Sonja Leboš je etnologinja, kulturna antropologinja, hispanistica, stručnjakinja za kulturni turizam, likovna pedagoginja, umjetnica, osnivačica Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja... Sve aspekte karijere ove Zagrepčanke gotovo je nemoguće pobrojiti, a pozornost je iznova privukla u sklopu nedavnog festivala Ganz nove Perforacije, na kojem je izvela performans “Čekanje”, čitajući detalje svojih povijesti bolesti pred Vinogradskom bolnicom.
Što je potaknulo vaše “Čekanje” i kako ste se odlučili vratiti performansu, kojim se ne služite već dvadesetak godina?
Razmišljajući kako prenijeti osobnu traumu ženskog iskustva zdravstvenog sustava u RH u javnoj sferi i javnom prostoru, shvatila sam da je performans najbolji medij. “Čekanje” je inspirirano slavnim performansom Faith Wilding, izvedenim u Ženskoj kući pokraj Los Angelesa 1972. To razdoblje tzv. drugog vala feminizma i postulat “osobno je političko” bitno je utjecalo na način na koji poimam svijet, pa je tako i moje “Čekanje” utemeljeno u činjenici, parafrazirajući Shoshanu Felman, da upravo svjedočenje čini osobno političkim. Izravno sam bila potaknuta vlastitim iskustvom nedavne kompleksne frakture i čekanjem na fizioterapiju koje je posljedice gadnog loma dodatno pogoršalo. Zdravstveni sustav u Hrvatskoj u vrlo je lošem stanju, to je opće mjesto, no kada se to osjeti na vlastitoj koži, postaje duboka trauma. Performansom prenosim tu traumu s namjerom da povežem vlastito iskustvo s iskustvima drugih žena.
Medicinska skrb u nas često graniči s medicinskim nasiljem, pa oni koji si to mogu priuštiti bježe u privatne klinike. Kako vidite budućnost tog sustava?
Često čujemo da imamo izvrsne liječnike, ali da sistem ne funkcionira. Međutim čelni ljudi sustava, poput ministara, ipak su liječnici. Problem je isti u svim sferama hrvatskog društva: radi se o negativnoj selekciji, nekoj vrsti vladavine najgorih. Ima doista izvrsnih liječnika, medicinskih sestara i fizioterapeuta – jednom kada uspijete doći do njih. Ako stvari nastave ići u smjeru u kojem idu sada, javnog zdravstva uopće neće biti. Kada sam bila slomljena, gledala sam dokumentarnu snimku dijela Los Angelesa u kojem živi afroamerička populacija. Uočila sam da gotovo svaka treća osoba šepa. Pa naravno, pomislila sam, nisu rehabilitirani jer nemaju novca. Kod nas je fizioterapija gotovo potpuno prepuštena tržištu. To je nedopustiva situacija. U razgovoru s jednom mladom pripravnicom u Varaždinskim toplicama saznala sam da je gotovo cijeli njezin razred nezaposlen, a istovremeno mi je fizioterapeut, podrijetlom iz Slavonskog Broda, rekao kako ljudi u Brodu nakon operacije kuka čekaju na fizioterapiju po godinu dana. Čak ni privatne ustanove ne dobivaju licencije za nove zaposlenike. To su fašistoidne politike koje ljude bez novca ostavljaju i bez skrbi koja im pripada. Za 2020. pripremamo izložbu radnog naslova “Naše zdravlje je u našim rukama”. Mi se kao društvo moramo vratiti na postulate javnog zdravstva kakve je postavio Andrija Štampar. Nitko normalan ne želi živjeti u svijetu poput down town L.A.-a.
Tu je posebno važna tema skrb o reproduktivnom zdravlju žena koja je u nas postala predmetom zabrinutih dopisa UN-ovih tijela, a s druge sve češćih vrijednosnih polemika?
Za performans sam namjerno odabrala prostor ispred Vinogradske bolnice na kojem se često odvijaju “performansi” molitelja. Oni tako izražavaju navodnu skrb za tijelo žene, dok zapravo provode tlačiteljsku agendu kojom bi se žena svela na stroj za rađanje. Reproduktivno zdravlje najviše je u fokusu medija, ali primijetila bih da se ženu i inače često tretira s visoka. Specijalisti su najčešće muškarci, odgojeni i obrazovani u konzervativnom patrijarhalnom ključu. Doživjela sam sličan tretman u državnoj bolnici i privatnoj klinici, tako da se ne radi uvijek ni o vremenu, iako je ono u javnom zdravstvu neljudski ograničeno. Kako je zaključila feministica Vesna Kesić, liječnicima jednostavno nedostaje komunikacijskih vještina. Ona često spominje i potrebu za kulturno-antropološkim i etnografskim istraživanjima u medicini, s čime se slažem. Medicini generalno nedostaje – humanistike!
