Ova knjiga počinje opisom jednog sna – sna koji simbolizira sve načine na koje su danas sputane žene. Napisala ju je Natalia de Barbaro, psihologinja i pjesnikinja, a "Ženski povratak sebi" trenutačno najveći publicistički hit u Poljskoj, a prijevod na hrvatski, u izdanju Poetike, prvo je strano izdanje knjige koje se može opisati kao osebujan spoj "Žene koje trče s vukovima" i "Jedi, moli, voli". Ekskluzivno za Večernji list s Natalijom de Barbaro razgovarala je Marija Perišić.
Kako biste hrvatskim čitateljima opisali svoj karijerni put?
Ne sviđa mi se pojam "karijera" jer upućuje na nešto izvanjsko. Rekla bih da sam putovala svakakvim krajolicima: diplomirala sam psihologiju i sociologiju u Krakovu, radila u političkim kampanjama, poučavala biznismene i nevladine organizacije komunikaciji i rukovodstvu u 14 zemalja, usto pisala poeziju i kolumne. Prije četiri godine odlučila sam pokrenuti radionice na kojima sam ženama pomagala pronaći unutarnju slobodu. Obožavam taj posao i nadam se da ću ga do kraja života raditi.
Što vas je potaknulo na pisanje ove knjige?
Dugo se kuhala u meni. Radila sam kao komunikacijska trenerica i tada mi se, zbog pandemije, raspored neočekivano ispraznio. Shvatila sam da je pravi trenutak da se posvetim pisanju. Knjiga je bila gotova za sedam tjedana.
Možete li nam ukratko izložiti sadržaj knjige? Što je njezina glavna tema?
Volim misliti da je ovo knjiga o slobodi. Mi žene danas jesmo slobodne, no u življenju te slobode nailazimo na prepreke. Čini se da katkad nismo spremne uzeti tu slobodu. Nadam se da će ova knjiga pomoći ženama u pronalaženju unutarnje slobode, kreativnosti, lakoće... ali i da joj je uz sadržaj glavni adut i oblik, jer ona je pisana kao razgovor dviju sestara.
Tvrdite da svaka žena u sebi nosi: Snježnu kraljicu, Mučenicu i Pokornu. Kako pobijediti njihovu destruktivnost?
Ne bih rekla da su ti likovi destruktivni, već da su potaknuti strahom. Pokorna se boji da neće biti prihvaćena ako se ne pokori, Mučenica se boji da neće biti voljena ako se odmori i naruči pizzu umjesto da kuha večeru s tri slijeda. Snježna kraljica živi u stalnoj panici jer je uvjerena: prestanem li i sekunde raditi, neću zaraditi pravo postojanja. Kako si pomoći? To je u drugom dijelu knjige.
Spada li vaša knjiga žanrovski u priručnike za samopomoć?
U Poljskoj je stavljena u kategoriju "osobnog rasta". Jasno mi je da nam trebaju etikete da znamo na koju policu u knjižari staviti koju knjigu, ali kada to zanemarimo, mene zanima samo što će ova knjiga značiti svakoj čitateljici.
Koji su autori utjecali na vas pri pisanju knjige?
Jedna mi je prijateljica rekla: "Nisi ovu knjigu pisala sedam tjedana, nego cijeli život." I mislim da ima pravo. Zato bih rekla da su na nju utjecali svi moji omiljeni autori, uglavnom romanopisci, ali i pjesnici, duhovni učitelji, glazbenici, redatelji, glumci. Svih 50 godina utjecaja! U knjizi ćete naći brojne citate. Ako baš moram odabrati nekoga, neka to budu Clarissa Pinkola Estés i njezina knjiga "Žene koje trče s vukovima" i "Porok savršenosti" Marion Woodman.
Što su žene prepoznale u ovoj knjizi?
Mislim da žene kupuju ovu knjigu za druge žene. Jedna mi je napisala: "Ja nisam pročitala ovu knjigu. Ona je pročitala mene." Drugim riječima, sve počinje s iskustvom da ste shvaćeni, a nakon toga žena želi to podijeliti s drugim ženama s kojima je bliska: prijateljicama, sestrama, majkom, susjedom. Moram priznati da mi je to jako dirljivo jer pokazuje dubinu ženske povezanosti.
Možemo li slaviti postignuća u ženskim pravima ostvarena posljednjih nekoliko godina s pokretom #metoo ili mislite da nismo napravili dovoljno kada je seksualno zlostavljanje u pitanju i da je do prave ravnopravnosti još dalek put?
Mislim da posao još nije obavljen. I da on uvijek počinje s jednom osobom. Hoću li nešto reći kad čujem da je kolega ispričao seksistički vic? Hoću li partneru reći da ne želim da "pomaže" po kući, nego da ravnopravno sudjeluje u kućanskim poslovima? Hoću li uzeti slobodan dan da obnovim izgubljenu energiju? To su svakodnevna pitanja.
Ljuti li vas što se mi žene i dalje moramo boriti da nas svijet doživi kao višedimenzionalna bića koja mogu istodobno mariti za frizuru ili modu i pritom biti vrhunske intelektualke, koja sjajno rade svoj posao?
Osobno jako volim modu, smatram je zabavnom igrom. Apsurdno je što se nogomet smatra najvažnijom (ne tako) sporednom stari na svijetu, a moda i ljepota su površne. Zato se trudim uživati u modi i govoriti o tome. Ne dopuštam da me to ljuti.
Možemo li, trebamo li, očekivati od muškaraca da budu bolji saveznici, angažiraniji u raspravama o ravnopravnosti i protivljenju seksizmu?
Moj je san više žena u javnom životu. To je broj jedan. A onda trebamo i od muškaraca očekivati više. Nasreću, kad je riječ o glasanju, imamo jednaka prava. Meni jako pomaže svijest da je ženskih birača više nego muških, iako to političari često ne vide.
Kako se otresti društvenih očekivanja i živjeti u skladu sa svojima, s onime što mi želimo, a ne što nam društvo diktira?
Ne mogu reći da posve vjerujem u "društvo". Tko je to? Moja znatiželjna susjeda? Majka? Moja teta... Naravno da se društveni pritisak ne može zanijekati, ali pitanje koje cijenim glasi: "Što ću učiniti u vezi s tim pritiskom?" Za prepoznavanje svoga glasa u posljednje vrijeme prakticiram jednostavnu metodu: sjednem, duboko udahnem, stavim dlan na trbuh i slušam, provjeravam kako sam. Kao i sa svime, za dobar odnos sa samom sobom moram njegovati taj kontakt.
Žene ovu knjigu kupuju za druge žene. Jedna je rekla: "Ja je nisam pročitala, ona je pročitala mene"