dmitrij šiškin

Nadam se da online koncerti nisu budućnost glazbe. Ne svira mi se laptopu

16.08.2021.
u 10:51
Ruski pijanist kojeg smatraju jednim od najboljih na svijetu mlađe generacije, najmlađa je zvijezda splitskog Piano Loop Festivala koji počinje večeras.
Pogledaj originalni članak

Suočimo se s istinom: broj pijanističkih recitala u Splitu tijekom godine može se izbrojiti na prste jedne ruke. Tu je rečenicu napisala osoba koja već godinama upinje sve svoje snage da se opisana situacija promijeni i da Split i u tom kulturnom i umjetničkom segmentu postane velik i ozbiljan grad. Splitska profesorica klavira Vanesa Kleva Pleština pokretačka je snaga i ključna osoba Udruge Piano Projekt koja već osam godina u Splitu organizira i ljetni Piano Loop Festival s ciljem prezentacije klasične klavirske literature u vrhunskim umjetničkim izvedbama. Umjetnik koji je uložio svoj veliki autoritet, svjetsko ime i ugled u čitav projekt je pijanist Kemal Gekić. Njegove ljetne majstorske škole u Splitu bile su kolijevka iz koje se rodio i Piano Loop Festival, koji i tijekom godine organizira akademije, koncerte i natjecanje za mlade pijaniste.

Ova je godina naročito važna za Piano Loop Festival, kao i za glazbeni život grada uopće. Split je napokon u obnovljenom Hrvatskom domu dobio pravu koncertnu dvoranu, a u njoj, što je za ovaj festival najvažnije, i pravi koncertni klavir marke Steinway. Pomalo je apsurdno da se jedan europski mediteranski velegrad kao što je Split, koji se pritom smatra i važnim kulturnim i umjetničkim središtem, hvali kako je, eto, 2021. napokon kupio i jedan pravi koncertni klavir svjetske klase. Ali, tako je kako je. Bolje ikad, nego nikad. Zato je tu Piano Loop Festival da za taj klavir već ovog ljeta dovede i pijaniste svjetske klase, a više ne postoji nikakvo opravdanje da Split, kao dio koncertne sezone u Hrvatskom domu, ne dobije i ciklus pijanističkih recitala. (Doduše, da nije napora, požrtvovnosti i entuzijazma male privatne umjetničke udruge Cristoforium, ne bi takav ciklus imao ni Zagreb, a sada se barem imaju i s kim povezati i razmjenjivati programe sa Splitom.)

Dakle, nakon što je Piano Loop Festival i do sada vrhunske pijaniste dovodio u Split istražujući mogućnosti svih mogućih prostora i ambijenata, pa je tako prije dva ljeta u Dioklecijanovim podrumima nastupio i Ivo Pogorelić, svjetska festivalska pijanistička selekcija ove godine napokon stiže u lijepu novu koncertnu dvoranu i za pravi klavir. Niz od pet vrhunskih recitala 16. kolovoza otvara Kemal Gekić. Svi koncerti počinju u 21 sat u Hrvatskom domu, a u sljedeće četiri večeri pred publiku izlaze Natalia Trull, Nikolaj Luganski, Dmitrij Šiškin i Goran Filipec.

U toj vrsti prokušanih i iskusnih pijanističkih internacionalaca Dmitrij Šiškin je najmlađi, pa tako i publici najmanje poznat, a direktorica festivala Vanesa Kleva Pleština smatra ga jednim od najboljih na svijetu mlađe generacije. Upravo zato čitav festival najavljujemo upravo razgovorom s Dmitrijem Šiškinom. Pijanist rođen 1992. u Čeljabinsku, sedmom po veličini gradu Ruske Federacije na južnom kraju velikog Uralskog saveznog okruga, našoj molbi za razgovor spremno je udovoljio iz Koreje, gdje smo ga zatekli nakon prvog koncerta velike turneje na kojoj su ga čekala još tri nastupa.

Kako izgleda koncertni život za vrijeme pandemije? Jeste li puno toga otkazali?

