Nije to nova pojava, ali posljednjih je dana u našoj javnosti, u sprezi medija i društvenih mreža, zaredalo svađanje nad mrtvima, i s mrtvima. Štoviše, čak i uplitanje mrtvih u svađe živih, jednako neprimjereno i kad je riječ o trivijalnim čarkama na estradi i o još jednom obračunu na razmrvljenoj političkoj sceni.
Nad još neispraćenim Akijem Rahimovskim mediji su s puno uobičajene volje za raspirivanje svađa puhali u "sukob" između članova dva najveća i najstarija još uvijek aktivna hrvatska rock-benda. Memoari Mire Furlan poslužili su za prilično huljski napad na Radu Šerbedžiju. A uoči dolazeće svibanjske stogodišnjice rođenja Franje Tuđmana zakrvili su se, također putem novina, s jedne strane obitelj, oko koje su se okupili sljedbenici koji se smatraju pravovjernima, a s druge strane Plenkovićev HDZ, kojem ovi prvi odriču pravo da uopće u usta uzimaju svog utemeljitelja.
Jesmo li i kada potpuno izgubili poštovanje prema mrtvima? Kako se uopće današnji pandemijski svijet odnosi prema smrti, strahu od nje, manipulira li mašinerija umirućima i umrlima?
Kako god definirali bioetiku, a definicije se, ovisno o tome gdje ih tražite, razlikuju, smrt i odnos prema njoj i onima koje je odnijela svakako spada u tu granu filozofije, kojom se, među ostalim, vrlo angažirano bavi književnik i filozof Hrvoje Jurić, rođen 1975. u Bihaću, profesor etike na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, suradnik brojnih znanstvenih, kulturnih i društvenih institucija, projekata i inicijativa, autor pet knjiga, među kojima je ona posljednja i najaktualnija, objavljena lani u izdanju DAF-a pod naslovom "Pandemija kao simptom". Uz to, Jurić je doslovno od malih nogu aktivan i zapažen i kao pjesnik, ovjenčan i Goranom za mlade pjesnike.
Pitati filozofa i pjesnika o spomenutim temama, a pogotovo kad nam se još, takoreći usred razgovora, dogodi ruska invazija na Ukrajinu, pokazalo se opravdanim.
– Tamo gdje nisu važni oni koji su živi, još su manje važni oni koji su mrtvi – kaže Jurić jezgrovito i točno.
– To se može činiti kao aforistična doskočica, ali mislim da se može i potvrditi na navedenim primjerima. Tamo gdje se bezobzirno, zbog političkih ili ekonomskih razloga, putem masovnih medija, koji su ključan faktor u kreiranju zaglupljenog glasača potrošača, razapinje i uništava živote živih ljudi – nekad krivih, nekad dužnih, a nekad ni krivih ni dužnih – mrtvi su tek kolateralna žrtva. I koga briga za njih. Iskreno, strašnije mi je to što je Mira Furlan bila jednom ili dvaput ubijena dok je bila živa nego to što je se sad mrtvu ubija. I strašnije mi je bilo što se Franju Tuđmana za života jednoglasno slavilo i hvalilo nego to što ga se sada višeglasno afirmira i osporava – jasan je profesor, koji ne skriva svoje političke afinitete i orijentaciju.
Tekstovi sabrani u knjizi "Pandemija kao simptom" bili su, osim jednog, objavljeni u internetskom književnom časopisu Ajfelov most. U jednom od njih Jurić piše: "Pandemija nije samo stvar bolesti izazvane određenim virusom nego je i simptom dubljih globalno-socijalnih bolesti..."
– Naša se civilizacija i prema smrti i prema životu odnosi prije svega ravnodušno. I to je ono što je najgore. Prividan hektični angažman oko života i smrti, u pandemiji i inače, ne može prikriti to da su i život i smrt danas manje važni, ako ne i irelevantni, u odnosu na stvari kao što su politička i ekonomska moć i profit ili pak zabava koja naposljetku treba dovesti do uvećanja ove ili one moći. Teza koju sam iznio i nastojao dokazati u svojoj knjizi, naime, da je pandemija koronavirusa samo simptom dubljih globalno-socijalnih bolesti, znači da se u doba pandemije ne suočavamo ni s čim što je posve novo i što nikad ranije nije viđeno, nego su samo svi problemi koji su se gomilali u posljednjih nekoliko desetljeća odjednom izašli na vidjelo te su, takoreći, "odvrnuti do daske". To je zastrašujuće, ali pruža i nadu da bi šokantno prepoznavanje svih tih problema moglo voditi njihovu rješavanju. Ne dam nikome da mi oduzme utopijske nade, a ako izgleda da je to u proturječju s činjenicama, možemo reći, na tragu Hegela, "tim gore po činjenice" – govori Jurić.
