Slovenski pjesnik, prozaik i prevoditelj Aleš Šteger nedavno je u Zagrebu predstavio proznu knjigu "Berlin" objavljenu u Meandru. Nedavno je imenovan i jednim od programskih direktora projekta Maribor – kulturna prijestolnica Europe 2012. Aktivan urednik knjiga, taj je književnik rođen 31. svibnja 1973. godine u Ptuju zanimljiv sugovornik o položaju pisca u maloj zemlji koja je članica velike Europske unije.
U Zagreb ste došli nakon što ste u SAD-u dobili nagradu za zbirku "Knjiga riječi"?
To je nagrada za najbolji prijevod knjige pjesama na engleski jezik dodijeljena u New Yorku na PEN-ovu festivalu svjetskih glasova. Zapravo, prilično prestižna nagrada.
Po čemu je to posebna nagrada?
Otvara vrata engleskog, a onda i vrata drugih govornih područja. Bio sam u Princetonu na pjesničkom festivalu kad je došla informacija da sam laureat i svi su bili iznenađeni jer je to moja prva knjiga prevedena na engleski jezik. Iznenadilo me i što "Knjiga riječi" ima specifičnu srednjoeuropsku poetiku koja je možda bliska nama ovdje, koji smo rasli s avangardama i imamo malo balkanskog šarma i apsurdizma, ali je teško tu poetiku prenijeti u drugu kulturu.
Nagrada je novčana?
Pet tisuća dolara dobiva prevoditelj, Brian Henry, a pet tisuća ja, ali tu nije posrijedi novac. Važnije su kritike, čitanja, pozivi izdavača.
Vi ste napisali i "Knjigu tijela"?
Te knjige tvore cjelinu. To je pjesnički projekt na kojem sam radio deset godina i poslije kojeg se moram malo odmoriti.
Može li dobar pjesnik pisati dobru prozu?
Ne znam. Trudim se. Poslije triju knjiga poezije, fizički sam osjetio da moram raditi nešto drugo da bih jezik sačuvao živim, brzim, okretnim. Tada sam počeo pisati putopis, koji je izišao i u Hrvatskoj, o Peruu, a onda i knjigu o Berlinu.
Kako ste od Perua došli do Berlina?
To su različite knjige. Peru je i roman i ta je knjiga još popularna u Sloveniji. U njoj je bilo malo autopoetike i automitologije. U Berlinu sam živio godinu dana zbog stipendije. Imao sam čvrstu namjeru da neću pisati o Berlinu jer su to prije mene učinili mnogi drugi pisci. Ali, dogodio mi se Walter Benjamin i njegova knjiga o djetinjstvu pa mi je Berlin postao sve veća provokacija za pisanje. Nisam htio nabrajati činjenice, nego sam našao formu koja je u Sloveniji izazvala debatu. Knjiga je bila kandidirana za najbolju knjigu kratkih priča i eseja pa su žiriji polemizirali što je ta knjiga, esej, kratka priča ili pjesma u prozi. Direktorica nabave jedne veće knjižnice u Ljubljani pitala me je li to knjiga eseja ili proze. Pitao sam zašto je to bitno. A ona veli, ako su eseji, naručit ću tri knjige, ako je proza, naručit ću trideset. Često smo pod utjecajem forsirane percepcije da sve mora biti roman. Plašimo se graničnih formi. Meni su se forme zbližile i ako pišem prozu, imam iste zahtjeve od teksta kao da pišem poeziju. A austrijski prevoditelj Rudolf Hartinger formu „Berlina" nazvao je poesej.
Imate mnogo prijevoda?
Imam, no oni ne dolaze sami od sebe. Autor često mora surađivati s prevoditeljima. Sam i prevodim i znam da je to proces u kojem je od neke točke teško ići sam. Nekada treba dobiti carte blanche od autora.
Vi ste i književni urednik. Pomaže li vam to u prijevodima?
Nisam pristaša politike ja tebi, ti meni. Kad smo osnovali Beletrinu u kojoj sam urednik humanistike i filozofije, imali smo jasan stav da tiskamo samo knjige koje volimo. Nikada tu nije bilo trgovine, nego poštovanja poetičkog stava. Meni u prijevodu pomaže to što mi nije teško putovati, što je čest problem autora. Autori vole da ih se prevodi, ali kada moraju putovati, sve postaje problematičnije.
Koliko stranih jezika mora znati pisac ako želi uspjeti u literarnom svijetu?
Praktično je da znate barem engleski. Elegantno je da znate francuski, španjolski, njemački. Ako znate još nekoliko drugih jezika, to je velika prednost. Ali, nužno nije. Postoje pisci koji komuniciraju samo na materinskome jeziku. Ako su tekstovi jaki, nije nužno govoriti drugi jezik. No svaki drugi jezik koji govorite je dobitak, jer čitate drugu literaturu u originalu.
Je li Slovenija profitirala kao zemlja gost u Leipzigu?
Vjerojatno mnogo manje od Hrvatske koja je bila primjer odlična rada. Doduše, mi smo bili prvi pa smo probijali led. Problem je da se ne napravi vatromet samo u jednoj godini, nego da se ustanove mehanizmi koji djeluju na duge pruge. U našim literaturama mnogo ovisi o herojskim pojedincima. U vas je to Alida Bremer koja radi mnogo za Hrvatsku, ali i za sve literature ovih prostora. O tim ljudima ovisi je li neki autor koji je odličan uopće primijećen.