Naravno, morao sam otkazati mnogo koncerata, a neki su odgođeni. Ova turneja u Koreji bila je planirana još za prošlu godinu. Ali, sada je ispalo da mogu doći jer za ruske državljane nema restrikcija, osim dva tjedna obavezne karantene u kojoj sam srećom imao i klavir pa sam barem mogao vježbati.

Znači niste mogli ostati u karanteni tamo gdje ste vi htjeli?

Prije godinu i pol morao sam ostati tamo gdje su mi odredili i to je bila poprilična nevolja, takoreći bez ikakve veze sa svijetom. Ali ovaj put su mi, budući da sam doputovao sa zaručnicom, dopustili da sami unajmimo stan u koji je bio dopremljen i klavir i da ondje provedemo ta dva tjedna. Ali, situacija se generalno popravlja. Imao sam u posljednje vrijeme dosta koncerata u Švicarskoj, Francuskoj i Rusiji. U posljednja dva mjeseca svirao sam više od petnaest koncerata, što je jako dobar znak za čitavu glazbenu scenu.

Gdje inače imate trajno prebivalište?

U Švicarskoj, u Ženevi. Ali puno putujem, osobito na relaciji Ženeva – Moskva, gdje puno nastupam i gdje su mi roditelji. Omjer vremena provedenog u Švicarskoj i Rusiji je otprilike pola-pola.

U Hrvatskoj će vam ovo biti drugi nastup....

Da, prije nekoliko godina nastupio sam na Dubrovačkim ljetnim igrama i još uvijek imam vrlo lijepe uspomene na taj koncert i boravak.

Kako je uspostavljena veza sa Splitom i Piano Loop festivalom?

Ponuda mi je došla preko agencije s kojom radim i preko moje menadžerice koja se brine o svim mojim koncertima u Europi. Mislim da sam i poziv iz Splita dobio već prije dosta vremena, ali i to se u ovim ludim vremenima odgađalo i jako sam sretan što napokon mogu otići tamo.

Znate li tko su drugi sudionici festivala?

Na brzinu sam pogledao i upamtio da nastupa i Nikolaj Luganski. Ne znam napamet kojeg je datuma njegov koncert, ali jako bih ga volio slušati. Nedavno sam bio na sjajnom koncertu koji je održao u Sankt Peterburgu. Svirao je Beethovena. Luganski mi je uvijek bio izvor nadahnuća, kao i mnogi drugi veliki umjetnici. A čuo sam i od drugih ljudi sve najbolje o Piano Loop Festivalu i sretan sam i počašćen što ću i ja sudjelovati u tom sjajnom projektu.

Natalia Trull?

Da, znam da i ona nastupa i nju sam također imao priliku već upoznati jer su nam se putovi često križali. Ona je i velika učiteljica pa je na neki način poznajem i preko mnogih njezinih studenata s kojima sam u kontaktu.

U Split donosite vrlo zanimljiv program. Publika nema baš tako često priliku slušati glazbu Nikolaja Medtnera, a vi je prilično često svirate, zar ne?

Tako je. A i ja sam također ne tako davno otkrio njegovu glazbu i doživio sam, kada sam je upoznao, pozitivan šok koliko je dobra i na koji je odličan način skladana. Uživam je svirati i čini mi se da jako dobro odgovara i mojoj tehnici. Otkrio sam u njegovu opusu uistinu mnogo odličnih djela koja bih volio i planiram ih svirati u budućnosti, uključujući klavirske koncerte i sonate. Ali, za sada uglavnom sviram minijature kao što su “Zaboravljene melodije” i “Bajke”. Nedavno sam neke od tih skladbi snimio za album koji je objavila diskografska kuća La dolce volta, a nastao je u suradnji Ženevskog pijanističkog natjecanja i tvornice satova Breguet. To mi je jako drago jer mislim da Medtnerova glazba zaslužuje biti mnogo više izvođena i snimana. Ja nastojim u svaki svoj program uvrstiti pokoju njegovu skladbu, a u programu ovog recitala spojio sam Medtnerove “Bajke” s Musorgskijevim “Slikama s izložbe”. Scenarij i atmosfera tih skladbi su slični. Zapravo, u Splitu ću prvi put u istoj večeri u koncertnoj dvorani svirati zajedno ta oba ciklusa i zbog toga sam jako uzbuđen i radostan. Veselim se svakom novom slušatelju koji dobije priliku čuti i zavoljeti Medtnerovu glazbu.

