Uzmi to dijete i da više nikad nisi došla ovamo. Rekao si ravnodušan, kao da me nisi rodio... Sam je to početak druge autobiografske knjige bosansko-hercegovačke autorice Martine Mlinarević “Bukača”, a bolan izgon iz kuće otac izgovara kćeri. Tko god je čitao “Bukaču”, ali i njenu prethodnicu “Huzur”, zna da ispisane stranice obiju tih knjiga zarezuju u kožu, ispod kože i u samu dušu. Sve ono napisano bilo je teško živjeti, doživjeti i preživjeti. Pa onda i napisati. Zatim i čitati. A sad imamo priliku napisano - čuti i vidjeti. Jer, mlada glumica Tea Šimić sutra u 20 sati, u kinu Forum zagrebačkog Studentskog doma Stjepan Radić na Jarunu, u produkciji kazališne družine Emma, odigrat će drugu izvedbu monodrame “Bukača”, nakon što ju je na istom mjestu premijerno izvela 10. lipnja.
– Kazališna družina Emma neprofitna je umjetnička organizacija koja je i osnovana kako bi se lakše moglo krenuti u vlastitu produkciju ove monodrame. U studenom prošle godine osnovale smo je moja kolegica Martina Mandek, kao suosnivačica, i ja kao umjetnička voditeljica, da bi nam se potom pridružilo još troje kolega. Monodrama “Bukača” prvi je naš kazališni projekt. Tijekom proljeća Tena Tadić je u Zagrebu održavala i radionice glume. Imali smo u ponudi i pripreme za glumački ispit na Akademiji dramske umjetnosti te glumačke radionice za starije – kaže nam na početku razgovara Tea Šimić koja je rođena u Grudama, a glumu je studirala u Sarajevu te je, nakon što je prije četiri godine diplomirala, odmah doselila u Zagreb i dosad je sudjelovala u dva kazališna projekta - “Hamletu za svakoga “, kojeg je u ITD-u režirao Lovro Krsnik, i “Šetnji s kolumbinama”, samostalnim kazališno-turističkim projektom Irene Matas. Prošlog je vikenda, zajedno s Martinom Mandek, zaigrala i u kulturnom projektu Ivana Lea Leme “Danteov pakao” koji je premijerno izveden u subotu, u koprodukciji Osječkog ljeta kulture i osječkog HNK.
Naravno, zanimalo nas je najviše kako je došlo do ideje za monodramu prema duboko iskrenoj, snažnoj i potresnoj knjizi Martine Mlinarević, koja je trenutačno i veleposlanica BiH u Pragu.
– Najprije sam čula da Martina, kao autorica, ima otvoren, ali i jako pitak stil pisanja, da je brutalno iskrena te da je na promociji “Bukače” u Zagrebu bilo jako puno ljudi. Usto, jedna moja kolegica na nekoj od promocija izvela je dio monologa iz “Huzura”. Onda sam tijekom karantene pročitala “Bukaču” i zbog emocije koju je knjiga izazvala u meni odmah sam znala da ću predstavu po tom tekstu jednog dana pokušati izvesti kao samostalni projekt. Zato sam i osnovala umjetničku organizaciju. Dirnuo me cijeli sklop tema iz knjige. Odmah mi je bilo jasno koliko je bilo važno napisati takvu knjigu, da se o svemu tome što je u njoj - čuje, jer sam i sama iz tog kraja, iz zapadne Hercegovine. Martina je iz Ljubuškog, a ja iz Gruda. Čitajući knjigu zgrozila sam se zbog kombinacije svega što je Martina morala proživjeti u samo godinu dana, od teške bolesti do sukoba s ocem koji ju je istjerao iz kuće. To da se obitelj okrene od tebe teško mi je bilo za shvatiti. U tom sukobu s ocem, koji Martina “vodi” kroz čitavu knjigu, vidjela sa veliki potencijal za predstavu. I taj odnos s ocem nit je vodilja cijele predstave. Kada su ljudi tako sukobljeni, kada je došlo do neke mržnje, nerazumijevanja, odricanja, nekako mislim da se sve to može prevladati, sasjeći, samo ako se o tome govori, razgovara. A tome može pomoći i predstava. Inače, u knjizi Martina govori i o ljubavi i o majčinstvu. I taj dio o majčinstvu, taj njen monolog upućen njenoj kćeri, najdivniji mi je i najdraži dio knjige – otkriva nam Tea motive za nastanak monodrame nastavljajući pojašnjavati zašto je njen prvi korak nakon čitanja “Bukače” bio da nazove samu autoricu i pita je za autorska prava i dozvolu da njenu knjigu prenese u kazališnu formu.
A Martina Mlinarević se, kako reče, odmah oduševila tim prijedlogom i rekla Tei da ima pravo s tekstom raditi što god hoće. Njih se dvije još uvijek nisu i osobno upoznale, no Tea zna da Martina cijelo vrijeme prati što se događa, do nje su stigli i komentari nakon održane lipanjske premijere.
