Nadopisani Držić - nadopuna komedija za Držićev jubilej

Kad me je djed Dubrovčanin kao dječaka, negdje u početku 50-ih, za jednih od prvih Dubrovačkih ljetnih igara, odveo na predstavu 'Plakira’ u park Gradac, bio sam ushićen: na pozornici nisu bili glumci nego moji “pravi” dundo Ilija, dundo Luko i drugi mamini rođaci i susjedi iz Konavala...”

Sve u šest knjiga
Tako se svoje prve fascinacije živom riječju, životnošću likova i svevremenošću komediografskih priča Marina Držića danas prisjeća Matko Sršen, kazališni redatelj, dramski pisac i pjesnik, profesor na studiju kazališne režije i radiofonije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Od tada, ta Sršenova začaranost Držićevim dramskim genijem ne jenjava; naprotiv, raste iz dana u dan. Uoči 500. obljetnice rođenja najvećega hrvatskoga renesansnog pisca u europskim razmjerima, koja se navršava dogodine i zbog koje će cijela 2008. u hrvatskoj kulturi biti posvećena Držiću, stvaralački interes M. Sršena za njegova davnog prethodnika i najslavnijeg sugrađanina dobio je nov poticaj.

Uobličio ga je u projektu “Biblioteka Držićijana” koji bi u šest knjiga donio sva djela koja je Držić napisao. U čemu je novost i originalnost te zamisli, upitat će se svatko tko zna da su Držićeva sabrana djela objavljena dvaput (Milan Rešetar priredio ih je 1930. g, a Frano Čale 1979), da je zastupljen u Matičinoj biblioteci “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, da su mu odabrana djela (priredio Pavao Pavličić) objavljena u ediciji “Biseri hrvatske književnosti” Mozaika knjiga i urednice Đurđe Mačković, da je teško pobrojiti sva kritička ili lektirna izdanja pojedinih Držićevih komedija, pastorala, pjesama i jedine tragedije “Hekube”... Odgovor ima Matko Sršen!

– Iako je hrvatska književna znanost – tumači nam – istražila Držićev život i djelo, stvorivši razvijenu znanstvenu disciplinu, držićologiju, mi danas ipak nismo u stanju “čitati Držića”. Iako postoje kritička izdanja, u njima ne možemo pročitati ni “Dunda Maroja”, ni “Skupa”, ni “Arkulina”, ni druge iz kazališnih izvedaba, obrada i adaptacija poznate komedije ili točnije: ne možemo ih pročitati u cjelini, otpočetka do kraja, budući da su do nas stigla veoma okrnjena zubom vremena. Posljedice takve situacije brojne su i vrlo teške i za suvremenu recepciju Držićeva djela i, usuđujem se reći, za hrvatsku kulturu u cjelini – uvjeren je Sršen.

Kombolov kraj “Skupa”
I ilustrira to primjerom: komedija “Skup” doprla je do nas današnjih bez – završetka. Za kazališnu izvedbu, na Gavellin nagovor,  još 1950. Mihovil Kombol napisao je izvrsnu nadopunu izgubljenoga kraja komedije. No ni u jedno od 30-ak tiskanih izdanja “Skupa” ta Kombolova nadopuna nije uvrštena. Zamislite, kaže Sršen, hrvatskoga čitatelja, osobito srednjoškolca, ili inozemnoga kroatista koji se čitajući “Skupa” trudi razumjeti Držićev stari dubrovački jezik i sa znatiželjom se probija do kraja teksta, a onda se najednom, kada dođe do sredine petoga čina, komedija prekida i u najzanimljivijem trenutku ostaje nejasno kako se sve ono što se dugo i zanimljivo zapetljavalo, raspleće i završava.

“Bez nosa i bez ruka”
Sršen predlaže da se u “Držićijani” i “Skup” i druge nepotpune ili izgubljene komedije tiskaju s nadopunama, odnosno potpunim rekonstrukcijama. Od 13 poznatih Držićevih dramskih naslova, naime, osam ih se sačuvalo okrnjeno. Među njima i najslavnija, “Dundo Maroje”, za čije je izgubljene dijelove nadopune također napisao Kombol. Kao da se ispunilo Držićevo strahovanje iz izdanja “Tirene” (Venecija, 1551) kad se pobojao da ne bi “s brjemenom ostala bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta da joj se ne zna ni početak ni svrha”. Neke su prošle još i gore – izgubljene su sasvim! Da su nekoć postojale, govore samo pisani tragovi u arhivima, knjižnicama ili u samim Držićevim sačuvanim djelima. Jedna od njih je – “Pomet”.

– U široj javnosti – podsjeća Sršen – slabo je poznato da najslavnija Držićeva komedija “Dundo Maroje” nije samostalno djelo, nego tek drugi dio komediografske duologije, u kojoj je prvim dijelom bila komedija “Pomet”, izgubljena u 18. st. To svjedoči sam Držić govoreći u “Prologu” o duološkom karakteru komedije “Dundo Maroje”: “U njoj će bit jedna stvar koja scijenim da vam će draga bit, er će bit nova i stara; nova, er slijedi onu prvu komediju od Pometa, kako da je ona i ova sve jedna komedija, i u tu smo svojevolju oto mi sami upali; stara, er ćete vidjet u njoj one iste prve prikazaoce, a to jes: Dundo Maroje, Pavo Novobrđanin, Pomet i ostali” – navodi Sršen. Komediju od Pometa upravo je Matko Sršen, primjenjujući tzv. rekonstrukcijski pristup, prije nekoliko godina obnovio, tj. napisao ju je “kao Držić”. Sršenov “Pomet Marina Držića” u knjizi je 2000. objavila naklada “Jesenski i Turk”, a kazališnu je provjeru s uspjehom prošao u predstavi režisera Ivice Kunčevića u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, koje ga je 2003. uz odličan odjek kritike i publike izvelo i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Nadopunjen uz pomoć svojih novovjekih kolega po peru, veliki bi Držić tako do modernoga čitatelja stigao u punoj količini. Isplati se pokušati! “Držić je naša najbolja kulturna investicija” – siguran je zaljubljenik u njegov život i djelo Matko Sršen.

Sršen predlaže da “Držićijana” donese “Komedije od Pometa”: njegova rekonstruiranog “Pometa” i Držićeva “Dunda Maroja” (s Kombolovim dopunama), “Skupa” (s Kombolovim dovršetkom), “Plakira”, “Pjesni”, “Venere”, “Tirenu”, “Novelu od Stanca”, “Arkulina” i “Tripče de Utolče” (objema je izgubljen prvi čin, drugoj i dio drugoga: Sršen je opet spreman “odglumiti” Držića i nadopisati izgubljene dijelove). Bio bi tu i “Pjerin” čija je sudbina još intrigantnija. Od nje se sačuvalo 10 listova u kojima je Đuro Matijašević u 18. st. ispisivao rečenice iz Držićevih komedija. Prema tom ispisu Pero Budmani 1902. rekonstruirao je sadržaj “Pjerina”, a Sršen bi je cijelu rekonstruirao. U završnoj bi knjizi bili “Hekuba”, fragmeti “Džuhe Kerpete” (jedine Držićeve komedije koju, tvrdi Sršen, nije moguće vjerodostojno rekonstruirati) i drugo.

Prvi je rekonstrukcijski pristup Držiću primijenio Pero Budmani 1902. Slijedio je cijeli niz velikana hrvatske kulture koji su na sličan način “pomagali” velikanu naše komediografije. Nadopisivali su ga ili adaptirali Mihovil Kombol, Marko Fotez, Frano Čale... Od naših suvremenika, uz Matka Sršena, nadopunjavanjem Držića bavio se i kazališni kritičar Hrvoje Ivanković. Među najvećima kojima, reći će Sršen, “nije bilo ispod časti” nanovo napisati u Držićevu stilu neke dijelove njegovih komedija bio je Ranko Marinković. On je 1964. dopisao posljednji prizor “Dunda Maroja”.