"A što će to meni?", pitao je Tonko Lonza kada su mu na promociji njegove monografije dali mikorofom kako bi ga se čulo. I zaista, atrij Kneževa dvora njegovo je prirodno stanište, Dubrovnik grad u kojem njegov toliko hvaljeni glas najbolje odjekuje.
Mnogo je glumačkih i umjetničkih komplimenata izrečeno na račun velikog glumca, umjetnika, ali i pedagoga. "On je gospar među glumcima i glumac među gosparima", poentirao je pjesnik Luko Paljetak, koji je Lonzi spjevao sonet.
Uime Dubrovačkih ljetnih igara, koje su izdale ovu monografiju, Tonku Lonzi je zahvalila Dora Ruždjak, ravnateljica Dramskog programa Igara, a Lada Čale-Feldman, urednica monografije, sjetila se kako je Lonzu prvi put gledala na sceni. Ona je bila malena djevojčica, on Negromant u Držićevu "Dundu Maroju" u režiji Koste Spaića, na sceni zagrebačkog HNK. Glumac Goran Grgić o Lonzi je rakao: "Dobar glumac mora biti i dobar čovjek, a izuzetan glumac mora biti i izuzetan čovjek. Svi znamo da on to jest!"
Zbog svih lijepih riječi, a posebno uzvika "bravo!" što su se orili s kata Kneževa dvora, gdje su bili mladi glumci, sa suzama u očima, Lonza je izrekao i neke od svojih najpoznatijih monologa. I tu je glavna uloga pripala Dubrovniku, jer tko drugi da kaže ono slavno Vojnovićevo iz drame "Na taraci": "Dubrovnik opet plovi. Dubrovnik opet traži pustu hrid..."