Umjetnik koji je živo osjećao dvadesetostoljetnu, ugnjetavanu dušu hrvatskog naroda – da, Miroslav Krleža u cijelome svom volumenu – pisao je o hrvatskoj književnoj laži, kao i o tamburaškoj političkoj svijesti, težeći da tu dušu i tu svijest iz provincijalnoga gliba uzdigne do modernijih, sofisticiranijih i artikuliranijih načina umjetničkog i političkog izražavanja. Nasuprot tome, hrvatski vođe na predmodernome stupnju razvoja na početku 21. stoljeća doveli su do zapretenosti stare hrvatske duše u novokomponiranu hrvatsku povijesno-političku laž koja se u svjetlu aktualne stvarnosti svijeta čini posve deplasirana i p(r)okazuje se kao obična kvazisrednjovjekovna fantazija. Odnedavno se Hrvatima servira još jedna, benignija, ali ne zato nebitna fikcija: hrvatska glazbena laž. Započelo je sa snobovskom pohvalom promašenoj i umjetnički neuspjeloj suvremenoj reinterpretaciji hrvatske himne u izvedbi nacionalne glazbene ikone. Nastavilo se s hrvatskim nastupom na natjecanju Eurosong, najlošijim do sada, koji je uz već trajan niz pogrešnih elemenata dosegao istodobno dva vrhunca: jedan je manifestiranje geopolitičkog idiotizma izborom naslova pjesme, a drugi je vrištavo kriva intonacija nakon koje su se pjevačica nedorasle senzualnosti i njezin nastup topili kao ružičasti sladoled na šibici pokazujući od čega su napravljeni. Međutim, takav nastup ocijenjen je unisono kao odličan, glasovanje kao fabricirano, a pobjednička talijanska pjesma kao preveliko oslanjanje na ikoničke glazbene uzore. Neimpresionirani rockom milenijskih Talijana, autoritativno su prigovorili neki hrvatski rokeri koji sa svojim popoidnim mačo marmeladama i s emocionalno opjevanom, ali prizemnom postšezdesetosmaškom promiskuitetnošću s rock-glazbom imaju veze upravo toliko koliko su njihovi rifovi bili zvukovno ogledalo gitarističkog umijeća prvih generacija rokera na zapadu. Jednako tako – a isključujući autore poput Fila Tilena i Shortyja – hrvatskim bi stihoklepcima pregorio mozak u pokušaju da stvore nešto imalo slično talijanskoj ritmično-verbalnoj lavi koja se, puna vitalističke energije i smisla, bez pardona izlila pred europske „dame i gospodu“ u doba pandemijske sputanosti i samoprigušivanja.
Nakon razdoblja pravih uspjeha, hrvatski mentalitet više nije dorastao natjecanju poput Eurosonga, koliko god to bilo paradoksalno za jednu izuzetno muzikalnu naciju. Za naciju kojoj toliko nedostaje pjesma u doba korone da svako popuštanje epidemioloških mjera obilježi glasnim puštanjem pjesama za tugaljivu slavensku dušu, koje su pune ljubavne čežnje. Problem leži u postojanju kočnice u hrvatskom mentalitetu: Hrvati se nisu u stanju kontrolirano osloboditi i napraviti mali univerzalni urnebes. Na dubljoj razini, još nediferencirani hrvatski senzibilitet jednostavno ne može korespondirati sa suvremenošću svijeta jer je nacionalni kreativni genij pritisnut gušenjem i zarobljen potiskivanjem, između ideoloških kvačica i konzervativnih shema. U hrvatskoj glazbi ne nedostaje banalnosti praćenja trendova, već je problem ozbiljniji, dok se rezultati zanatskih kalkulacija i cehovskih podilaženja kao i favoritističkog operativnog modusa pokušavaju podmetnuti domaćoj publici i balkanskim masama, ali – također odnedavno – i tzv. struci preko srozavanja kriterija za nagradu „Porin“. Popularnom glazbom vladaju šablonska proizvodnja za tržište koja često ne doseže ni razinu kvalitetnog manirizma, nenadahnuto muziciranje, plitke emocije i petparačka kvaziliričnost, ljubavno ili domoljubno prenemaganje, glazbene kulise za birtije, svadbe i(li) sprovode. Apsurd je da se u takvom ambijentu izdvajaju upravo neke navijačke budnice kao spontani izljev ljubavi prema domovini ili pak pojedinačni primjeri nastali iz intenzivne potrebe za samoekspresijom kada su glazbenici odbacili kalkulaciju i samoograničavanje. Kreativni vrhunci hrvatskoga glazbeno-lirskog senzibiliteta čine se davno iza nas, a jake nekonformističke artističke osobnosti (Majke, Urban, Elemental, Silente) pojavljuju se rijetko, usuprot hrvatskom mentalitetu i ukusu.
