U davnoj, znatno boljoj prošlosti Našim morem (Mare nostrum) plovile su romantičarske ilirske liburne naoružane do zubi dalekometnim katapultima “kamena s ramena” i vlastitim zubima. Ugrožavale su otočna mala mista, ozvučena skladnom klapskom pjesmom, dok se ogorčeni i neobrijani starosjedioci nisu vratili u prvobitnu nešto uljuđeniju agoru i posvetili lokalnim olimpijskim igrama s nebitnim pobjednicima.
Na otoku Visu živjela je mlada i lijepa Teuta, koja je na jednom partijanerskom afteru proglašena “Kraljicom mora”. Njezin samoživi muž kralj Agron, inače kronična dionizijska ispičutura, vladao je bez ikakva višestranačkog konsenzusa razjedinjenim ilirskim županijama, uključivši i manje-više nepokorene Delmate. Bio je u pristalom životnom partnerstvu s priležnicom Triteutom (u plemenitaškoj poligamiji skraćeno od: treća Teuta), koja mu je rodila nesuđenog princa prijestolonasljednika Pineusa. Poslije Agronove prerane smrti od prekomjernog ića i pića, viška štetnog kolesterola i manjka punjenih artičoka, njegova ambivalentna sljedeća “ljepša polovica” Teuta je od 231. do 228. godine prije Krista (koje su se “proročanski” zapetljano računale unatrag) iskoristila regentsku povlasticu nad maloljetnim posinkom i uspostavila neodoljivu žensku strahovladu. Na jednom međunarodnom turističkom skupu s uvriježenim postkongresnim tulumom na kojemu se nije nimalo postilo, neki uzvanici su joj se požalili da diljem Jadranskog i Jonskog mora ilirski gusari nemilosrdno pljačkaju kruzerske trireme i katamaranske brzoplovke. Odgovorila im je, ne trepnuvši umjetnim trepavicama, kako je to “njihova stvar”, gusarska kućna radinost...
I stari Grci i nešto mlađi Rimljani bili su oduvijek opsjednuti našim morem, a o Bizantincima, premazanima svim pomadama za plažu, ili o otomanskim Turcima, koji su se poput njih izležavali na unajmljenim otomanima, da i ne govorimo. Prema mitomanskim turističkim vodičima bizantinskog cara Konstantina Porfirogeneta (912. - 959.), za vladavine kralja Tomislava najmanje je stotinjak bojnih sagena i isto toliko pomoćnih kondura prešlo s onu stranu Jadrana, kako bi naprečac stišali kolokvijalne (“rekla-kazala”) apetite naših prekomorskih rivala. Blagodareći tim kukavnim kondurama, čak su i glagoljive dubrovačke “kundurice” stekle taj podrugljivi lučki nadimak, jer su s naročitim ushićenjem prepričavale friške barkariolske ćakule, pa tako i poneku carsku, porfiro-genetsku. Mnogo stoljeća poslije naposljetku sam i ja, strastveno indoktriniran u resorno Ministarstvo pomorstva, prometa i veza u Zagrebu, proniknuo u samu bit “povijesne zbiljnosti” znamenite slike Otona Ivekovića: “Dolazak Hrvata na Jadran”. Da bih se u zadimljenom saborskom kafiću donekle razonodio s meni najdražim povjesnikom među domoljubno “presauganim” zastupnicima, upitao sam dr. Šimu Đodana zna li on što je rekao prvi Hrvat, kad je ugledao more...Dobrohotni gospar Šime je prijekorno uperio kažiprst prema meni:
– Rekao je: Vele Bit! Što vi mislite, da ja ništa ne znam?! Kao nedorečeni pomorski publicist ponekad sam i sam olujno nevrijeme nasred uzburkane pučine patetično nazivao zastrašujućim elementom, Vele Bitom, kojemu nisam baš uvijek bio dorastao. No, sasvim prihvatljivim činilo mi se neosporno pučko znamenje Vile Velebite na planinskom prijevoju Alan odakle puca veličanstven pogled na prekrasno more sinje svuda oko nas. To me učvrstilo u uvjerenju da je Mediteran moj dom, a sva ostala mora negostoljubiv tuđi svijet. Međutim, čangrizavi Herodot je svoju nemilu rodnu grudu, prebukiranu svakojakim mediteranskim polusvijetom, ksenofobično definirao kao “jato žaba unutar iste ustajale žabokrečine”. Nasuprot tome, za vidovitog (inače od rođenja slijepog) barda Homera, nenadmašnog meštra antičkih sapunica “Ilijade & Odiseje”, Mediteran je prije svega bio onaj veličanstveni amfiteatar na otvorenome, kojim se on, oslobođen od bilo kakva komunalnog nameta, rado koristio preko cijele godine. Lakovjernoj dotepenskoj publici, kakve u svakoj “kulturi mora” ima napretek, radije ga je dočarao kao pitko-resno (da ne kažem piktoresno) “more boje vina”.Rujno vino mu je poslužilo kao jedinstvena metafora, bilo za more sinje ili za trojarbolne jedrenjake i njihove pustopašne mornare, kakvima su ih zamišljali čeznutljivi kontinentalci. Bilo je i stanovite neumjerenosti u tome s koliko su požude punu “bukaru” s gustim vinom u svakoj orgiji prinosili napuklim žednim usnama. Tako je, naime, nastalo ono tradicionalno ozračje jedne vinopijske supernacije, kojoj se uz pogubne zvukove “plesa ubojicâ” (Syrtaki) od pamtivijeka priviđaju najsumanutiji sni u zbilji. U ekstravagantnoj “ambalaži” tog nekrštenog napitka bilo je i pretjerivanja, primjerice, u prikazu prijetvorne posade “Trojanskog konja”.
