Sjajna serija rock i pop-albuma objavljena ove godine kod nas, bez obzira na to što je "normalna" glazba uobičajena svuda u svijetu, na domaćem terenu ipak spada u skoro "alternativno" područje glazbe koju slušaju oni iskusniji, mlađi ili oni skloni kreativnim pomacima kakvi ne zanimaju najpovršniju mainstream publiku koja pak puni arene. Uspjeh najpopularnijih domaćih imena potvrđuje da mainstream caruje, ali i da alternativa "gladuje", iako čak ni nije alternativa, već možda tek malo neobičnija pop-glazba kakva prolazi "pod normalno" u suvremenom svijetu.
Najkomercijalnija imena odnose laku pobjedu nad zahtjevnijom glazbom, ali to ne znači da pop-hitovi ovih "boljih", tj. zanimljivijih, nisu napisani kako valja. Broj emitiranja po radijima, televizijama ili slušanja na streamingu ne određuje i kvalitetu, ali pokazuje neke trendove kojima, zbog stalne prisutnosti istih imena kod nas, godinama, ako ne i desetljećima svjedočimo ponavljanju gradiva masovne publike. Prije će HDZ izgubiti vlast – a ni on to po svemu sudeći neće – nego što će domaća masovna publika odabrati neke druge, nove favorite mimo općepoznate estradne scene. Ili kraće, kakav narod, takva vlast, a takav i mainstream.
Najnoviji zajednički album Nine Romić, Dunje Knebl i Jelene Galić s lakoćom ulazi u red najznačajnijih arhivskih projekata i najvažnijih albuma ne samo ove godine kod nas. Dunije su odabrale nepoznate tradicijske pjesme od kojih dvanaest nikada nisu snimljene za nosač zvuka i izvukle ih na površinu prekrasnog konceptualnog albuma „Bilo je sada“ s takvom uvjerljivošću da se priče o sudbinama žena i femicidu kroz stoljeća čine potpuno aktualne u današnjoj situaciji. Svim tim pjesmama dale su zadovoljštinu u današnjem vremenu, dovele ih pred nove slušatelje u komornim, filigranski pažljivim izvedbama.
Trojka iz grupe ŽEN albumom "Ciklus" nastavlja dosadašnji radni ciklus koji u svoju poetiku indie-rocka uključuje mnoge sastojke koji su odredili alternativnu rock-scenu, od ritmičnosti bas-dionica New Ordera do hipnotičnosti Sonic Youth i My Bloody Valentine, spojenih sa zvečećim gitarističkim dionicama. Magične petominutne pjesme ŽEN-a donose bogate teksture zvuka i svirke u kojoj je sve na svome mjestu.
Problem koji Chui postavljaju pred slušatelja je činjenica da su im albumi redovito vrhunske kvalitete pa se kod svakog idućeg postavlja pitanje može li gore? Bar malo? Sudeći po albumu "Do zvijezda", ne može. Chui imaju visoke standarde, ali ne odnosi se to samo na uzbudljivu svirku, kompozicije, ambiciozne aranžmane ili volju da se istražuje zvuk već i na duh, nešto intuitivno što njihova glazba sadrži, a što se lako osjeti i prepoznaje.
IDEM ima novi album "CIAO", kojim će dosadašnju karijeru zasigurno p(r)ogurati na još jaču poziciju. Zato što je prijemčivi inteligentni pop i strast kojom pršti album "CIAO" kroz jedanaest pjesama kao stvoren za današnje generacije mlađe publike koje u njemu pronalaze svoje teme, a svojim pjesmama Antun Aleksa povezuje i novo i staro, a glazbu ne shvaća samo kao glazbu već kao stav, a stav je ono što ljudi žele čuti i osjetiti.
U svakoj normalnoj zemlji Barbara Munjas bila bi idealna kandidatkinja za suvremenu pop-zvijezdu. Stoga je i njezina prijava za Eurosong bila jedna od najboljih vijesti, jer Munjas automatski znači da ćemo ponuditi nešto moderno, a opet uvučeno u lokalnu tradiciju koja se osjeti i u pjesmama na "Baj baj kikimora". Bendovski zvuk i žešća svirka s odličnim vokalima recept su novog albuma, ali i taj načelni recept ispunjen je s puno detalja.
Čudo jednog albuma, pa zatim čudo drugog albuma više ne može biti čudo, mogli bismo reći za novi album "Alright" Miriiam. Čudno je samo da se ovako dobra glazba održava na domaćem tržištu usprkos svim preprekama koje su joj postavljene. Odrednica "indie" samo je način da se kategorizira nešto što zapravo uopće nije indie, alternativno ili čudno, jer jednostavno se radi o odličnoj glazbi koja je u Americi srednja struja na radijskim programima.
Grobenski može doći s bilo kojim "naoružanjem" i sprašiti vam u uho album sasvim različit od onog što ste očekivali. Svi albumi su mu takvi, pa i peti "Kink" koji u devet tema djeluje kao superioran album, od melodija, pjevanja i recitiranja do kolažiranja podloga koje djeluju kao opušteno, logično i artikulirano izdanje, ali i superiorno rasipanje talenta, zapravo raznih talenata, kojih Grobenski ima u izobilju.
Iza slike "Crne zastave" Ljube Babića na omotnici drugog albuma Nemečeka "Prokletije II" odmotava se sugestivan "film" planirane trilogije Vedrana Živkovića u društvu bubnjara Borne Maksana i Lea Beslaća na sintesajzerima. Motorika, a bome i ugođaj Joy Divisiona, malo i Rundeka, dovodi se u vezu s domaćim terenom povijesnih i aktualnih "crnjaka", hipnotičkim i mračnim zvukom poput planinskog masiva od kojeg je trilogija preuzela naziv.
White on White namijenjen je svima sklonima nadahnutoj kantautorskoj glazbi koja u svijetu ima daleko više publike i nije nimalo "čudna" kao nekima kod nas. Ali za publiku koja voli ambicioznije autorske iskaze i prati inozemnu kantautorsku scenu, "Gotta Learn to Say No" bit će jedan od najdražih albuma godine kojim White on White potvrđuju da nisu ovdje slučajno.
Novi album Mary May "Now Tell Me How You Break" pojavio se na vinilu taman kad je održan zadnji Record Store Day. "Now Tell Me How You Break" bila bi idealna ploča za ovakvu manifestaciju, a da se kojim slučajem distribuirala u svijetu, s prethodnim recenzijama i najavama mnogi bi po trgovinama tražili baš nju, kao što su prošlog vikenda tražili reizdanja albuma autorica poput Kristin Hersh ili Jessie Ware.
