Posljednji eksperimentalno-dokumentarni film arhitektice i redateljice Sare Jurinčić “Valerija”, koji govori o intimnom susretu autorice i njezinih otočnih pretkinja, nastavio je uspješan festivalski niz posebnim priznanjem snimatelju Ivanu Slipčeviću na 24. Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.
– Baš nam je drago zbog priznanja jer smo vizualni narativ filma gradili zaista u detalje. Osim Oljine pjesme, odlučila sam ostati samo na vizualima i ritmu da ispričaju priču, tako da nam je drago što je to prepoznato. Proces rada s direktorom fotografije Ivanom Slipčevićem bio je jako intuitivan, on je izvrstan snimatelj, ali prije svega ga cijenim kao umjetnika i majstora analognog filma. Izvrsno smo se dopunjavali i puno razgovarali tijekom razvoja projekta. Mislim da je ovo priznanje njegovu radu prezasluženo i nadam se da se vidimo na novim izdanjima Mediteran Film Festivala.
Valerija je vaša baka. Otkud ova priča?
Moja baka Valerija bila je predvodnica matrijarhata u kojem sam odrasla, bile smo jako bliske. U filmu pričam o njoj i različitim generacijama žena koje se susreću kroz naš ritual na groblju. Radi se o otoku Ugljanu s kojeg potječe moja obitelj, a projekt prije svega počiva na procesu rastanka – na toj emociji gradila sam film. Osim toga, u većini svojih projekata polazim od osobnih iskustava. Mislim da autentičnost onoga što podsvjesno proživljavamo takvim pristupom izlazi na površinu.
To je svijet bez muškaraca, što vas je tako fasciniralo u običajima otoka?
Učila sam od Valerije i svih svojih pretkinja najviše na taktilnoj razini. To je ono što sam odlučila postaviti kao glavnu filmsku rečenicu. Jer su me upravo na taj način, bez mnogo riječi, naučile kako se suočavati sa svijetom. Zato sam krenula istraživati pogrebne otočne rituale i ženske narative. Postavila sam naš klasični ritual na groblju kao intimno mjesto susreta sa ženama kojih više nema. Zatim sam nastavila na ženske linije obiteljskih stabala, generacije mojih otočanki i tradicionalne rituale koji se često događaju na granici svjesnog i podsvjesnog.
Projekt je vizualno krenuo od portreta otočanki. Činjenica da mnoge od njih za života biraju svoju nadgrobnu fotografiju oduvijek me fascinirala. Smatram to odrazom čiste snage – kontrola koja ostaje čak i kad nas više fizički nema. Od toga sam počela stvarati vlastiti filmski vizual.
Zanimali su me narativi svih tih žena prije mene, njihovi životi koji su snažno obilježeni kontrastnim ulogama i izostankom muškaraca. To ih je isklesalo. Postupak pretapanja s njihovim snažnim karakterima, divljim, tihim, nježnim, prkosnim… značio je naš intimni susret.
Film se dotiče i tabua smrti i starenja...
U radu na filmu htjela sam podcrtati upravo taj tabu jer je on u današnjem društvu posebno nametnut ženama. Smatram to silno važnim temama jer se radi o prirodnim procesima koje ne bi trebalo tabuizirati. Ovim putem ih propitujem dajući vizualnim narativima svojih otočanki mjesto na svojoj koži.
Kako je tekao sam proces snimanja?
Najvažnije od svega bilo mi je da smo unutar najužeg tima zadovoljni završenim filmom, a nagrade koje je do sada dobio potvrđuju nam da film ima kvalitetan odjek među filmskim profesionalcima i internacionalnom publikom. Prije svega mi je drago što je Srcem Sarajeva prepoznat moj filmski pristup, koji je vrlo eksperimentalan, što je pomalo atipično za dokumentarni film. A pogotovo jer je žiri prepoznao kvalitetu projekta u ovogodišnjoj snažnoj konkurenciji. Što se tiče svježega Grand Prixa za najbolji film na 25FPS internacionalnom filmskom festivalu, ta mi nagrada puno znači jer je to festival koji me filmski snažno oblikovao. Ujedno, “Valerija” je prvi hrvatski film koji je ikad osvojio Grand Prix na 25FPS-u.
Što se tiče procesa snimanja, odražavao je intimnost filma jer smo radili u relativno malom i dobro povezanom timu. Tako se sklopila odlična filmska ekipa talentiranih kreativki i kreativaca. Od Vanje Jambrović, Lidije Fabulić-Jurinčić, Ivana Slipčevića, Jensa Christiana Boa Johansena, Olje Savičević Ivančević, Tomislava Stojanovića, Borne Buljevića, Marte Kolege i zbora Fige, da nabrojim samo neke od članova užeg i šireg tima, te vanjskih suradnika na projektu.
Što vas inače tematski privlači, kako birate teme za svoje filmove?
Kao što sam već spomenula, uvijek polazim od osobnih iskustava jer smatram najiskrenijim prenositi događaje i stanja koje sam iskusila na vlastitoj koži. Takav je pristup uvijek intenzivan, ali vrijedi u trenutku kad ljudi prepoznaju dijelove svojih priča u našima. To je prepletanje posebno mjesto susreta, a ako postavimo prava pitanja, pokrećemo emocije. Za mene je filmskih narativ snažniji što je intimniji i “manji”.
Kako vidite regionalnu žensku redateljsku scenu?
Kao redateljice i dalje smo u manjini, ali mi je silno drago da se odnos snaga i tu polako ali sigurno mijenja. Iako je taj proces spor i trom, pomaci su ipak vidljivi. Ponosna sam da regionalne redateljice grade izvrsnu žensku filmsku scenu – od Sonje Tarokić, Mile Turajlić, Vanje Juranić, Hane Jušić, Ivane Mladenović, Sunčice Ane Veldić, Ivone Juke, Renate Poljak... da navedem samo neke od meni najdražih autorica. Uza sve to rečeno, smatram da i dalje postoji velik nerazmjer količine žena i muškaraca u filmskoj industriji u regiji i svijetu. Naše redateljice zauzimaju filmski prostor i vrijeme izrazito promišljeno te za svaki svoj režijski korak imaju snažno razrađene koncepte, “zašto” iza svakog i najmanjeg postupka, silno bogate i uslojene likove. Rijetko si kao žene dajemo prostor za pogrešku jer se u našem, još uvijek izrazito patrijarhalnom društvu, možemo probiti samo ako smo izvrsne i radoholičarke.
Budući projekt?
Upravo počinjem raditi na svom prvom dugometražnom projektu. Bavit će se ponovno temom otoka i otočnosti kroz osobni narativ, ali iz potpuno drukčije perspektive.