Predstava Tri zime u režiji Ivice Buljana ne prestaje dobivati hvalospjeve kritike i publike. Nagrađivani tekst Tene Štivičić oduševio je mnoge, no uspjehu predstave pridonijeli su i odlični glumci. I dok smo za neke poput Alme Price, Ksenije Marinković, Dragana Despota, Jadranke Đokić ili Nine Violić znali što možemo očekivati, pravo su iznenađenje bile dvije mlade glumice – Luca Anić i Mada Peršić. Mada je široj javnosti postala poznata lani, kada je igrala u predstavi “Elementarne čestice”, a prije nekoliko godina pojavila se i u reality showu Hrvatski top model. Studentica je treće godine ADU, koju je upisala nakon što je diplomirala na Medicinskom fakultetu.
Dosad ste u kazalištu glumili u dvije predstave, a obje su izazvale velik interes javnosti?
Da, ali kod Elementarnih čestica digla se buka zbog stvari koje uopće nisu bile povezane s predstavom. Ovdje se digla pozitivna prašina jer je tekst nagrađen u Londonu pa se s velikim nestrpljenjem očekivalo kako će biti primljen ovdje. Imam osjećaj da se ta pozitivna prašina opravdala i užasno sam sretna zbog toga što je publika tako dobro prihvatila predstavu. Divno ih je vidjeti kako se smiju, uživaju, hoće je opet gledati. Igram još u dramsko-plesnoj predstavi po tekstu Ivane Sajko “Četiri suha stopala”, u režiji Paola Tišljarića i Mile Pavičević, postavljenoj u Zagrebačkom plesnom centru. To je baš bio jedan poseban rad jer mi je partnerica u predstavi plesačica Lana Hosni. Divno je bilo gledati Lanu kako radi, kako minuciozno izvodi pokrete. I zanimljiva je bila suradnja: Lana kao pedagog plesa meni i moja mala škola scenskog govora Lani. Bila je to razmjena znanja. U tekstu i u predstavi radi se o dva bića koja se na specifičan način nose s neminovnom katastrofom – poplavom. Naime, ta se dva bića suočena s bezizlaznom situacijom počinju igrati iz očaja. Vrlo emotivno.
Moja kolegica Bojana Radović kazala je jednu zanimljivu stvar. Po njoj su Tri zime moderni Glembajevi. Ono što su nama Glembajevi danas to će Tri zime biti ljudima za 50 godina. Slažete li se s time?
Zanimljiva je ta usporedba. I sigurno stoji po pitanju kvalitete teksta, jer Tri zime su jedan uzbudljiv, bogat, višeslojni tekst koji je predivno igrati i koji će se sigurno dugo i iznova igrati i reinterpretirati. No za mene su Glembajevi jedna misteriozna obitelj, pripadnici visoke buržoazije koju čitatelj i publika voajerski znatiželjno promatraju i između ostalog otkrivaju da „i bogati plaču“. U Tri zime se pak radi o obitelji s kojom se, čini mi se, mnogi možemo identificirati. To nisu neki drugi, nama nepoznati. To smo svi mi.
Kako je izgledala priprema predstave? Glumite Ružu Kralj, koja 1945. dobiva nacionalizirani stan zbog zasluga u partizanima. Jeste li gledali partizanske filmove?
Gledala sam puno partizanskih filmova kao što su Bitka na Neretvi, U gori raste zelen bor, Sutjeska, Most, a najdraža mi je Kozara zato što najbolje i najemotivnije, po meni, prati sudbine „malih“ ljudi. A ti ljudi su zapravo jako veliki. Bilo mi je teško predočiti kako je to bilo 1945. Ivica Buljan sugerirao je jednu stvar o kojoj sam kasnije jako puno razmišljala: tada nije bilo ironije. I ne primjećujemo koliko je današnja komunikacija prožeta ironijom. Kada smo na početku pripremali svoj dio o 1945., nesvjesno bismo ubacivali ironični ton jer nam je toliko svakodnevan i prirodan. Ali tada su stvari bile jasne i usmjerene: treba izgraditi zemlju. Nema ironije. Ruža Kralj imala je teško djetinjstvo, morala se boriti za vlastiti te za živote muža i djeteta. Naspram njenih borbi i strahova, moje borbe i strahovi čine se prilično banalni. Zato je bio toliki izazov pokušati se staviti u njenu kožu, ali isplatilo se jer mi sad gotovo svakodnevno Ruža Kralj služi kao inspiracija kad je nešto teško. Divno je bilo raditi na ovoj predstavi i s Ivicom Buljanom jer razmišlja na jedan poseban, pametan, razigran način, a onda se i meni mašta još razigra.
Mlade glumice često pitamo što misle o golotinji, a vi ste se potpuno skinuli u svojoj debitantskoj predstavi?
Nije mi to bio problem jer sam smatrala da je to dobro za tu scenu. Bilo mi je glupo kalkulirati što će to značiti za moju karijeru i hoće li me sad svi redatelji tražiti da se skidam. Počela sam razmišljati o tome, ali onda sam odlučila živjeti u trenutku, iskreno. Moje skidanje bilo je nevino, aseksualno. Igrala sam tek rođeno biće, a svi se mi rađamo goli, pa je bilo logično da i ja budem gola. Ponosna sam na tu odluku.
