Skladatelj Alfi Kabiljo lani je u prosincu proslavio osamdeseti rođendan, čije obilježavanje još traje. Slavnog autora pitamo je li zagrebačka škola mjuzikla mrtva?
– Nedvojbeno mrtva. Kao papagaj od 1969. godine, od prvog mjuzikla “Velika trka”, ponavljam da Zagreb treba imati kazalište isključivo za mjuzikl, operetu i komornu operu. Paradoks je da Hrvatska uopće nema glazbeno kazalište. Jedina smo zemlja u Europi koja to nema. U HNK Zagreb u jednu bocu morate staviti tri litre, u Rijeci zbog Talijanske drame četiri. Ako ministar kulture to riješi, svaka mu čast.
Imate dva gotova mjuzikla, o Sarah Bernhard i Majci Tereziji?
– Majka Terezija nije do kraja gotova, ali gotovi su “Krapci” na tekst Lade Kaštelan o krapinskom pračovjeku. Paradoksalno je da se ove Shakespearove godine ne igra mjuzikl “Madam Hamlet”. Riječ je o Sarah Bernhard koja je kao žena igrala Hamleta, a s time i gostovala u Zagrebu.
Tvrdite da je vaš najbolji mjuzikl “Kralj je gol”?
Pozivam vas na premijeru u Gradišće 15. srpnja gdje ga igraju gradišćanski Hrvati na otvorenom.
Zašto se “Jalta” nije probila na svjetske pozornice?
– Sada u Komediju dolazi engleski producent jako zainteresiran za taj projekt. Imao sam dva ugovora s nekim Amerikancima, ali oni su tražili financijsku pomoć tadašnje jugoslavenske vlade. Možda je moja pogreška što sam išao u Hollywood, a ne na Broadway. Nisam se namjerio na pravog producenta. Njih u Americi ne zanimaju diplome ni odakle ste, nego ih zanima dobra glazba. Filozofija im je da im je svejedno prodaju li muziku ili automobile. Svuda gdje je “Jalta” igrala, u Beču, Oslu, Trstu…, izazvala je ovacije. Jedino je “Kralj je gol” imao takvu euforiju, ali nije imao ni sto izvedbi. Nakon predstave u Metkoviću uništene su kulise. Meni su uništili i kulise u Osijeku za “Jaltu” i za operu “Casanova u Istri” u Rijeci. Uništene su i kulise u kazalištu Trešnja za mjuzikl “Andersenove priče” koji je Turkalj nazvao malom “Jaltom”. Ne razumijem politiku uništavanja kulisa uspješnih predstava. “Jalta, Jalta” je zlatna koka Komedije, a nije igrala trinaest godina.
Jagoda Martinčević vas je usporedila s Ivanom pl. Zajcom po veličini opusa?
– Pišem i tzv. ozbiljnu glazbu. Kada već nisu igrani moji novi mjuzikli, otišao sam u klasičnu muziku. Za vrijeme mojeg prvog snimanja filmske glazbe za “Prvi valcer” od Lordana Zafranovića 1971. godine svirao je dobar dio Zagrebačke filharmonije, a dirigirao Mladen Bašić. Svi su bili iznenađeni. Poslije su dolazili muzičari ozbiljne glazbe i tražili da im nešto napišem. Očito sam uspio ozbiljnu glazbu približiti publici zahvaljujući bavljenjem pop-glazbom, šansonom, šlagerima.
Početak vam je vezan uz šlagere?
– Još 1956. je Marko Novosel pjevao moju pjesmu u zagrebačkom Varijeteu. Varijete je rasadnik najboljih hrvatskih pjevača. Vodio ga je Viki Glovacki u prostorijama današnjeg Kerempuha, a ondje su rođeni Vice Vukov, Zdenka Vučković, Tereza Kesovija, Ivica Šerfezi…
Poznavali ste i Josipa Štolcera Slavenskog?
– Zajedno smo tri puta ljetovali u Opatiji. Mama je imala odličan kontakt s njim i suprugom. On joj je pričao zašto nije ostao u Zagrebu, ali majka nije htjela otkriti te detalje, jer je Slavenskom obećala da će o tome šutjeti. Kada je Slavenski orkestrirao, pozivao me da sjedim pored njega i hvalio se da će prije Šostakoviča napisati kantatu o Lenjinu.
Postoji li “Jalta, Jalta” u notnom zapisu?
– Izašao je klavirski izvadak. Svu ozbiljnu glazbu objavljujem kod edicija Spiller i to financiram. Svi misle da će nestati knjige, novine i note, ali neće. Izašle su mi i brojne ploče, pa i glazba iz filma “Seljačka buna” Vatroslava Mimice.
Pišete li šlagere i šansone?
– Jedna od zadnjih stvari mi je šlager posvećen Arsenu Dediću s kojim sam bio povezan od prvog dana kada je došao u Zagreb. Posvetio sam mu pjesmu “Amigo Arsen” i poslao je na Splitski festival. Mogu paralelno pisati i zabavnu i ozbiljnu muziku jer posjedujem zanatsku mašineriju. Ali za ozbiljnu glazbu trebam neusporedivo više vremena.
Koliko vam je Zagreb inspiracija?
– Obitelj je došla iz Sarajeva. Svi veliki arhitekti surađivali su s tatom koji je imao veliko građevinsko poduzeće. Jedini sam napisao dva mjuzikla u Zagrebu koji ne igraju. To su “Car Franjo Josip u Zagrebu” i “Tko pjeva zlo ne misli”. Oni bi trebali stalno biti na repertoaru. Izdao sam i notni album s pjesmama o Zagrebu i predlagao Komediji izvođenje pjesama u reviji “Zagreb pjeva i pleše” što je naslov pjesme iz filma “Lea i Darija” za koji sam napisao glazbu. Kaj bu – bu. Tako se zove i šlager koji sam napisao za Krapinu na tekst Drage Britvića, a pjevali su Dubrovački trubaduri.•
jel se to jede?totalno nebitno