Znate li vi, gospodine Pofuk, kad smo se mi posljednji put čuli – pitala me je takoreći već na vratima operna primadona Nada Puttar-Gold kad sam joj neki dan došao na razgovor u povodu Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo koja će joj 24. studenog biti uručena na svečanosti u HNK.
Ne znam, davno – odgovorio sam.
Ali ja znam – vedro je nastavila silno vitalna i okretna gospođa – 18. listopada 2008. A znam napamet i vaš broj mobitela.
Ja se sasvim sigurno u 88. godini života neću moći hvaliti takvim pamćenjem jer ga nemam ni danas, a osim života dobrim dijelom provedenog na pozornici u velikim mezzosopranskim ulogama na nekoliko jezika, gospođa Puttar-Gold i danas svakodnevno trenira svoj bistri mozak. Pokazujući mi već punu bilježnicu rukom pisanih stranica, ona mi izgovara napamet sadržaj stranice koja se otvorila, ulomak iz jednog od njoj najdražih romana Jane Austen. Na engleskom!
Kundry naučila za 14 dana
To joj je naknadno objasnilo lakoću s kojom je svladavala uloge i po kojoj je bila poznata i tražena širom Europe. Po zahtjevnosti svake vrste čudovišnu mezzosopransku ulogu Kundry iz Wagnerova "Parsifala" naučila je za 14 dana. Njeno je ime bilo u adresarima svih impresarija, opernih direktora i dirigenata pa karijera Nade Puttar-Gold ide u red najuspješnijih koje su na međunarodnoj opernoj sceni ostvarili hrvatski umjetnici. Međutim, nabrajanje zvučnih imena njezinih slavnih partnera, dirigenata, redatelja i velikih pozornica ne odražava vjerno jedinstvenost njena jedinstvenoga glasa koji je podjednako suvereno vladao altovskim dubinama i mezzosopranskim, pa čak i sopranskim visinama.
Za sat i pol razgovora, kroz sobu sasvim običnog umirovljeničkog stana na Zelenom trgu, prohujala je povijest i prošla čitava parada velikih opernih likova, umjetnika i destinacija. Nada Puttar-Gold ih priziva živim i uzbuđenim pričanjem, s velikim ih smiješkom dočekuje i predstavlja i onda s tek malo blage sjete sprema natrag u albume, knjige i kuverte prepune telegramskih papirića koji svjedoče i o karijeri koju je imala, kao i onoj koju je propustila. Ne svojom voljom.
Sudbonosni angažman u Berlinu
Koliko god je u smislu umjetničkog ispunjenja i afirmacije u najboljim godinama dobila od angažmana između 1957. i 1961. u Berlinu (gdje ju je predstavio njezin stariji kolega i veliki prijatelj, slavni bas Tomislav Neralić), umjetnica je toliko i izgubila. Upravo zbog dragocjenog značenja u ansamblu to joj kazalište jednostavno nije davalo dopuštenje niti ostavljalo vremena da prihvati barem dio poziva za nastupe koji su pljuštali doslovno sa svih strana. Prebirući po tim brzojavima, među kojima je i onaj valjda najpoznatijeg opernog impresarija gospodina Binga, dugogodišnjeg vladara njujorškog Metropolitana i jedne čitave operne hemisfere, primadona tek tu i tamo kaže kako je mogla postići i više. Nije bilo puno bolje ni sljedećih pet godina solističkog angažmana u Frankfurtu, gdje je očekivala mnogo više podrške, a ne sitničave zavisti i zapostavljanja po kojima, na žalost, pamti dirigentskog velikana Lovru von Matačića.
Ali, dok o svemu tome priča, nema ni uzdaha ni gorčine. Vedrina je ne napušta ni trenutka, kao ni svijest o jednom sretnom, ispunjenom životu. Jedino na što se žali jest samoća, osobito posljednjih dvadeset godina, koliko je već prošlo od smrti od njena supruga. Ali, nipošto se ne dosađuje. U dnevnoj sobi je veliki stari Steinway, svadbeni dar njena oca njezinoj majci. Često još uvijek svira na njemu oživljavajući neprežaljeni san o pijanističkoj karijeri. Oduševljava je televizijski kanal Mezzo preko kojeg je apsolutno u toku zbivanja na svjetskoj glazbenoj sceni. Knjige u tom stanu ne služe za ukras.
A čim se približi ljeto, stvari se pakiraju u automobil, koji i dalje uživa sama voziti, i slijedi selidba u pravi mali zagorski dvorac, baš kao i klavir, također očev dar majci. Imanje u Seketinu, nadomak njenu rodnom Varaždinu, oaza je kojoj je, od svih nasljednika, najvjernija, o kojoj se brine i održava je. Tamo je i parcela od jednog jutra koja je, na kosini jednog brijega, postala pozornicom jednog od njenih najvećih životnih pothvata. Ponudila ju je jednom seljaku iz susjedstva na besplatno obrađivanje, a ovaj je rekao da će je uzeti, ali ne tako zaraslu i zapuštenu. (Toliko o vrijednosti zemlje i seljaka). S istom strašću i energijom s kojom je na sceni postajala Amneris, Kundry, Ortrud, Quickli, Carmen, pa čak i Santuzza, u devet je dana svladala i kosu i brus i grablje i svu travu i korov. Na divljenje svih susjeda.
Preveliko uzbuđenje oko hnk
Jedino od čega zazire jest opera, osobito ona zagrebačka, na čijoj je pozornici 26. ožujka 1979. otpjevala Azucenu u Verdijevu "Trubaduru" ne znajući da joj je to zadnji nastup. Kaže kako je uvijek kad prolazi pokraj HNK nešto stegne u trbuhu. Preveliko je to za nju uzbuđenje na dnu kojeg uvijek osjeća i neki žalac. Posljednji put unutra je bila 2005. godine kad nije odoljela zovu Wagnerova "Tristana", kojeg je te godine postavio intendant i dirigent Mladen Tarbuk. Sjećajući se i vlastite svojedobne kreacije Brangene, bila je na svim probama i na premijeri. Ali od tada nogom nije kročila u HNK. Utoliko je veće uzbuđenje koje ju već sada obuzima pri samoj pomisli da će se 24. studenog ponovno, pa makar i nakratko, naći pod svjetlima pozornice. Kad k tomu kaže kako se, bez obzira na sva velika priznanja koja je već u životu dobila, stvarno nije nadala Nagradi hrvatskog glumišta za životno djelo, valja joj vjerovati jer u protekla dva desetljeća među laureatima je doista bilo i onih čije se karijere, ostvarenja i doprinosi opernoj umjetnosti ne mogu mjeriti s pjevačkim životnim djelom Nade Puttar-Gold. Upravo zato će ovogodišnja dodjela biti veliki trenutak i za ovu dobitnicu i za samu nagradu.
Gospon Pofuk, mene je već strah kako će vas napasti vaši kolege. Reći će vam da glumite Marcel Pravya, da ste bivši svečenik i bogzna što još. Uglavnom iz zavisti će vas proglasiti ( neću ipak reći ). Vidjet će te , neće vam dati disati. Još nisu zaboravili ono, kako se ne bojite srpskih violina.