– Te je večeri Martina bila povezana sa mnom. To su nekako svi osjećali. Jer, Martina tako piše da to dopire do svakoga. Recimo, kada ona u knjizi piše da ne zna do kada će moći pisati, koliko joj vremena još ostaje pa te riječi prebrzo piše neznajući hoće li za njih kasnije biti vremena, hoće li nje kasnije biti, a jako je važno o svemu govoriti, pogotovo u našem kraju, onda je to i mučno i hrabro i mudro. Hvala Bogu nisam se prije, ni u široj obitelji, sretala s bolešću kao što je tumor, no ta mi je tema bila zanimljiva i kao čovjeku i kao glumici. Zaista, ključno je govoriti o tome jer ta okrutna bolest, upakirana u Martininu priču, dovodi do osvještavanja širokog kruga ljudi o karcinomu dojke, što je i prepoznato pa je Martina za tu dimenziju svoje knjige nedavno u Italiji primila i nagradu – govori mlada glumica koja u svojoj predstavi čitavu tu napisanu komunikaciju s ocem, ali i sva ona druga Martinina doživljena iskustva - tijekom svih operacija, putovanja, romantičnih trenutaka - dočarava slikovito i scenskim pokretom, a cijela je predstava podržana i glazbom koju je skladala mlada glazbenica Amina Belovari, inače članica Vojnog orkestra, kojoj je to prvi kazališni glazbeni projekt. Doznajemo potom i zašto se Tea odlučila baš za monodramu.
– Odmah sam vidjela samo sebe na pozornici. Zbog načina na koji je knjiga pisana, u prvom licu. Već pri čitanju “vidjela” sam puno slika koje se vizualno mogu dočarati na sceni. I bilo je samo pitanje - kako da to sama izvedem. Tim više što je “Huzur” u Mostaru postavljen na scenu kao ansambl predstava. No vidjela sam da tu slikovitost i poetičnost Martinina pisanja vizualno mogu prebaciti u scenski pokret pa neke likove igram citirajući ih, dok, recimo, kćer igram kroz elemente lutkarstva. Spoj svega toga upotpunio je monodramu. Sve što se može nastojali smo podržati pokretom i glazbom. A otac je zamišljen kao lik na kraju prostorije. On sa strane sve sluša i ja se obraćam i njemu i publici. Zapravo, jezgra i kičma predstave taj je sukob između Martine i njena oca, njeno suočavanje s njim na sceni, zašto ju je potjerao iz doma u njenim najtežim trenucima kada je prije bio primjer idealnog oca – dočarava nam Tea kako je knjiga “oživjela” u kazalištu. A kada prođe tih 70-ak minuta predstave, kada se stigne na kraj, kako se Tea osjeća, zanimalo nas je.
– Slomljeno. Moram priznati, kada bih prije radila dramske tragične komade bilo je teško doći do tog tragičnog trenutka i snažne emocije, a sad se ta emocija pojavila već u čitanju knjige tako da sam kroz proces učenja teksta učila vladati tom emocijom. I borim se s tim da je kontroliram. Tijekom izvođenja dramskog teksta problem je kako izazvati tu emociju, a ovdje je bio problem, pa i strah, kako je zakočiti, zauzdati da me ne preuzme tijekom izvedbe. Morala sam koristiti neke vlastite kočnice – iskreno će Tea koja nam prenosi i dojmove publike nakon nedavne premijere.
– Ljudi su plakali. Neki koje i ne poznajem napisali su mi da su jako zahvalni što ta predstava uopće postoji. Bilo je u publici i žena koje su imale slične zdravstvene probleme kao i Martina i javile su mi da im je, iako knjigu nisu čitale, cijelo vrijeme bilo jako teško gledati monodramu, da su plakale od početka do kraja jer im je svaka riječ koju sam izgovorila bila teška, bolna i potresna. I dosta me prijatelja, koji također nisu pročitali knjigu, svako malo pitalo je li sve to što izgovaram zaista istina, je li se stvarno sve baš tako dogodilo. Ipak, nadam se da sam na kraju uspjela izvući neku pozitivnu, optimističnu nit vodilju jer nisam htjela da ljudi na kraju doma idu tužni. Uglavnom, i oni ljudi koji su čitali knjigu i oni koji nisu, nekako su navijački nastrojeni prema predstavi. Zato mi je drago da sam na neki način glasnogovornica ljudi koji proživljavaju takve sudbine jer puno ljudi, živeći svoje živote, i ne znaju što se sve stvarno događa onima drugima – govori Tea ujedno najavljujući da monodramu “Bukača” planira igrati u drugim gradovima tijekom rujna. Već je stigao i poziv da predstavu u prosincu izvede i u Sarajevu.
– Predstavu ću na jesen igrati i u Hercegovini. To me puno veseli, ali malo i plaši. Zbog tema koje dolaze iz tog kraja. Najprije bih je odigrala u Mostaru jer je to kulturno središte cijele Hercegovine. Tamo će sigurno biti veliki interes – iskreno će Tea koju na jesen čeka i rad na “Porodičnim pričama” u kojima će igrati zajedno s Anđelom Kusić, Katjom Bratković i Lovrom Ivankovićem.