Njegova knjiga počinje tekstom naslovljenim "Lektira u doba korone", u kojoj donosi vrlo detaljan prikaz recentne, ali i klasične filozofske literature koja obrađuje pandemijske okolnosti. Je li filozofija na te teme iznjedrila nove originalne misli i ideje? Jurić referira o mnogim autorima i djelima, bilo knjigama ili člancima pročitanim u počecima pandemije, osobito u prvih nekoliko mjeseci 2020. godine. Tu nalazimo tekstove koji su baš tada objavljivani, ali Jurić s polica izvlači i autore kod kojih je naslutio da sadrže orijentire za snalaženje u, kako ih on naziva, novim i neobičnim, traumatičnim, ali i intelektualno izazovnim okolnostima. Praveći naoko shizofren, a zapravo logičan popis "lektire u doba korone", koji je popratio svojim komentarima, profesor Jurić je, kaže, i samog sebe donekle iznenadio.
– Koliko god sam inače sklon njemačkoj književnosti i filozofiji, u konačnom zbroju ispada da su u mojem pandemijskom "paketu za preživljavanje" bili važniji francuski, talijanski i angloamerički autori. Možda i zato što su neki od njih brže i odvažnije reagirali na pandemijske probleme nego tradicionalno oprezni Nijemci. Pritom mislim prije svega na takozvane "biopolitičke teoretičare", od Francuza Michela Foucaulta i Talijana Giorgija Agambena nadalje, koji su i prije pedeset, dvadeset i deset godina raskrinkavali one mehanizme s kojima se borimo u doba pandemije te se njihove davne teze danas pokazuju itekako korisnima. S njemačkim filozofom Peterom Sloterdijkom često se ne slažem, ali uvijek ga cijenim kao mislitelja i pisca. A njegova oštroumnost i iskričavost pomagala mi je da dokučim neke tajne recentne pandemije, iako sam te bisere pronalazio u njegovim knjigama objavljenima prije deset i dvadeset godina. Istaknuo sam u svojim tekstovima i neke manje poznate filozofe, primjerice, Nijemca Thomasa Sörena Hoffmanna, s kojim inače surađujem, a čije mi analize pandemijske situacije uz pomoć klasika poput Hegela i Kanta imponiraju, premda se ne slažem s njim u svim zaključcima – nabraja Jurić i nastavlja:
– Međutim, najviše misaonih poticaja za uređivanje pandemijskog kaosa dobio sam od onih autora koji su umrli prije trideset-četrdeset godina, ne doživjevši vrijeme u kojima njihovi koncepti i teorije naprosto briljiraju. To su Francuz Jacques Ellul i Ivan Illich, naše gore list, ali uistinu građanin svijeta. I prije pandemije bili su neka vrsta mojih intelektualnih uzora, a u posljednjih nekoliko godina došao sam do toga da ih mogu, bez krzmanja, nazvati svojim "omiljenim misliteljima". Čini mi se da im je sve, i unatrag i unaprijed, bilo posve jasno. A osim toga, što je posebno važno, mislim da su njihova djela prijemčiva i široj, a ne samo teorijski potkovanoj publici – preporučuje nam za čitanje Jurić.
Jedan od aspekata pandemijskog doba kojim se kritički bavi Jurić je "brkanje i stapanje u jedno medicinskog i političkog aspekta pandemije".
– Nažalost, brkanje i stapanje medicinskog i političkog aspekta pandemije, odnosno brkanje i stapanje biološkog i političkog, s katastrofalnim posljedicama za ljude kao osobe i građane, gotova je stvar. To je, kako stvari stoje, pobjednička formula. I zločinačka. Sad to možemo samo promatrati, pratiti, bilježiti, kritizirati i nadati se da još uvijek postoje neke pukotine kroz koje bismo mogli izaći iz te paradigme, kako bismo počeli graditi jedan drukčiji i bolji svijet.