Koliko je ulazak Slovenije u EU pomogao slovenskim piscima?
Nije bio negativan. Pogotovu na razini suradnje jer u EU je nužno surađivati. Ali, EU nije jamstvo sam po sebi. Mogućnosti treba stvoriti sam. U nas sada postoji javna agencija za knjigu s odjelom za međunarodnu suradnju. To je u biti jedna i pol osoba, ali prije EU nije postojala.
Autori u vas dobivaju i naknadu za posudbu knjiga u knjižnicama?
To smo imali i prije ulaska u EU. Javne knjižnice rade evidenciju. Ako si iznad nekog broja posudbi, dobiješ određenu novčanu svotu. Ako si ispod tog broja posudbi, sredstva idu u zajednički fond iz kojeg se daju stipendije piscima i prevoditeljima. To je i najviše što se za pisce u nas dogodilo u proteklih deset godina. Pisci sebi mogu priuštiti pola godine ili godinu rada.
Koje su svote za najposuđivanijeg pisca?
Daleko sam od toga. To su pisci dječje književnosti i lakše literature. Oni imaju i više od 10.000 posudbi. Svote su i do 15.000 eura u godini.
Smeta li vam PDV na knjigu?
Većina je izdavača protiv. Ja smatram da snižena stopa PDV-a nije loša, ali da bi se taj novac trebao vratiti kvalitetnoj knjizi. PDV se skuplja i od trivijalne literature, a trebao bi se vratiti samo kvaliteti.
Vi ste na proljeće uletjeli u projekt Maribor na mjesto Tomaža Pandura?
I prije sam surađivao s direktorom projekta Mitjom Čanderom kao savjetnik za međunarodni program. Tomaž je bio presudan za veliki projekt MAKS, tj. Mariborsko kulturno središte u kojem će biti kazalište, velika gradska galerija... Zbog niza razloga i teške komunikacije s gradom, medijima i državom Tomaž se odlučio koncentrirati na svoje projekte. On ima koprodukciju s HNK u Zagrebu "Rat i mir", a režira i Kogojevu operu "Crne maske".
Je li budžet te opere milijun eura?
Ima velik budžet. Premijerno će biti izvedena na svečanu otvorenju prijestolnice kulture, i to u petak 13. siječnja. Taj smo datum izabrali da nam donese sreću.
U nas ne bi postavili pisce na čelo takva projekta jer je kazališni lobi jači?
Europska prijestolnica kulture složen je projekt. Svi organizatori imali su isti problem: političku razliku između države – Ministarstva kulture i gradskih vlasti – te heterogenost interesa onih u gradu koji možda misle dobro, ali imaju parcijalne priče. Prijestolnica mora proizvesti nešto posve novo što će ostati. Ono što ostaje Mariboru ne svodi se samo na infrastrukturu, to moraju biti i programi. Za to je potrebno konstituirati i mentalnu strukturu. Najveći je dio naših programa namijenjen pozitivnoj provokaciji posjetitelja i brisanju granica između publike i izvođača.
Kako će surađivati Maribor i Hrvatska?
Imamo projekt kulturnih ambasada gdje se predstavljaju kulture u jednomjesečnome tempu. Nadamo se da će Hrvatska biti jedna od tih. Zagrebačka filharmonija dolazi s Pogorelićem. Maribor je Hrvatskoj blizak mentalitetom.
Kakav će biti literarni program u Mariboru s obzirom na to da su čelni ljudi pisci?
Literarni nije u središtu pozornosti. Čander i ja i previše dokazujemo da možemo dovesti i druge stvari. Tu je i projekt u kojem će 12 intelektualaca govoriti o budućnosti.
Je li Llosa među njima?
Bilo bi lijepo da jest, ali nije. I festival poezije i vina u Ptuju bit će veći. No u središtu su pozornosti posve novi projekti.
Koji je proračun Maribora?
Za program imamo 26 milijuna eura, ali tu je i pet partnerskih gradova koji su pobijedili na natječajima.
Kako je Ljubljana preživjela da je Maribor prijestolnica kulture?
Ljubljana je grad s toliko kulturnih sadržaja da producenti moraju razmišljati odakle smoći publiku. Ako se prijestolnica da drugom ili trećem gradu u državi, dobiva se šansa za veći utjecaj na mijenjanje mentaliteta nekoga grada.
Je li vam lokalpatriotizam simpatičan?
Postoje simpatični i manje simpatični oblici lokalpatriotizma. U nas je on uvijek vezan uz protekcionistički način odlučivanja i mišljenja. Nisam pristaša toga. Mislim da svjež vjetar treba zapuhati i kroz najmanji gradić. Postoji stari preživjeli slovenski mentalitet za koji se nadam da se polako mijenja te da će Maribor doći s impulsom u kojem protekcionizam nije karta na koju se može igrati.
Postoje simpatični i manje simpatični obliki lokalpatriotizma. Barem u nas u Sloveniji on je uvijek vezan uz protekcionistički način odlučivanja i mišljenja. Mislim da i najmanji gradić treba biti otvoren. Postoji stari preživjeli slovenski mentalitet za koji se nadam da se polako mijenja