Na praizvedbi opere “Nikola Šubić Zrinjski” Ivana pl. Zajca, 4. studenoga 1876., prvi se put spominju balerine i plesovi što su ih one izvodile.
Taj je datum Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika proklamiralo kao početak baletne djelatnosti i Dan hrvatskog baleta. Od “Zrinjskog”, dakle, postajemo svjesni da u kazalištu imamo i “balerine”. One još nisu činile baletni ansambl do čijeg će formiranja doći tek 1894. za intendanta Stjepana pl. Miletića koji HNK Zagreb podiže na europsku razinu i planski stvara baletni ansambl koji ima četrnaest plesačica i desetak “elevica”, baletnog majstora i šefa baleta Otokara Bartika, soliste i korepetitora. Izvodi repertoar koji se u isto vrijeme izvodio u Pragu i Beču, pretežno baleti Josepha Bayera. “Labuđe jezero” i slični klasici još nisu poznati izvan Rusije. Nastaju tada i prvi hrvatski baleti “Jela” Bele Adamovića i “Na Plitvička jezera” Srećka Albinija o kojima malo znamo.
Nažalost Miletić, koji je u kazalište entuzijastički ulagao mnogo vlastita novca, nije opstao da bi mogao ući u drugi mandat, a njegovi zavidnici jedva su dočekali da se europski sjaj vrati natrag u provincijsko sivilo. Tako je i balet od 1898. zamro i životario s nekoliko plesačica u kazalištu do dolaska Margarete Froman. Upravo u povodu 145. obljetnice početka profesionalne baletne djelatnosti u Hrvatskoj, ali i stote godišnjice dolaska Margarete Froman koja je u Zagreb, između ostalog, donijela i klasike poput “Orašara” i “Labuđeg jezera”, u Gradskoj knjižnici u Zagrebu jučer je otvorena izložba “Doprinos Margarete Froman, Ljubinke Dobrijević i Petra Dobrijevića u razvoju hrvatskog baleta”, čiji su autori Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković.
– Značaj Margarete Froman za naš balet je epohalan. Dolazak njezine trupe iz Rusije bio je veliko pojačanje zapuštenom baletnom ansamblu HNK, početak njegove nove ere, kontinuiteta, profesionalizacije i kreativnog zamaha. U tri i pol desetljeća djelovanja u Zagrebu koreografirala je pedesetak baleta, divertismana i baletnih večeri te sedamdesetak opera i opereta. Režirala je 39 opernih i 15 operetnih naslova. Kao operna redateljica stala je uz bok prvacima hrvatske kazališne moderne Ivi Raiću, dr. Branku Gavelli i Titu Strozziju, u zlatnom razdoblju Zagrebačke opere ravnatelja Krešimira Baranovića. Zagrebu je pokazala suvremene svjetske trendove: ruski klasični balet, recentne koreografije Mihaila Fokina i Bronislave Nižinske, repertoar Ruskog baleta Sergeja Djagiljeva. Stvorila je niz hrvatskih nacionalnih baleta: “Sjene” Božidara Širole, “Cvijeće male Ide” i “Imbreka z nosom” Krešimira Baranovića, “Figurine” i “Sanje” Luje Šafranek-Kavića, “Zlato” Borisa Papandopula, “Đavla i njegova šegrta” Frana Lhotke, prvu verziju “Đavla u selu”. Režirala je i koreografirala praizvedbu “Ere s onoga svijeta” – govori glazbeni publicist i kritičar Davor Schopf pa nastavlja o tome što je sve na izložbi pokazano:
– Uz teatrološku građu i dokumente o djelovanju M. Froman te Petra i Ljubinke Dobrijević, prvi su put izloženi rariteti poput kostimografskih skica Pavela Fromana, fotografija Margarete i Maksimilijana Fromana Foto Tonke i Ateliera Mosinger, osobni primjerak klavirskog izvatka baleta “Romeo i Julija” s koreografskim bilješkama Margarete Froman, ugovor sa Scalom za postavljanje “Orašara”, pismo Milke Trnine, pokroviteljice proslave njezina jubileja, pismo Maje Plisecke Ljubinki Dobrijević, dokumenti o dugogodišnjoj suradnji Dobrijevićâ s Mauriceom Béjartom...
Dio izložbe, kako joj i naslov govori, posvećen je i plesačima Petru Dobrijeviću i Ljubinki Dobrijević koji pripadaju nizu hrvatskih baletnih umjetnika koji su se početkom 50-ih otisnuli u inozemstvo, afirmirali i zauzeli tamo trajno mjesto.
– Više od trideset godina bili su u vrhu svjetskih tokova, kao dugogodišnji suradnici Mauricea Béjarta te rukovoditelji baletnih ansambala Scale, Bavarske državne opere, Državnog kazališta u Saarbrückenu, Baleta Monte Carla... Oni nastavljaju liniju emigracije kao paradigme baletne umjetnosti. Dok je otac Margarete Froman, Šveđanin, imigrirao kao glazbenik u Rusiju i ondje ostao, njegova su djeca pred revolucijama emigrirala i skrasila se u Zagrebu. Margareta je poslije i drugi put, 1955., iz Zagreba emigrirala u Ameriku. Ondje je i umrla, a Dobrijevići počivaju na Mirogoju – kaže Schopf. Pa iako svako vrijeme ima svoje junake, po njemu je, smatra, najznačajnija hrvatska balerina od početaka baleta do danas Vesna Butorac Blaće. Bez obzira na specifičnosti doba u kojem je djelovala, tvrdi, bila je vrhunska umjetnica, tehnički i interpretativno superiorna balerina i vrhunska profesionalka. Što se pak tiče stupnja današnje baletne scene u Hrvatskoj i njezinih poklapanja sa suvremenim baletnim tokovima, Schopf kaže:
– Nažalost, zagrebačka baletna scena nije onakva kakvom je HNK Zagreb samohvalom nastoji prikazati javnosti. Klasični baletni repertoar postao je deplasiran jer solisti nisu na tehničkoj razini da bi ga mogli uspješno izvoditi. Uspjeh “Orašaru” ne osigurava kvaliteta izvedbe nego do krajnjih granica iscijeđena popularnost i komercijalno eksploatiranje za Božić. Nekoliko uspješnica neoklasičnog stila jest “in” sa svjetskim tokovima, zahvaljujući umješnosti koreografa poput Lea Mujića koji ansamblu zna po mjeri skrojiti haljinu da u njoj najbolje izgleda i prikrije nedostatke. U Rijeci se pak klasika, svjesno i planski, potpuno izgubila. Ne vidim relevantnost njezina suvremenog repertoara ni u domaćim okvirima, a kamoli šire. Split balansira na toj granici klasičnog i modernog. Recentna hrvatska baletna produkcija treća je europska liga. Mi u vlastitoj izvedbi još nismo vidjeli ni jedan balet Johna Cranka ili Johna Neumeiera, koreografskih divova 20. stoljeća, a već smo odavno u 21. stoljeću.
Izložba u Gradskoj knjižnici otvorena je do 4. rujna.
Fali nam baletana pa ih uvozimo , kao da nemamo dovoljno u skupstini prajdovaca