Ono što smo, zahvaljujući brojnim upozorenjima, već davno mogli shvatiti, a danas je to sasvim jasno, jest da je presezanje političke moći na život i zdravlje krajnje opasna stvar. Biologiziranje ljudske egzistencije nikad u povijesti nije dobro završilo. Biopolitika robovlasništva čini nam se danas kao stvar daleke prošlosti, premda robovlasništvo i danas postoji u različitim "suptilnijim" oblicima, tako da možda treba podsjetiti na povijesno bliže primjere, recimo, eugeničke projekte poput nacističko-njemačkog programa T4, koji je provođen upravo pod parolom zdravlja i higijene – govori Jurić upozoravajući na posljedice s kojima ćemo se nositi i kad (ili ako) ova pandemija prođe.
Još jedna Jurićeva pjesnički ubitačno precizna filozofska misao o današnjem svijetu, koja meni osobito odzvanja nakon čitanja, glasi: "Ne treba strepiti nad sudbinom kapitalizma, nego kao i uvijek strepiti pred kapitalizmom" koji će "preživjeti pandemiju koronavirusa jer je kapitalizam supervirus u konstantnoj pandemiji..." U tom se kontekstu može sagledati pandemija, ali i upravo započeti rat na tlu Europe.
– U plemenite namjere gospodara svijeta, koji su ujedno i gospodari pandemije, ne bih se kladio ni s pet lipa. Ekonomsko-političkim moćnicima pandemija je samo jedna tema, potrošiva roba u njihovim unosnim trgovinama. Bilo je jasno i početkom 2020. godine, a danas je sasvim jasno, da najveći igrači globalnog kapitalizma ne samo da nisu bili ugroženi pandemijom i pandemijskim mjerama nego su i uvećali svoje bogatstvo. A to se tiče i najvećih političkih igrača. Tijekom pandemije princip moći, sile i nasilja dokazao se kao uspješan, pa i poželjan, čak i u onim državama koje se smatraju velesilama demokracije. Ako je tako, s kojim mu se onda argumentima možemo suprotstaviti kad postane pomalo neugodan, recimo, u Ukrajini?
Da se ozbiljno našalim, vezano za započeti rusko-ukrajinski rat, najviše me zanima hoće li se vojnici pokrenutih armija i civilno stanovništvo u zbjegovima držati propisanih javnozdravstvenih mjera, imaju li svi potvrde da su cijepljeni/preboljeli/testirani, nose li zaštitne maske i drže li međusobno fizičku distancu od najmanje jednog i pol metra. Naime, do jučer je to bila glavna tema na kojoj su države "bildale" svoju moć, "trenirale strogoću", a danas, uoči novog svjetskog rata, to je već sekundarno ili čak sasvim nevažno pitanje. Meni se iz toga nameće zaključak da je poanta cijele pandemijske priče više u utvrđivanju, iskazivanju, izvršavanju i uvećavanju vojno-političke i ekonomske moći onih koji su ionako već moćni, pa i svemoćni, a manje u dobrobiti građana, osoba, ljudi – govori Jurić.
Da ne bi bilo zabune, makar je vaksersko/antivaksersko etiketiranje danas gotovo neizbježno svakome tko na bilo koji način javno progovori o ovim temama, Jurić objašnjava svoj stav prema samoj bolesti:
– Ja ne negiram postojanje koronavirusa i njegove opasnosti, kao što ne niječem ni postojanje života i smrti, ali želim reći da se virusom i oko njega previše manipulira. Ne iznosim nikakvu sveobjašnjavajuću teoriju zavjere, nego bih samo želio da što više ljudi artikulira svoj stav o recentnim zbivanjima, makar zaključili, za razliku od mene, da je sve skroz u redu. Ja smatram da ništa nije u redu i da je "nešto trulo u državi svjetskoj", a u to me uvjerava to što danas, kao i u nekim prethodnim epohama koje bismo najradije zaboravili, upravo fizički osjećamo što znače nadzor, kontrola i diskriminacija te uviđamo da je sam okvir naših života diskriminatoran i da se diskriminaciju ne može izbjeći osim ako se ne uputimo u radikalno mijenjanje tog okvira. Mislim, dakako, na birokratsko-militarističku politiku i kapitalističku ekonomiju, koje su u savezu s redukcionističkom tehnoznanošću i manipulativnim masovnim medijima.