Vi ste završili medicinu, stažirali ste i onda ste se odjednom prešli u glumce. Zašto vam je medicina nakon toliko godina studiranja postala nezanimljiva?
Medicina mi je još uvijek jako zanimljiva, ali kao hobi. Često me kolege dramski umjetnici pitaju za neki savjet. Najčešće im samo treba da ih malo umirim. A i kažu da je doktor najbolji lijek. Često se još konzultiram s kolegama medicinarima koji su aktivni u praksi. Za glumu sam se čvrsto odlučila na petoj godini medicine, ali sam odlučila i završiti fakultet jer je to bio uvjet da me roditelji nastave financirati. Nisu znali, siroti, je li gluma moj hir ili iskrena želja. Ja sam im jedino dijete, ali moja majka često kaže da joj se čini kao da ima troje djece (smijeh). Ne znam je li to dobro ili loše. Nisu baš bili sretni što idem na glumu jer nekako je uvriježeno mišljenje da je medicina sigurnija od glume, ali kad su shvatili da je u glumi moja sreća, postali su bezuvjetna praktična i emotivna podrška. Hvala im na tome. U obitelji imam dosta medicinara, a i nakon MIOC-a medicina je meni intimno bila linija manjeg otpora. U medicini znaš što ti je činiti ako želiš biti dobar: trebaš puno učiti i vježbati. U glumi je to puno nejasnije i neizvjesnije. Čak i ako uložiš sve, ne znači nužno da ćeš uspjeti i doći do publike jer uvijek postoji rizik da si uložio krivo. Zato treba stalno tražiti unutar sebe iskrenost i strast koju onda publika prepoznaje. Mnogi misle i da se mi na glumi samo zezamo, ali nije tako. Predivno mi je što sam u Tri zime mogla gledati kako rade moji glumački uzori Alma Prica, Ksenija Marinković, Nina Violić, Jadranka Đokić, Dragan Despot.. Svi oni uz neosporni talent imaju i postojane radne navike, predanost i strast. Detaljno i angažirano se pripremaju za ulogu. Inspiracija su.
Zašto ste se prijavili na Top model?
To je bio moj kratki bijeg od medicine. Htjela sam napraviti rez i samu sebe malo šokirati. Medicina mi je išla dosta dobro i shvatila sam, ako nešto ne poduzmem, bit ću doktorica cijeli život. Uhvatila me panika i pobjegla sam u Hrvatski top model. I na to sam ponosna jer sam samoj sebi otvorila čitav ogromni prostor između medicine i Top modela.
Vidim da ste jako vedra osoba, no još nemate dečka. Prilaze li vam dečki?
Baš sam danas bila s prijateljicom na ručku i razgovarale smo kako nas uvijek hoće ljudi koje mi nećemo, a oni koje mi hoćemo nas neće. Imam osjećaj da ljudi nekad krivo protumače moju ljubaznost pa, kad ih odbijem, ispadam hladna. A kad nekog volim, previše se angažiram i budem predobra, bez računice. Inače, može me osvojiti muškarac koji je strastven što god da radi te koji voli život.
Sigurno nisam prvi koji pita otkud vam ime Mada?
Ljudi obično misle da je to staro dubrovačko ime. Međutim, to je izmišljeno ime jer se moja baka zvala Manda, ali svi su je zvali Mada. Mama mi je profesorica kemije pa se u njenoj školi generacijama prepričavala anegdota da sam dobila ime tako što je tata, kad je čuo da je mama trudna, rekao: “Ma da?” No to su neistine! •
Ostane li vam slobodnog vremena? Kakvu glazbu i filmove volite?
Za svoje najdraže ljude uvijek nađem vremena. Doma slušam Mikija Solusa, Kyga i prijatelje, Princea, Lumineerse, zaljubila sam se u Bornsa kojeg mi je otkrio Saša Božić, super mi je i ovaj mladi dečko Mans koji je pjevao za Švedsku na Eurosongu. Slušam i Bajagu, Bebi Dol, Olivera Mandića. Često slušam i pjesme našeg skladatelja Mitje Vrhovnika Smrekara koji je radio glazbu i za Elementarne čestice i za Tri zime. Izlazim u zagrebačke kafiće i klubove kao što su Kolaž, Alcatraz ili Katran, no moram priznati i da odem i na narodnjake u Team. Ne često, ali kad odem, idem bez ironijskog odmaka. Tamo se pjeva o ljubavi, slomljenim srcima, prijateljima, ljepoti. Čini se banalno, ali narodnjaci pjevaju o našim stvarnim problemima i veseljima, iskreno, nerafinirano, bez kompliciranja. Obožavam Kubricka i Tarantina. Iz djetinjstva mi je ostala emotivna fiksacija na Michaela J. Foxa i Povratak u budućnost. Čak sam i upisala medicinu pretenciozno misleći kako ću Michaela J. Foxa izliječiti od Parkinsonove bolesti. Povratak u budućnost mi je drag jer nakon tog filma poželim izaći u svijet i raditi razne dobre stvari. Volim, naravno, i medicinske serije. Doktor House mi je jako seksi, mogla bih se u njega i zaljubiti.
tvoj idealni muškarac mora bit buda la koja te još mora i trpit