No, trebamo li u povodu jednog Eurosonga uopće govoriti o autorskoj osobnosti, o glazbi kao umjetnosti, a ne zanatu ili isključivo zabavi? O, itekako. Nesumnjivo su pobjedi talijanske grupe Måneskin na Eurosongu pridonijeli artistička uvjerljivost, unutarnja snaga, izrazita tjelesna prisutnost i maestralno vladanje pozornicom koji su savršeno koincidirali s vjerojatno nešto izmijenjenim profilom ovogodišnje eurovizijske publike i s već očajničkom potrebom Europljana za ponovnim disanjem punim plućima, za oslobađanjem životne energije, stvaranjem i egzistencijalnim samopotvrđivanjem. Ako upravo u tome ne leži uloga umjetnosti, onda je umjetnost već mrtva, a život na putu odumiranja.
Iskreno, bilo je teško uzeti za ozbiljno najavu rock-grupe koja dolazi iz Italije. Ali nakon prvog gledanja, slušanja i razumijevanja stihova, otkriven je scensko, glazbeno i lirski snažan revolt s pokrićem, moćna ekspresija bogatoga unutarnjeg svijeta koja doseže umjetničku autentičnost. Pojedini naši glazbeni kritičari pisali su o pobjednicima pokazujući svoju nekompetentnost: po imidžu ih svodeći na preslik glam rocka, a glazbeno detektirajući (čak) jedan glazbeni utjecaj. Da, točno je da „ljudi, nažalost, govore“ ne znajući „di che cazzo parla“. Na drugoj strani, u pretpovijesnim rokericama poput S. Quatro našli su uzor za mladu talijansku basisticu iako, ponajprije po senzibilitetu, a onda i po različitosti ženskih naravi, to nije moglo imati nikakve veze.
Dva albuma Måneskina otkrivaju mlade nadarene glazbenike koji su eklektična djeca svoga vremena. Rockerski izričaj ili žestina repanja nisu im bili prvi izbor, stoga su oni – uz jednako eklektičan modni stil – svoj glazbeni talent na prvom albumu pokušavali izraziti isprobavanjem glazbenih žanrova i ritmova od razdoblja 1950-ih do 2010-ih, mješavinom plesnih utjecaja od Mediterana do Jamajke i Latinske Amerike, melodioznošću hiperosjećajnih balada, predstavljanjem predivne mediteranske muzikalnosti (o)čuvanjem akustičnosti tona u modernom gitarističkom zvuku. Pjesme baladnog ugođaja su refleksivne, sadrže emocionalnu dramu i imaju glazbeni potencijal za vječnost (Le parole lontane, Torna a casa), dok su stilska promjena i glazbeno profiliranje prema rocku najavljeni u blještavoj kruni albuma – Morirò da re. Iako se može činiti kao samo još jedna plesna matrica, L’altra dimensione – iz čijih je stihova izveden naslov albuma “Il ballo della vita” – zapravo je pjesma s odjecima fatalnosti. Ona svojom magijom dušu izvodi na vidjelo, tijelo tjera na posluh plesnom ritmu, a život koloristički oslikava kao rasplesani sudbinski ples ljudske egzistencije – sa ženom ili muzom – pri čemu dolazi do transcendiranja života i prelaska u drugu egzistencijalnu dimenziju koja postaje snažan izraz erosa postojanja.
Drugi album, “Kazalište bijesa, Vol. 1”, predstavlja glazbeno i autorsko sazrijevanje, stilski je ujednačeniji i može se definirati kao alternativni rock s utjecajima žanrova rap rock, post punk, nu metal, funk rock, grunge i goth rock, a možda i noise, iako je i u izvedbama uživo daleko od progresivnog eksperimentiranja zvukom. Iako se može misliti da se u Europi nije imalo u koga ugledati za praksu repanja, treba se prisjetiti strastvenog Falcova ritmičnog recitiranja na njemačkom (!) 1980-ih godina. Gitaristički zvuk gušći je nego prije, više sludgy (muljevit), uz mjestimičnu ekspresionističku disonantnost, iako nikad doista nema namjeru odbaciti iz mediteranskih gena proizašao profinjeni osjećaj za melodiju. Treba zapaziti da je zvuk gitara ponekad minimalistički, a ponegdje gotovo harmonijski raskošan. Vokal se kreće između ranjive melodioznosti i rockerske čvrstoće, od minuciozno artikulirane reperske verbalne silovitosti do muzikalnog deranja. Plovidba burama i bonacama unutarnjega mora odraz je kretanja duše u dubinama proživljavanja: kreće od osjećaja bliskosti, tuge, nezaliječenih boli i prkosa, jednom stazom prolazi kroz duboku čežnju i egzistencijalističko-erotsku psihodeliju (For Your Love), a drugom dovodi do kristalizacije samosvijesti i aktiviranja samoobrambenih mehanizama revolta i otuđivanja koji su iskazani umjetnički strogo kontroliranim provalama bijesa. Ta gradacija od intimnosti i topline, preko nagomilane boli i frustracije do zamjeranja i ogorčenosti, mjestimično prerasta u ultraiskreni, stvarnosno-poetični egzistencijalni krik vrisnut u svoje ime (Zitti e buoni, In nome del padre) ili u ime duša čiji glas ne možemo čuti – kao u intenzivno tjeskobnoj, a predivno omamljujućoj goth rock šansoni “Coraline” u kojoj je opjevana egzistencijalna drama jedne mlade osobe. Prekrasna generacijska himna slobodi “Vent’anni” ujedno je zahtjev za slobodom izbora načina umjetničkog izražavanja koji je postavljen već na prvom albumu (“Lasciami stare”). Kulminacija se dostiže vrtoglavim ubrzanjem glazbenoga ritma i dinamike verbalne stihije te naturalističkim stihovima Lividi sui gomiti koji izražavaju duševnu i umjetničku rastrganost uslijed društvenog nerazumijevanja i obezvrjeđivanja. Većina pjesama izuzetno je slojevita duševno i artistički, kompozicijski složena, čini se kako je u strukturi jedne pjesme sadržano više njih, ali uz savršenstvo prijelaza i sačuvanu glazbenu i lirsku koherentnost. La paura del buio je takav primjer jednostavne glazbene i lirske genijalnosti.
Zajednička potraga četvero prijatelja za vlastitim glazbenim izrazom urodila je raskošnim plodom i ne može biti sumnje da je riječ o autentičnom umjetničkom traganju. Njihova su dva albuma glazbeni, emocionalni i egzistencijalistički rollercoaster („Toccare il cielo e tornare a mangiare asfalto“) na koji ukrcavaju slušatelja. Glazba grupe Måneskin predstavlja organsku vezu između talijanskog kanconijerstva i suvremenih glazbenih i društvenih senzibiliteta, iako je između njih i tradicije talijanske canzone razlika kao između intenziteta genijalne obrade pjesme Amandoti, na jednoj, a senzualnog originala Gianne Nannini ili mediteranski lijene Jovanottijeve “Serenata Rap”, na drugoj strani. Intenzitet doživljavanja – između šapata i krika, suza i pobune, kompleksna osobnost, vrhunska lirska narativnost i narativna ritmičnost reperskoga flowa, izravnost govora, ali i alegoričnost stihova, odbacivanje ispraznosti uz zahtjev za istinitošću te razotkrivanje ljudskog licemjerja i laži otkrivaju Damiana Davida kao iznimnog autora stihova na talijanskom jeziku. Za nadati se da će milenijska i postmilenijska generacija u njima imati nekoga tko će im pokazati da glazba ne služi samo zabavi uz plitke nagone i umjetne stimulacije, brzoj izmjeni informacija i raspoloženja ili prevladavanju kriza konzumacijom jednostavnih glazbenih formula i stereotipizacijom emocionalnih stanja koja se iskazuju emotikonima, već da glazba i stihovi trebaju biti rezultat autentične doživljajnosti, da mogu izbjeći diktat komercijalnih trendova i top ljestvica, da mogu predstavljati stvaralačko umijeće kojim se prevladava tjeskoba i dotiče nebo, da se glazbom može na svjetlo dana izvesti one dijelove duše koje se i ne poznaje i da se glazbom možda ne mogu mijenjati ljudi i njihov svijet, ali se takvom svijetu može baciti rukavica u lice!
Apsolutno se slazem s autorom clanka. Vec dulje vrijeme si mislim da u Hrvatskoj medju mladjim generacijama pjevaca vise nema autenticnih glazbenika poput Dine Dvornika, Olivera, Gorana Bareta tj. Majki, Tram 11 itd...prije ih je fakat bilo, i to uu svakom zanru. Ovo danas tko pjeva i tko nosi Porin nagrade, pa to je koma- Albina, Kedjo, ona mala Mia Negovetic, e ona je tek bez karizme, jednom rjjecju katastrofa! Onda ona Zaza il kak vec, ne znam svima ni ime. Dobar glazbenik mora biti autentican, imati svoj prepoznatljiv stil i ovi Talijani su i meni privukli paznju, sto jest jest, def su originalni i karizmaticni. I nije istina da ih prate samo klinke, evo i moja mama ih voli :) Najjace mi je kad pjevaci poput Albine kazu da im je najbitnije ostati i biti svoj, od mladih uzvodjaca cesta postapalica. E curo moja, ako si ti u ovim pjesmuljcima koje ti servira Mihaljevic dream team svoja i jedinstvena, onda def nisi autenticna vec si jednostavna i prazna, a takva ti je i glazba. Nena tu pravih emocija, daleko je to od umjetnosti. Nazalost, takvih je danas vecina mladih izvodjaca iz Hrve