"Kronika seoske ljubavi” nova je predstava Teatra Rugantino. Ljubavnu komediju režirao je Dario Harjaček, koji je rođen u Beču, odrastao u Varaždinu, a karijeru je ostvario u kazalištima diljem Hrvatske.
Kako je bilo postaviti na scenu tekst Ivana Vidića? Potpisujete i adaptaciju njegova teksta. Što vas je zapravo privuklo tom djelu?
Tekstovi Ivana Vidića zahtjevni su za postavljanje. To je pisac jednog vrlo specifičnog smisla za humor, ciničan, mračan, s jednom vrlo crnom perspektivom u pogledu na čovječanstvo, no opet i s jednom vrlo profinjenom, rekao bih gotovo duhovnom dimenzijom koja se bavi velikim pitanjima o smislu. Mislim da je točka na kojoj se Vidić i ja nalazimo anarhizam. Pod time mislim na potpunu skepsu po pitanju autoriteta. Njegov svijet gotovo je uvijek neka vrsta ismijavanja autoriteta, on se bavi pitanjem odgovornosti svakog čovjeka prema vlastitoj slobodi, a to je tema koja i mene izuzetno zanima u mojem radu. “Kronike seoske ljubavi” privukle su me prvenstveno zato što se, kad sam ih prvi put čitao, nisam mogao prestati smijati. Ja se nadam da će i naša publika doživjeti tu senzaciju, iako je taj smijeh vrlo često jako bolan i leden.
O čemu govori “Kronika seoske ljubavi”?
Govori o dvoje ljudi koji u svojim šezdesetim godinama, nakon velikih životnih razočaranja, ostavljaju za sobom grad i dolaze na selo. Oni su u bijegu od svega onoga što danas ne valja u gradu. Sudbina ih spaja, oni žive dvorište do dvorišta, bave se peradarstvom i zajedno nastupaju pred “Zlatnom kokom”, poduzećem za otkup jaja. “Kronika”, dakle, govori o uzgoju jaja. Ona se poigrava konvencijom ljubavne komedije, a zapravo se bavi pitanjem želje za životom, želje za ljubavlju, strašću koja se ne stišava kad čovjek ulazi u neke ozbiljnije godine. Aktualnost ovog teksta svakako proizlazi iz činjenice da živimo u društvu u kojem dominira starije stanovništvo i da pojam godina potpuno mijenja svoj kontekst.
Na pozornici su glumci Gordana Gadžić i Sreten Mokrović. Kako je raditi s njima?
Uvijek je lijepo raditi s vrhunskim glumcima. Što sam stariji, to mi se više čini kako je odabir glumaca temelj redateljskog posla. U ovoj sam situaciji imao idealnu podjelu. Jako je malo glumaca u generaciji Sretena Mokrovića koji se mogu uhvatiti u koštac s Ivanom Vidićem. To je pisac koji traži jedan poseban svjetonazor, posebno razumijevanje koje je vrlo kompleksno. Zahtijeva vrlo studiozan rad i na dramaturgiji i na izgradnji glumačke forme. Ja sam izuzetno zadovoljan onime što smo postigli. Mislim da će publika uživati gledati Gordanu i Sretena na sceni.
Lani ste za režiju radiodrame “Potres” osvojili nagradu BBC-ja za najbolju europsku dramu 2021. godine. Tko kod nas još sluša radiodrame? Nije li to zastarjela forma?
Mogao bih postaviti protupitanje – tko još čita novine? Nije li to zastarjela forma? Radiodrama je vrlo specifičan medij koji se teško može usporediti s bilo čim. On spaja dramu, glazbu, film, daje jako puno prostora za eksperimentiranje. A u ovom vremenu kad je i umjetnost postala korumpirana, kad ju je preuzela tržišna i ekonomska doktrina, radio ostaje nekom vrstom oaze beskompromisnih umjetnika koji su spremni raditi bez bilo kakvog interesa. Za kreativni proces na radiju čovjeka može voditi samo najelementarniji nagon za stvaranjem. I zato mi se toliko sviđa radio. Ne znam tko sluša radiodrame i nije me briga. Oni koji to ne čine propuštaju jako puno toga. A emisije su lako dostupne u današnje vrijeme putem interneta.
”Potres” je nastao prema pripovijetki Janka Polića Kamova. Što je to publiku u inozemstvu privuklo tom piscu?
Privuklo ih je otkriće. Nitko nikada nije čuo za Kamova. Izvan okvira Hrvatske on je nepoznanica. A činjenica je da se radi o piscu potpuno ispred vremena, uzbudljivom, provokativnom. Piscu jednog specifičnog ludila. Tu bih se vratio na Ivana Vidića jer između Kamova i Vidića vidim nevjerojatne sličnosti. I on je na svoj način lucidni izopćenik koji funkcionira potpuno mimo bilo kakve matrice.
I vi ste pisac. U jednom ste intervjuu rekli da planirate napisati scenarij za film prema romanu “Sanjica Lacković”. U kojoj je fazi, hoćemo li gledati taj film?
Scenarij je gotov i ja sam njime jako zadovoljan. Tema je seksualno sazrijevanje jedne petnaestogodišnje gej djevojke u provincijskom, industrijskom gradu sedamdesetih godina u Hrvatskoj. U potrazi sam za redateljicom ili redateljem koji bi mogao iznijeti ovaj prilično zahtjevan scenarij. Nadam se da će se film dogoditi, ali na to će utjecati jako puno faktora. Volim film. I to je to. Dogodio mi se trenutak kad imam potrebu izraziti se u ovom mediju.
Rekli ste jednom da biste lektire i vjeronauk izbacili iz škola. Zašto?
Vjeronauk iz vrlo očitih razloga – Hrvatska je prema Ustavu sekularna država, a škole su državne institucije. A što se tiče lektire – mislim da je cijeli sistem utemeljen na principima koje su postavili činovnici i učenjaci iz vremena Franje Josipa. Čitanje se mora sustavno popularizirati i to je velika zadaća škole. Na ovaj način djeca se frustriraju, za njih, potpuno neprimjerenim sadržajima zbog kojih odbacuju knjigu. Ni meni Tolstoj ni Sofoklo ni Dante nisu djelovali naročito zanimljivo sa šesnaest godina. Trebalo mi je vremena u životu da im se vratim, da ih razumijem. Ali za takvo iskustvo mlade ljude treba pripremati dajući im da čitaju stvari koje ih zanimaju u određenoj dobi.
Ne libite se oštro komentirati i politička pitanja. Imamo umjetnike, glumce na primjer, koji se i politički angažiraju. Pada li i vama to kad na pamet?
Ne pada mi na pamet.
Je li napokon došlo vrijeme za neke dugoročnije planove?
Nije. Vremena su neizvjesna i nezahvalna. Svima, ne samo umjetnicima.
