Pandemijska kriza koja je zahvatila svijet iz temelja je promijenila i nastavu u školama i na fakultetima. Iako je započeo postupni povratak u školske klupe, većina nastavu i dalje gleda putem posebnog televizijskog programa, profesori im šalju zadatke e-mailom i drugim servisima, studenti svoje predavanja gledaju na Zoomu i Skypeu pa čak i na taj način polažu i ispite. Prelazak na takvu vrstu nastave ni profesorima ni učenicima zasigurno nije bio lak – i dok ima onih koji uživaju u tome što predavanja mogu slušati zavaljeni u fotelju sa šalicom kave, brojni studijski programi i kolegiji jednostavno zahtijevaju fizičku prisutnost za vrijeme predavanja. Problem je to koji muči studente umjetničkih akademija, jer kako profesori mogu procijeniti i ocijeniti kvalitetu nečijeg sviranja, pravilno disanje ili pokret uz internetsku vezu koja kasni i puca, sjene i poteze slikarskih i inih radova fotografirane kamerom mobitela? Razgovarali smo stoga sa studentima i profesorima triju zagrebačkih akademija – Dramske, Likovne i Muzičke, o izazovima, ali i novim mogućnostima koje su im se otvorile ovim načinom rada.
Profesorica Maja Marjančić nastavu kolegija Scenskog pokreta na Akademiji dramske umjetnosti održava putem videopoziva na Zoomu. Dopustila nam je tako jednom prilikom da se uključimo u jedno od predavanja sa šest studenata druge godine glume. U ovakvom obliku nastave, priznaje, nailazi na velike poteškoće. Ipak je trebalo osmisliti sasvim novu metodologiju rada, a sve funkcionira putem pokušaja i pogrešaka. Međutim, laičkom oku promatrača koji bi se našao na tom kolegiju, činilo bi se da sve ide savršeno glatko, a da prof. Marjančić čak i putem zrnatog prijenosa web-kamere uspijeva bez greške primijetiti svaki detalj, pokret tijela i uzdah. Čak se i sama atmosfera često nezgrapnog grupnog razgovora pokazala iznenađujuće ugodnom, studenti su pozorno gledali svoje kolege davajući pritom argumentirane komentare i primjedbe na svoje i tuđe izvedbe.
Pokušavaju zanemariti situaciju
S online nastavom započeli su prvi tjedan nakon uvođenja mjera sigurnosti i glavni pravac njihova studija pao je u drugi plan, priča nam student glume Jakov Zovko. No, tvrdi, sve se ubrzo normaliziralo, a s profesorima uglavnom imaju odličnu komunikaciju.
– Nastava je fokusirana na to da pokušamo zanemariti situaciju u kojoj jesmo i usprkos svemu naći načina da radimo na sebi; bilo to kroz tjelovježbu, rad na glasu, čitanje djela ili stručne literature. Poteškoća, naravno, uvijek ima, ali su zato tu ohrabrujući profesori koji nam u ovoj situaciji daju jako puno kreativnog prostora i zadatke koji nam održavaju maštu i igru na životu. Najveća poteškoća bila bi lijenost ili možda manjak motivacije koji se javlja kada si zatvoren u četiri zida bez previše vanjskog kontakta – rekao nam je Zovko.
Ipak, i studenti i profesori ostaju optimistični. Ovaj način rada je, srećom, privremen i nadaju se ubrzo s popuštanjem mjera vratiti na scenu, ali slažu se da krizne situacije donose i neke zanimljive prilike. Od eksperimentiranja s novim metodama i onime što nudi videomedij, otvorilo se jedno novo područje kreativnih mogućnosti, kaže nam Marjančić.
– Istovremeno proširujem i produbljujem svoje područje rada, koje u svakidašnjim okolnostima ne bih imala prilike preispitati na taj način. Razvila se i velika osjetljivost i razumijevanje nas nastavnika prema studentima jer smo se svi našli u području nepoznatog i neizvjesnog. Zbog toga, međusobna suradnja i njihova pomoć u obliku sugestija, prijedloga i refleksija čini ovakvu vrstu rada još diskurzivnijim i produktivnijim – zaključuje profesorica.
Na Akademiji likovne umjetnosti, i studenti i profesori suočavaju se sa sličnim izazovima. No, budući da je u zagrebačkom potresu dio njihove glavne zgrade u Ilici teško oštećen, kada krene nastava, očekuju ih novi problemi.
– Stradala je zgrada koju dijelimo s baletnom školom u Zagorskoj i dijelovi naše glavne zgrade. Sigurno je da 10-ak posto profesora nikako neće moći koristiti taj prostor, ali velik dio ostao je neoštećen. Imali smo detaljan statički pregled i postupit ćemo prema njihovim rezultatima, prerasporediti učionice i malo stisnuti radne prostore – rekao nam je dekan ALU Tomislav Buntak, kojeg smo zatekli kako raskrčuje uništene ateljee.