Znači, slušateljima će biti zanimljivo i usporediti ta dva ciklusa?

Da, oni čine dobar par. I jedan i drugi sastoje se od bajkovitih kompozicija koje se temelje na ruskom folkloru. Musorgski također, kao i Medtner, gaji posebnu ljubav prema ruskoj umjetnosti i glazbi. Obojica su se nadahnjivali narodnim pjesmama.

A koliko je Medtner, u usporedbi s Musorgskim, tehnički zahtjevan?

Za mene je zapravo jedino teško i najteže bilo memorirati toliko nota. Medtner je pisao na vrlo kompleksan način, s puno polifonije i mnogo promjena raspoloženja, emocija i stilova koji se pretapaju. Trebalo mi je dosta vremena da zaista usvojim njegovu glazbu i s njom se srodim. A s tehničke strane, skladbe jesu zaista zahtjevne, ali meni ih nije teško svirati zato što je Medtner također bio virtuozni pijanist pa je na taj način i pisao za klavir. Njegove su pijanističke skladbe vrlo ugodne za ruku, baš kao i Rahmanjinovljeve. Tako da tko god je svladao najteže skladbe Liszta, moći će svirati i Rahmanjinova, pa tako i Medtnera. Iz tehničkog aspekta u njima nema ničeg što je nemoguće odsvirati, no možda to ima veze i s građom ruke pijanista, jer moje su prilično velike. Uostalom, tehnika nikada nije najveći problem. Prava zahtjevnost je u samoj glazbi, kako je razumjeti i interpretirati. Na primjer, “Slike s izložbe” Musorgskog za mene su tehnički bile zahtjevnije jer moraju zvučati simfonijski, kao da ih svira čitav orkestar. Za njih je potreban drukčiji dodir nego kod Medtnera. Zato će, zapravo, za mene poseban izazov u toj večeri biti upravo kombiniranje ta dva djela u istom programu. I baš tome se naročito veselim.

Kada pripremate i svirate “Slike s izložbe”, imate li na umu i u uhu najčešće izvođenu Ravelovu orkestraciju tog ciklusa?

Da. To mi mnogo pomaže u razumijevanju, traženju i nalaženju prave boje zvuka kakvu je na umu morao imati sam Musorgski. Ravel je u tome velika pomoć. Izvorna pijanistička verzija čak i nije toliko popularna kao orkestralna. Ali, među ostalim, ideja te skladbe je upravo pokazati koliko moćna i bogata, u usporedbi s orkestrom, može biti jedna klavijatura.

Jeste li razmišljali i možda dokučili odgovor na pitanje zašto su neki skladatelji, poput Medtnera, ostali zaboravljeni i zapostavljeni u standardnom koncertnom repertoaru?

Nisam siguran zašto, ali mislim da je jedan od razloga u Medtnerovu slučaju to što je on u svako svoje djelce, ma koliko malo, imao potrebu i želju unijeti toliko mnogo informacija. Zato je, posebno u prvom susretu, mnogima njegova glazba teže razumljiva, kako umjetnicima tako i publici. U njegovoj glazbi je toliko mnogo predivnih harmonija i melodija koje se međusobno prepliću pa ih je ponekad teže slijediti. Ali, čim se malo u nju udubite i bolje je razumijete, želite je svirati i slušati sve više i više. Ima skladatelja koji vas potpuno osvoje i zaokupe vašu pažnju već prvom notom. A ima i onih čija glazba zahtijeva malo više truda, koji se itekako isplati. U takve spada i Medtner i mislim da je to jedan od razloga što se njegova djela nisu našla na standardnom repertoaru. Možda i griješim, ali meni se tako čini.