Veći broj modela tih kitnjastih lađa nastao je kao plod sofisticirane grnčarske umjetnosti, posvećene Dioniziju, bogu stolnog i flaširanog vina za svaku priliku. Kad bi kakva starogrčka amfora bila nalivena do vrha, slatko ošamućenim vinopijama činilo se kao da te njihove virtualne “lađe” doista plove u rumenom vinu u kojemu se vjerno zrcalila homerovska pjesnička sloboda (Licentia poetica); začudna prirodna pojava od čijeg mamurluka bi ih izjutra blago boljela glava.Svaki putnik namjernik bio je vjerno oličenje vinskog božanstva s bršljanovom krunom na glavi. S mosta njegove posvećene brodice izvijao se divovski trs vinove loze, omotane poput ljute guje oko vitkog jarbola. Za što upečatljiviju ilustraciju poslužila bi im kakva karikirana galija pored koje “iskaču” živahni dupini, čovjekovi vjerni prijatelji; bolna aluzija na ranjivi mediteranski mikrokozmos.Na paramitološkom simpoziju “Sicilijansko podrijetlo Odiseja”, održanom u mafijaškom Trapaniju (Trapani mafiosa) na Siciliji, ne znajući za sve ove homerovske predradnje, uživao sam u punoj slobodi našeg kolektivnog povratka sjajnoj mediteranskoj prošlosti. U društvu dobrostojećih Siculo-Amerikanaca, uglavnom “homerologa” iz hobija, do kasno u noć uživao sam u njihovim duhovitim pjesničkim nadmetanjima te u friškoj ribljoj “gradeladi” zalivenoj omamljujućom vinskom kapljicom. Moj koreferat (intervento) “Sve Odisejeve žene” (Tutte le donne di Ulisse) nasmijao ih je do suza. Naposljetku smo posjetili najčarobniji zakutak na zapadnoj Siciliji, sneno otočje Egadi s tri najljepša morska bisera na Mediteranu. Na onom najmanjem, zvanom Marettimo, koji svoju mitsku baštinu također duguje vječnom lutalici Odiseju, svake godine održava se prastari ribarski ritual nemilosrdnog klanja tune (Mattanza) u posebnoj, okrutno posloženoj “komori smrti”.
U neljudskom tamanjenju ove vrlo probavljive ribe, zakrvavljeno more se doslovce zacrveni.Međutim, upravo tu negdje, posredstvom višeslojnog bujanja neke čudnovate morske travurine, otkrio sam da nekakvo minuciozno “more boje vina” doista postoji... Bezazleno praćkanje po njemu potaklo me na primisao da to naoko prisno more, poput domaćeg plavca ili dingača, nije nipošto za piće, nego za kupanje, plivanje i ronjenje u njemu; rijetki pokušaj pomirenja bezvremene majčice prirode s prolaznom sudbinom sićušnog ljudskog bića, po mogućnosti što treznijeg.Kad sam se pretpotopne 1949. godine, mlad i zelen, upisao u dubrovačku nautiku na Pilama, dobio sam na poklon “Englesku čitanku za pomorce” (English Reader for Seamen) profesorice engleskog jezika Jelene Kolin Đukić, koju ni do danas nisam u potpunosti svladao; čitanku, a ne profesoricu. A kao što se engleski jezik kojim se služe profesionalni pomorci bitno razlikuje od onoga za žabare, i ja sam uz dugogodišnje pomoračko naukovanje gajio posebnu sklonost prema pustolovnoj književnosti preko sedam mora. Nadahnuće sam crpio iz osobnih doživljaja po bijelome svijetu i lučkom polusvijetu te u ustrajnom istraživanju bogate pomorske baštine; uglavnom pohranjene u “memoriji pamćenja” rijetkih, ali podjednako darovitih književnika, putopisaca i brižljivih kroničara.Istovremeno sam u pedesetak godina burnog života na moru bio instinktivni sljednik nekolicine naših velikana mora (Gente di mare), inače krepkih osamdesetgodišnjaka. Jedan je bio pučki tribun Vicko Krstulović, nepatvoreni hrvatski ministar pomorstva. Trajno blizak partizanskom suborcu, tankoćutnom pjesniku Vladimiru Nazoru, dobri barba Vicko je i našoj najvećoj plovnoj dizalici nadjenuo bajkovito ime “Veli Jože”, kojega također više nema.Zatim kapetan duge plovidbe Ivo Šišević, prekaljeni morski vuk na bijelim brodovima riječke “Jadrolinije”, koji je vratolomnim “ingliš manevrom” upadao u svaku luku. Svestrani barba Ivo nam je otkrio dubrovačku koloniju Sveti Vlaho (Sâo Braz) u portugalskoj Goi, u koju smo karavanskim putovima preko Otomanskog Carstva došli prije razvikanog Vasca da Game. Treći je akademik dr. sc. Vladislav Brajković, pomorsko-pravni stručnjak i znanstvenik svjetskoga glasa, u besprijekornoj admiralskoj odori Bokeljske mornarice; bratovštine pomoraca s pisanim Statutom iz 1483. godine...Zahvaljujući srdačnim susretima s tim “hodajućim enciklopedijama” došao sam do zaključka da se treba družiti sa što starijim prijateljima, a što mlađim prijateljicama. I kad sam nedavno dosegnuo onu istu njihovu zrelu dob, upoznao sam jednu predivnu prijateljicu, ultramodernu Teutu, koja je mlađa od mene punih dvadeset godina. Uz sasvim sićušnu opasku kako bih više volio da je ona mlađa od sebe dvadeset godina!