Crvena britanska govornica stigla je u Vinkovce još 1998. na inicijativu ''vinkovačkog Engleza'' Stephena Marka Gaunta, a dopremila ju je velška humanitarna organizacija C.A.R.E. (Croatian Aid & Relief Expedition) koja je od ratne 1991. nekoliko godina u Vinkovce dopremala humanitarnu pomoć. Danas, 25 godina kasnije, postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada, a sada i najmanja galerija u Hrvatskoj, vjerojatno i šire, po ideji slikara Zorana Šimunovića, ujedno i voditelja Galerije "Slavko Kopač" u Gradskom muzeju Vinkovci.
– Ideja je bila da se umjetnost iz zatvorenih, klasičnih prostora prenese u javni prostor koji kao takav ima znatnu ulogu u kreiranju društvenog života, u ovom slučaju kreiranju kulturnog života. Namjera je da se takvim pristupom umjetnost "prisilno" stavi u fokus građana i da njezina konzumacija postane dio svakodnevnog života. Htjeli oni to ili ne. I to se činilo kao dobra ideja – kazao je Zoran Šimunović o Telephone Galeriji pa nastavio:
– Upravo je za to i poslužila mala telefonska govornica smještena u centru grada. Ona sad funkcionira kao i svaki drugi galerijski prostor u kojem možete boraviti i koji izaziva reakciju i interakciju. Prostor je to koji budi emocije i čini mi se da je taj projekt pun pogodak. Naravno, ne mogu zanemariti činjenicu da se ovakvi i slični programi, kada je u pitanju veličina prostora, odvijaju i diljem svijeta. Međutim, mi smo specifični po tome što našu galeriju možete konzumirati 24/7. Dostupna je svima u bilo kojem trenutku. Reklo bi se "umjetnost je u zraku".
U Telephone Galeriji trenutačno je postavljena izložba "Glasnici" Dubravka Sertića, autora koji iza sebe ima nezanemariv likovni opus i ima što pokazati i ispričati.
– Kada radite ovakve projekte koji su samo u vašoj glavi, teško je uvjeriti i drugoga da se upusti u realizaciju. Na kraju, umjetnik je taj koji nosi cijeli projekt i fokus je na njemu. No Dubravko i ja godinama surađujemo tako da je on bio najbolja opcija za pomicanje granice. I obojica u tome uživamo – veli Šimunović.
Što se tiče same izložbe, teško je očekivati da u "najmanjoj galeriji u zemlji" bude izloženo puno djela ili da su ta djela izložena kao originali. Jedna je od tih "teško očekivanih" kategorija ipak realizirana, a to je veličina djela.
– Naime, fragmenti jednog jedinog izloženog rada u Galeriji uvećani su na veličinu same govornice, isprintani na samoljepivoj foliji i postavljeni obostrano na panele tako da su vidljivi na staklenom oplošju govornice, ali stvaraju i posebno ozračje kada se stupi u govornicu. Stječe se dojam da se nalazite u velikom, predimenzioniranom gnijezdu jednako velikih ptica. Osim toga, ovim sam uvećanjem vidio svoj rad u sasvim novom svjetlu i dobio nove ideje za XXXL formate. Isti je rad isprintan i u višestruko manjoj dimenziji od stvarne, uokviren u zlatni barokni okvir i postavljen u vidno polje na centralni panel koji je vidljiv bila govornica otvorena ili zatvorena. Iz objektivnog opreza nije izložen originalni rad, već njegova vjerna kopija – objasnio je Dubravko Sertić.
Izložba je posveta pticama koje nastanjuju vinkovački središnji park. Svoju prisutnost dokazuju pojedinačnim ili grupnim brišućim letom, krađom vrećica šećera sa stolova obližnjih kavana, tragovima defekacije i svojim kliktanjem i graktanjem, ponekad zbornim i zaglušujućim i najintenzivnijim u predvečerje.
– S vremena na vrijeme odluče promijeniti lokaciju iz samo njima znanih razloga, odlete i tada park zanijemi, nakratko, pomalo nadrealno. Kao zatišje pred buru. Dijele park s nama ljudima, u dobru i zlu. Vrane, koje su u našem parku najbrojnije, prema narodnom predanju označene su kao zloslutni glasnici. Lijepo je sjediti i ispijati kave u savršeno pozicioniranoj gradskoj kavani, u sjeni stare platane koju svaki stanovnik našega grada posjeti posljednji put u obliku parte (osmrtnice), i na licima prolaznika koji imaju vremena te zastanu i pročitaju posljednji pozdrav, promatrati čitav spektar emocija, od ravnodušnosti, iznenađenja, tuge, pa čak i do ponekog zluradog i sitnodušnog zadovoljstva. Vrane s grana platana promatraju sve te tužne vijesti iz neke svoje (naravno, ptičje) perspektive i brinu svoje brige, za razliku od nas ljudi. A u predvečerja kao da se svojim glasanjem opraštaju od svih onih koji su osvanuli na platani. Takvo ozračje platane nastanjene ravnodušnim pticama (promatračima) bilo je okidač za ideju stvaranja dvadesetak crteža olovkom na papiru pod imenom "Glasnici". Ti crteži su u ovoj maloj galeriji dobili mogućnost ostvarenja svoje potpunosti uz pomoć mizanscene parka. I zadnje, ali možda i ne najmanje važno, na samom otvorenju izložbe jedna mi je ptica poslala jasnu poruku te ostavila svoj trag na mojoj majici i tako stavila točku na i cijelom događaju – kazao je Sertić.
– Uglavnom, galerija privlači veliku pozornost, a reakcije prolaznika vrlo su različite, od jako pozitivnih do ponekih… nazovimo ih osebujnima. Kako se ono kaže, ukusi su različiti, isto tako i neukusi, koji su uglavnom vezani uz neznanje i strah od drugačijeg. Kako god bilo, Telephone Galerija funkcionira, izložba je postavljena u javnom prostoru i nemoguće ju je ne vidjeti – zaključio je autor izložbe, jedan od predstavnika vinkovačke likovne scene o kojoj nemamo priliku često pisati i govoriti. A nije zanemariva. Štoviše, kroz povijest Vinkovci su dali niz likovnih umjetnika od kipara Vanje Radauša do majstora stripa Dubravka Matakovića.
– I na tome ne staje. Vinkovci su grad koji ima najviše umjetnika po broju stanovnika i sigurno su posebna sredina. Kada imate ispred sebe takve podatke, ne smijete posustati. Moram priznati da je to težak izazov, ali naprosto uživam u tome. Vinkovci su dobar temelj za razvijanje platforme umjetničkog grada – "grada kulture". Kulturna baština jedina je stvar koju ostavljamo budućim generacijama i na čijim će temeljima oni graditi nove svjetove. I mi kao tim unutar Gradskog muzeja Vinkovci i Galerije Slavko Kopač na tome radimo intenzivno – zaključio je Šimunović.
Nastavak programa u govornici slijedi, u pripremi su već četiri autora za 2024. godinu.