Između Medtnera i Musorgskog u Splitu ćete svirati Četiri etide Sergeja Prokofjeva...

Za te sam se kompozicije odlučio također zato što se ne nalaze često na koncertnom repertoaru. To su ranija djela Prokofjeva koje su prvi korak prema njegovom kasnijem, zrelijem opusu. U njima se može pratiti kako on mijenja stil, okreće se tokatnom karakteru, virtuoznoj i istodobno emocionalnoj strani glazbe za klavir. U nekima od tih skladbi, poput Etide u C-molu sa svim onim repetiranim notama, čuje se također i jasna poveznica s Medtnerom, vide se zajednički im postupci, kao što je prepoznatljiv i dodir Rahmanjinova. Kada usporedite te etide s izrazito romantičnom Prvom sonatom, koju je Prokofjev napisao u približno isto vrijeme, vidite koliko su te kompozicije drukčije. Meni je zanimljivo upravo to kako je Prokofjev, bez obzira na snažne utjecaje svojih prethodnika koje nije odbacivao, tražio i na kraju pronašao svoju vlastitu glazbu, vlastiti izraz i stil, a da istodobno ne izgubi ništa od efektnosti kakvu imaju glazba Medtnera i Rahmanjinova.

I za kraj programa ostavili ste još i Liszta. No, koji su inače vaši glavni interesi izvan tog, da tako kažemo, glavnog korpusa pijanističke literature iz druge polovice 19. i s početka 20. stoljeća?

Puno sviram i Scarlattija, i Rameauxa, kao i Beethovena te općenito glazbu razdoblja klasike. Ja ni na jednu od tih epoha ne gledam kao na okvir kojim bih se ograničio ili u kojem bih se specijalizirao. Jednostavno, program koji sam pripremio za ovu godinu je takav. Mene zanima široki spektar stilova i uvijek želim otkrivati i osvajati nova područja, učiti novi repertoar. Volim ponekad svirati manje poznate skladbe za koje mislim da zaslužuju pažnju, poput Hummelova klavirskog koncerta koji sam svirao pod ravnanjem Mihaila Pletnjova. Želio bih naučiti još više njegovih kompozicija. U posljednje sam vrijeme svirao i Koncert za klavir i orkestar Paderewskog koji je sjajna glazba, kao i obje njegove Fantazije. Isto tako nedavno sam svirao Koncert njemačkog skladatelja Kurta Leimera za lijevu ruku, koji je on posvetio prijatelju koji je izgubio ruku u ratu. Za razliku od Ravelova sličnog koncerta, Leimerov je ostao potpuno nepoznat i ja sam ga svirao prvi nakon samog autora, a glazba je fantastična. Svirao sam ga uz Marijinski orkestar s Valerijem Gergijevim. Kad stignete, poslušajte svakako snimku na YouTubeu. Jako zanimljiva glazba.

Vratimo se na početak vašeg života u glazbi i karijere, u ruski grad Čeljabinsk gdje ste rođeni malo nakon raspada Sovjetskog Saveza. Kada ste se i kako odlučili za klavir?

Vrlo rano sam počeo svirati klavir, s dvije i pol godine, jer je moja mama bila učiteljica klavira i poučavala je i mog brata, tako da sam odrastao u glazbeničkoj obitelji. S tri godine sam već počeo ozbiljno vježbati, a s tri i pol imao svoj prvi solistički recital na kojem sam svirao vlastite kompozicije. Zapravo se najbolje sjećam pune dvorane ljudi, što je bilo prilično užasno, a ostalo znam iz priča drugih. S pet godina krenuo sam u Specijalnu muzičku školu u Čeljabinsku i počeo raditi sa svojom prvom profesoricom, nakon majke. Sa šest godina sam prvi put nastupio uz orkestar svojeg grada, s kojim sam i kasnije mnogo puta nastupao, a i sada se vraćam barem jednom godišnje i nastupam s njima u Čeljabinsku. Svaki put se prisjetimo tih mojih prvih nastupa. Uglavnom, glazba je oduvijek bila važan dio mog života.

Bilo je to vrijeme velikih političkih, društvenih i ekonomskih previranja u Rusiji, ali, iz vaše priče mi se čini da je velika tradicija glazbenih škola i osobito ruske klavirske pedagogije ostala netaknuta. Je li tako?

Da, glazbene škole, kako redovne tako i specijalne za posebno nadarenu djecu, nastavile su raditi sa svojim sjajnim profesorima s novim generacijama đaka. Bilo je to vrijeme velikih promjena. Sovjetski Savez se raspadao, ali meni se čini da to nije ni na koji način utjecalo na čitav naš odličan sustav glazbenog obrazovanja.

Koje je vaše prvo glazbeno pamćenje, skladba ili melodija koje su na vas ostavile poseban dojam? 

Sjećam se da sam s pet godina otišao na jedno pijanističko natjecanje u Bugarsku na kojem nije bilo dobnih ograničenja i kategorija i svi smo mogli slušati jedni druge, od najmlađih do najstarijih koji su imali već više od trideset godina. Tamo je jedan pijanist svirao slavnu Scarlattijevu Sonatu u E-duru i sjećam se da je na mene ostavila dubok dojam i odmah sam pitao mamu što je to i poželio je smjesta početi učiti.

Sudjelovali ste na mnogim natjecanjima i osvojili pregršt prestižnih nagrada. Upravo su završile Olimpijske igre pa vas zato pitam može li se povući paralela između virtuoznih pijanista i vrhunskih sportaša?

Mislim da ne bi trebalo uspoređivati te dvije stvari, a osobito ne sportska i umjetnička natjecanja. Pijanistička natjecanja uglavnom imaju svrhu da daju priliku mladim umjetnicima da se predstave i pokažu pred dobrom i profesionalnom publikom. To je prilika i da se usavršite i steknete dodatno iskustvo na pozornici jer vrlo često mnogi i nemaju drugu priliku zasvirati na velikoj pozornici i na pravom, dobrom, velikom koncertnom klaviru. U tom su smislu natjecanja za mlade umjetnike korisna i dobra. Ali, uživanje u glazbi nema ničeg zajedničkog sa sportskim natjecanjima. U glazbi se radi o umjetnosti, a ne o izmjerljivoj točnosti ili brzini, ne o tome da se savršeno točno odsvira svaka nota. Ima tu nešto mnogo važnije i veće.

Vidite li i osjećate li u ovom pandemijskom vremenu opasnost po glazbu i čitav glazbenički svijet?

Da, postoji velika opasnost jer i ja znam koliko trpe čak i najveće produkcijske i diskografske kuće, kao i koncertne agencije. Mnogi su projekti odgođeni ili otkazani. Sve to nije dobro ni za umjetnike koji ne mogu nastupati toliko često kao inače. Čini mi se da se sada stvari malo kreću nabolje i možemo se samo nadati da će se što prije sve vratiti u normalu.

Jeste li svirali “online koncerte”?

Da, odsvirao sam ih nekoliko od početka pandemije, ali to je potpuno drukčije iskustvo i za mene i za publiku. Kao prvo, ne možete osjetiti energiju publike i na bilo koji način s njom komunicirati. Svirate samo svom mobitelu ili laptopu, a to je potpuno drukčiji osjećaj. Pa onda problemi s kvalitetom zvuka i s kvalitetom veze... Ne vidim u tome budućnost glazbe. U svakom slučaju je uvijek bolje svirati uživo pred publikom od koje umjetnik također dobiva i preuzima energiju.

Koliko ćete dugo boraviti u Splitu?

Nažalost, ni približno dovoljno da bih malo upoznao i uživao u gradu za koji sam od mnogih ljudi čuo da je prelijep. Takoreći odmah nakon koncerta moram otputovati u Rusiju, u Moskvu, gdje me čekaju sljedeći koncerti. 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.