Živimo u dobu proturječja koja se ne smatraju proturječjima, nego normalnošću ili, ako hoćete, "novom normalnošću". A stanje je, etičko-politički gledajući, još gore zbog hladnokrvnosti s kojom se sve to proglašava i izvršava. Mislim na hladnokrvnost s kojom se laže pod zastavom istine ili šuti i sprečava izražavanje "nepoželjnih" stavova pod zastavom slobode govora. Dakle, mislim na licemjerje koje nerijetko prelazi u cinizam, pa i sarkazam, nerijetko s krvavim posljedicama.
Recimo, oni koje bismo mogli nazvati "normalnima" ili "staronormalnima" zgražaju se nad cinizmom Vladimira Putina koji govori da nije započeo rat protiv Ukrajine, nego je tek bio prinuđen pokrenuti "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini. Ali isti ti, zgroženi nad Putinom, vjeruju ili se prave da vjeruju da su sve takozvane "pandemijske mjere" na globalnoj razini bile nužne te da ih se ne smije propitivati, a pogotovo ih se ne smije razmatrati u ključu totalitarizma. Ja naprosto nisam uvjeren u dobrohotnost onih koji se s najviših visina kunu u dobrobit naroda.
Ne smijemo zaboraviti da je u dvije godine zbog koronavirusa ili zbog komplikacija povezanih sa zarazom umrlo oko pet i pol milijuna ljudi, a istovremeno godišnje gotovo milijun i pol ljudi pogine u prometnim nezgodama pa se ne zabranjuje vožnja automobilima i drugim prometalima. Također, godišnje oko devet milijuna ljudi umre od gladi ili bolesti povezanih s time pa to ne izaziva paniku kakva je stvorena oko koronavirusa. Da i ne spominjemo žrtve neprestanih ratova diljem svijeta, koji nisu prirodna pojava i svaki se rat može spriječiti ili okončati. Ne bi bilo žrtava gladi kad bi se enormna sredstva namijenjena stvaranju žrtava ratova preusmjerila na spašavanje žrtava gladi – poentira Jurić.
A kad smo već zašli u razgovor o pandemiji i mjerama, nametnulo se i pitanje Filozofskog fakulteta, koji je uveo COVID potvrde kao uvjet ulaska. Mjeru Jurić naziva "javnozdravstveno-političko-policijskom" te naglašava da Filozofski fakultet nije bio jedini, ali je medijski bio istaknutiji od drugih zbog prosvjeda skupine revoltiranih studenata i studentica, uz napomenu da se takvo nešto od "buntovnog Filozofskog" i očekivalo. Nasreću, kaže Jurić, spomenuta se mjera, kao i sve druge pandemijske mjere, na Filozofskom fakultetu provodila fleksibilno i nedosljedno.
– Eto, i nedosljednost ponekad može biti vrlina. Zbog veličine fakulteta, odnosno broja studenata, nastavnika i drugih radnika, ograničenih prostornih kapaciteta i kompleksnosti sustava, dosljedno provođenje pandemijskih mjera značilo bi paralizu ustanove, "lockdown", "ključ u bravu". Značilo bi i eutanaziju zajednice koju zovemo Filozofskim – kaže Jurić i postavlja na kraju pitanje koje smatra ključnim, pitanje odgovornosti:
– Ne smijemo odustati od utvrđivanja odgovornosti, osobito u kriznim i kritičnim situacijama, kad je učinjena neka šteta, kad prijeti počinjenje nekog zla. Ali bojim se da sve češće dolazimo do zaključka koji je spomenuti Jacques Ellul jednom sažeto i britko formulirao: u današnjem tehničkom društvu nitko nikada ni za što nije odgovoran, što se na prvi pogled čini kao odlična stvar jer lagodno je živjeti bez odgovornosti, ali ako je tako, onda nitko nije ni slobodan. Nema slobode bez odgovornosti. Nema bogomdane slobode, osim u filozofsko-teološkim maštarijama. Za slobodu se treba izboriti, za nju se uvijek treba boriti i pritom podnijeti određene žrtve. U lakšim slučajevima žrtvujemo određeni luksuz, a u težim slučajevima čak i život, e da bi i poslije nas bilo dostojanstvenog života.
Ajde neka si ti nakon tolikih knjiga shvatio da je kapitalizam jadan.🤣 Idi u Sjevernu Koreju i filozofiraj.