Srpski romanopisac Dragan Velikić ovog je tjedna u Splitu, Zagrebu i Osijeku predstavio roman “Islednik” koji je dobio nagradu NIN-a za roman godine.
Roman “Islednik” otvarate citatom Borislava Pekića koji tvrdi da se čovjek nakon ispovijesti osjeća kao kanta za smeće. Kako se osjećate nakon pisanja ispovjednog “Islednika”?
“Islednik” jest pisan u prvom licu, dobrim dijelom kao ispovijest, ali ne bi trebalo zaboraviti da je to, ipak, roman. Presudan je udio imaginacije koja stvara čitav romaneskni kontekst. Činjenice iz mog života – događaji i situacije – adrenalin su bez kojeg ne bih na uvjerljiv način pretopio obiteljsku priču, dakle, jednu privatnu povijest s onom službenom, pričom o epohi. Izgleda da sam duboko zagrebao po toj kanti jer, nakon “Islednika”, a tome je već godinu dana, nisam još počeo novi roman.
Da bi pisac napisao roman poput “Islednika” mora dosta istraživati. Bojite li se faktografskih grešaka u romanu koji je i povijesni roman?
Greške su neminovne, svake vrste. Najbolje ih uoče prevoditelji. Prevođenje je najdublja lektura teksta. Zahvalan sam svojim prevoditeljima koji su mi skrenuli pozornost na neke sitne propuste. U “Isledniku” je najveći izazov bio dati Solun od prije stotinu godina. Tu jesam istraživao. Recimo, putovanje putničkim brodom od Trsta do Soluna, preko Pule, Zadra i Pireja, trajalo je dvadesetih godina prošlog stoljeća dva i pol dana. Moja junakinja Lizeta kreće na taj put u kolovozu 1923. godine. Sasvim slučajno naišao sam na podatak o velikom zemljotresu na Peloponezu u proljeće te godine, zbog čega je Korintski kanal neko vrijeme bio zatvoren za plovidbu. Trebalo je oploviti Peloponez. I zato moja junakinja provodi na brodu ne dva i pol, već puna tri dana. Vjerojatno nitko nikada ne bi primijetio taj detalj, tu razliku od pola dana. Ipak, pisac se bolje osjeća kada izbjegne takve greške.
Često sam se kupao na Zlatnom rtu preko puta otoka Sv. Andrija i nikada nisam čuo za strašnu priču o njezinim vlasnicama. Kako se vi nosite sa svim tim sudbinama?
Priča o Hütterottovima, vlasnicima Crvenog otoka pokraj Rovinja, jest važna u romanu. To je paradigma koja, manje ili više, važi za sva vremena. Bogatstvo im je odredilo sudbinu. Tu sam bio veoma oprezan. Glavni izvor bila mi je monografija o Hütterottovima u izdanju Zavičajnog muzeja grada Rovinja, međutim, konzultirao sam i emigrantsku periodiku, prije svega neke brojeve novina Arena di Pola. Nisam arbitrirao, nego sam pokušao iznijeti istinu obje strane. Kada duboko zaronite u materiju koju pokušavate uobličiti u roman, onda se pokrene nevidljivi mehanizam, cijela memorija vibrira, pa sam tako u jednom trenutku naslutio koliko je sudbina Hütterottovih kompatibilna sa sudbinom mojega strica, koji je poginuo 1943. godine. Nikada se pouzdano nije doznalo tko ga je ubio: četnici, Bugari, ili, njegovi partizani.
Kako je vaša obitelj reagirala na “Islednika”?
Ona, koja je osovina knjige, moja majka, umrla je prije šesnaest godina. Otac je umro prije dvadeset godina. Moja sestra nije imala primjedbe.
Puno ste pisali o Puli od koje bježite, ali joj se i vraćate. U čemu je tajna pulske literarnosti?
Nije da bježim. Da sam ostao u Puli, sigurno ne bih pisao o tom gradu na način na koji pišem. Pitanje je bih li uopće pisao, kao što je to lijepo primijetio Miljenko Jergović u svom tekstu o “Isledniku”. Jedna od mogućih tajni te pulske literarnosti jest sama moja pozicija, izvjesna dvostrukost. Nosim u sebi i autohtonog Puležana – jer sam u tom gradu proveo formativne godine, od pete do devetnaeste – a opet, ja sam stranac, furešt, jer nisam rođen u tom gradu i jer u tom gradu odavno više ne živim. U meni se otkako znam za sebe izmjenjuju te dvije pozicije, naizmjenično se osjećam i kao Istrijan i kao furešt. Za pisca nema bolje pozicije.
Kritični ste prema politici, nacionalnim mitovima i herojima. Pa kako ste postali diplomat i bili veleposlanik Srbije u Beču?