Studenti su zabrinuti, kaže nam profesorica s Grafičkog odsjeka ALU, Maja Rožman. Pitaju se kako će završiti godinu, diplomirati, jesu li im stradali radovi. No, kada su čuli da je potres oštetio zgradu, odmah su ponudili i svoju pomoć. Mnogo njih je to vrlo emotivno doživjelo jer taj fakultet doživljavaju kao svoj dom. Što se samog rada tiče, za sada se snalaze i najbolje što mogu prilagođavaju formate i tehnike.
– Veći je problem kod usvajanja određenih tehnička znanja, rad sa strojevima, kemikalijama i slično. Čak i da studenti imaju uvjete za to kod kuće, ne mogu nabaviti otapala, razrjeđivače, dušičnu kiselinu – to su neke stvari koje se ne mogu niti bi se smjele raditi od doma, bez nadzora. Taj dio nastave ne izvodimo, odnosno rješavamo to sistemom učenja o tim tehnikama u teoriji, s puno primjera – objašnjava Rožman.
– Izuzetno je bitno i vidjeti neki rad uživo – kaže nam student kiparstva Luka Pacek. Fotografije nikada nisu u potpunosti vjerodostojne, a iako je razlika u nijansama, dovoljna je da stvara probleme. Studenti koji rade od kuće suočavaju se s nedostatkom prostora, ali i materijala.
– Crteži velikih formata zahtijevaju puno prostora, a o kiparstvu da i ne govorim. Neke materijale je jednostavno i jeftino nabaviti, ali nažalost sada se za sve ono čime nas inače opskrbi fakultet moramo sami snalaziti. U kiparstvu su glina, gips, žica, drvo, metal, papir… Većinu stvari već imamo doma jer nas dosta radi i kod kuće, ali nemaju svi studenti baš sve što im treba za kvalitetan rad – tvrdi Pacek i dodaje da im sve olakšava iznimna pristupačnost profesora s koji su dostupni “0-24” te imaju čak i zajedničku WhatsApp grupu.
I dok se na ADU i ALU još nekako snalaze, na Muzičkoj akademiji kriznim načinom rada nisu zadovoljni ni profesori ni studenti, a pogotovo instrumentalisti. Muzikološki, znanstveni ili povijesni kolegiji mogu se održavati bez većih problema, no individualna nastava iz nekog instrumenta gotovo je nemoguća, rekli su nam. Grupa studenata koja je željela ostati anonimna posebno se požalila na nedostatak uvjeta za vježbanje i nastavu. Satovi preko videopoziva su loši jer zvuk kasni i zvuči drukčije, orkestar se uopće ne može održavati, a neki studenti čiji instrumenti uostalom zauzimaju velik prostor, poput harfista ili udaraljkaša, i ne mogu držati svoje instrumente kod kuće. Profesori uglavnom imaju razumijevanja i upoznati su s njihovim problemima te im daju teorijske zadatke, ali to nema smisla, tvrde oni. S njima se složio i Dragan Sremec, profesor saksofona na Akademiji, rekavši kako su i studenti i profesori izuzetno frustrirani.
Susjedi se žale na svirku
– Bit glazbe je zvuk – ne nešto što proizvede neka elektronika, nego živi zvuk. Jedan ton sastoji se još od cijelog niza alikvotnih tonova koje čujete kao ono što zovemo bojom ili kvalitetom zvuka. Tehnikom sviranja stvarate lijep, nosiv zvuk, te nijanse koje su izuzetno bitne. To se ne može postići preko Skypea, već samo snimanjem profesionalnom opremom. Uz to, neki studenti imaju bolje uvjete za rad od kuće, a neki lošije. Što ako živite u stambenoj zgradi, a netko iza zida satima mora vježbati trubu? Čuo sam i da se susjedi žale – kaže Sremec.
Popuštanje mjera koje nam slijedi idućeg tjedna, nadaju se svi, od dekana preko profesora do studenata zagrebačkih Akademija, omogućit će bar individualne satove ili nastavu u malim grupama. Pod velikim upitnikom još uvijek je i hoće li se kolegiji moći do kraja odraditi na daljinu ili će se tijekom ljeta organizirati odrada. Ljetnoj se nastavi nitko ne raduje, no možda će to biti jedini način da se nadoknadi izgubljeno vrijeme. A snižavanje kriterija kako bi se ispiti i nastava mogli odraditi u roku, o čemu se šuška ovih dana, većini ipak ne dolazi u obzir.
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub