuda u svijetu, kod nas malo tko čita na hrvatskom jer je izdavač "Marjan knjiga" štedio na prevoditeljima, i iznimno zahtjevni Pratchettov stil je na hrvatskom okljaštren.)

Taj zatvoreni krug znači da se na hrvatskom sve manje čita, izdavači su u sve goroj situaciji i imaju još manje novca za kvalitetne prijevode, i krećemo prema situaciji kad će u Hrvatskoj knjige na stranom jeziku imati više čitatelja nego iste te knjige na hrvatskom - ako već nismo do toga i došli. Možda bi se pitanjem kvalitete prijevoda u Hrvata, i potrebom za boljim prijevodima, mogla pozabaviti i neka institucija zadužena za brigu o našem jeziku. No, kao što svi znamo, oni su prezauzeti aktualnim raspravama o gorućim problemima poput one o tome je li čistijim hrvatskim govorio Tito ili Pavelić pa se ne stignu pobrinuti za nekakve izdavačke projekte poput ovogodišnjeg dobitnika Huga i Nebule. Oni koji ne znaju engleski ionako će ga moći čitati na srpskom, i što još ti zaluđenici hoće? Da naše uvažene akademske glave razmišljaju o tome tko prevodi neku tamo znanstvenu fantastiku?