U diplomaciju nisam ušao iz stranačkog špila, ni vlastitom željom – za neupućene nisam imao nikakve veze s političkim establišmentom – već stjecajem okolnosti. Godine 2004. tadašnja Državna zajednica Srbija i Crna Gora konačno je otvorena, skoro pa konsenzusom tadašnjih stranaka na vlasti, prihvatila je europsku priču. Druga je stvar što je za dio tog vladajućeg establišmenta to bila samo trenutačna strategija. U Beč, na tu važnu destinaciju, trebalo je poslati nekoga tko nije aparatčik i prema potrebi govori ono što se u danom trenutku od njega traži. Tadašnji ministar vanjskih poslova Vuk Drašković ponudio mi je mjesto veleposlanika u Austriji, istaknuvši kako od mene očekuje da govorim ono što sam već punih petnaest godina javno pisao i govorio kako kod kuće tako i u inozemstvu. Dakle, ja svoju priču nisam mijenjao. Moja je zemlja promijenila priču. U Austriji sam od početka devedesetih često boravio zbog prijevoda mojih romana, stvorio sam neko ime, osobno sam poznavao mnoge ljude iz javnog života, recimo, dr. Erharda Buseka. Predsjednika dr. Heinza Fischera također sam poznavao otprije, dok još nije bio predsjednik. Mislim da pisac samom svojom profesijom nije preporuka za diplomaciju, nego su preporuka elokvencija, obrazovanje i prije svega tolerantnost. Ljude kratkog fitilja ne bi trebalo slati u diplomaciju.
U “Isledniku” često spominjete krivnju malog čovjeka za velika povijesna zbivanja. Što može mali čovjek u trenucima ratnih i ideoloških vrtloga?
Različiti su ti “mali ljudi”. Najveći dio njih nije naučio, pa se i ne usudi suprotstaviti autoritetu i propitivati njegove odluke. To je muka koja se nosi iz roditeljskog doma ili bilo kojeg doma odrastanja. Problem s tako shvaćenim autoritetom jest što tu funkciju može pribaviti svaka budala koja posjeduje moć. U kući su to roditelji koji ne dopuštaju protivljenje, u školi vas dočekaju nastavnici koji ne moraju biti pametniji od đaka, u vojsci i policiji to su oni s višim činovima, na poslu šefovi, u društvu svi socijalno uspješniji, bogatiji, s vezama ili batinašima kao tjelesnim čuvarima. Dugačka je lista autoriteta kojih se “mali čovjek” boji, jer ga nitko nije naučio da ima pravo, ali i obvezu da uključi vlastitu pamet. Posljedica je da se takav neprobuđen i nezamišljen pojedinac smješta u sigurnost okrilja neke grupe, ali je ne bira po etičkim načelima, već po širokoj listi iracionalnih afiniteta. Na takve ljude je lako utjecati, što znači da mogu biti prijemčivi i za racionalne razloge. Takve pokušavam probuditi.
Koliko su pisci i intelektualci utjecali na raspad Jugoslavije?
Ako gledamo u cjelini, utjecali su najviše svojim nečinjenjem. Posao intelektualca je da propituje istinu, da svaku pojavu i svaki pojam okrene i sagleda sa svake strane, a ne da se priklanja nacionalnim mitovima i činjenicama iz epske poezije, što je bila manira od Vardara pa do Triglava. Bilo je, naravno, da se svi sjećamo, izdvojenih, hrabrih i pametnih glasova, ali nedovoljno organiziranih. Poljaci su pod komunističkim režimom štampali zabranjene knjige u ilegali, Rusi također. Albanci su na Kosovu imali ilegalne škole i sveučilište. To su bile institucije s dalekosežnim povoljnim posljedicama za ta društva. Mi smo u Srbiji imali šetnje. Kad su se šetnje završile, nismo više imali ništa. Zapravo, imali smo još samo malo više bolje prošlosti.
Što su zemlje bivše Jugoslavije dobile osamostaljenjem i višestranačkim sustavom?
Kratak je period za nama, još se mulj koji su ratovi uzburkali nije slegao, još se ništa jasno ne vidi kroz mutnu vodu oko nas. Ipak, nedvosmisleno je da je jedna velika, poštovana i prilično uspješna zemlja u krvavoj tragediji pretvorena u gomilu vazalnih državica, svaka bez mogućnosti da ikada više bilo što odlučuje samostalno. Različite su to priče, od Slovenije do Makedonije svaka ova zemljica ima svoju muku i bruku, ali im je omča oko vrata jednaka – sve su prezadužene, svakoj su buduće generacije regrutirane u dužničko ropstvo. Možda je Slovenija od svih najbolje prošla, ali svoj prvi veliki kulturološki bod upisat će kada slovenski pisci uđu u školske lektire Bavarske ili Vestfalije, kao što su bili u lektirama južno od Sutle.
Izlazite li na izbore u Srbiji?
Da. Jer, i kada ne izađete, vi glasate. Mislim da smo dospjeli u pat-poziciju. Suštinski, nema izbora, jer dvadeset godina mi biramo iste ljude. Ako unutar stranaka ne sjede isključivo neki kastinski izdvojeni, zadovoljni i u povlastice zadrigli ljudi, ako i tamo ima ljudi koji dijele sudbinu ovoga društva, ako nisu svi na rukovodećim položajima, morali bi se organizirati na nov i drukčiji način. Da ne dopuste karijeristima uspon na sam vrh, da odgovornije biraju između sebe, jer ćemo propasti ako se nešto ne promijeni.•
Velikić je u prvom redu veleposlanik književnosti.