Posvetili ste godine proučavanju urbanizma Zagreba. Kako komentirate najave “Zagrebačkog Manhattana” na području Velesajma i Hipodroma?
Prošle godine provodila sam program pod naslovom “NOVI NOVI Zagreb”. Publikacija pod tim naslovom dostupna je u knjižari UPI2M, a uskoro i u zagrebačkim knjižnicama. Teza publikacije jest kako je Novi Zagreb upravo sada na vrhuncu, omjer zgrada i zelenila je konačno idealan, i kao takva urbana cjelina treba biti zaštićen i održavan, s podizanjem kvalitete stanovanja u pojedinim objektima, prije svega limenkama, koje se začudno dobro drže s obzirom na to da su projektirane za ograničeno trajanje. Ono na čemu treba raditi su prometna i vodonosna infrastruktura, a ne uništavati Hipodrom, demolirati Zagrebački velesajam sa svim tim fantastičnim arhitektonskim ostvarenjima i neizmjernim povijesnim značenjem. To treba spriječiti. Novi naraštaji imaju pravo na (Novi) Zagreb, kao i sadašnji građani. Već sama kovanica “Zagrebački Manhattan” je nakaradna. Zagreb ima osebujnu arhitektonsku, a naročito urbanističku tradiciju, i tu nebulozama trenutačnog gradonačelnika i njegove svite nema mjesta.
S Krešom Galovićem vodili ste niz edukativnih tura “Upoznajte Zagreb (da biste ga još više voljeli i bolje obranili)”. O čemu se radi i kakve su reakcije građana?
Uglavnom smo se bavili Novim Zagrebom 1920-ih te urbanističkim matricama koje su nastajale istočno od Draškovićeve ulice u tom vremenu. Učenje u hodu vrlo je popularno, to je najbolji način da se o gradu uči u samom gradskom prostoru, i ljudi ga s veseljem prihvaćaju. Moj fokus je naročito na Krešimirovu trgu, koji godinama istražujemo, a pripremamo i malu monografiju.
U fokusu vašeg istraživačkog rada nalaze se i spomenici NOB-u. U jednom svojem nedavnom tekstu uočili ste tendenciju da se oni depolitiziraju, odnosno da se svode pod pojmove “pitoresknog” i “slikovitog”.
Teza o “slikovitom” pripada Janu Kempenaersu koji je praktički pokrenuo val redukcije spomenika NOB-a na puku formu, oduzimanjem pripadajućeg konteksta i posljedičnom depolitizacijom. To je naizgled bezopasan, ali dugoročno vrlo štetan proces koji, u krajnosti, omogućava i daljnju falsifikaciju povijesnih činjenica.
S druge strane, svjedočimo velikom valu interesa ozbiljnih inozemnih stručnjaka, poput kustosa MoMa-e, za jugoslavensku suvremenu umjetnost, arhitekturu i spomeničku baštinu?
Trend interesa za nasljeđe Jugoslavije nije toliko nov. Odmah nakon 1989. započela su mapiranja istočnoeuropske umjetnosti, a Jugoslavija je zbog rata kasnije došla na red, pa nije čudo da danas jednu od najvećih kolekcija istočnoeuropske umjetnosti ima Erste Bank. Zapadnoeuropski vrijednosni sustavi dobro poznaju snagu simboličkog kapitala umjetnosti. Izložba u MoMA-i na neki je način kulminacija vidljivosti tog interesa, no ne i interesa samog.
Za kraj, bili ste jedna od najglasnijih kritičarki bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kako komentirate rad njegove nasljednice Nine Obuljen?
Bila sam vrlo optimistična , pa je i razočarenje veće. Ninu poznajem jako dugo, i to je zaista moglo puno bolje. Sada je očito da pripadnost stranci kao što je HDZ ne ostavlja puno prostora za dostojno vođenje bilo kojeg ministarstva. Slučaj Žalac, Kuščevićeve eskapade kao vrhunac kriminoidne bezobraštine, sve je to dio paketa posvemašnje devastacije ove zemlje, kojoj se prava oporba tek nazire. Najveće razočarenje meni osobno je bilo kada je ministrica Obuljen potvrdila mandat Gabrijeli Krmpotić u opatijskom Muzeju turizma. U ovoj zemlji se zaposlenici institucija tako rijetko žale na svoje pretpostavljene da je takav slučaj veliki znak za uzbunu. A u konkretnom slučaju nemali broj poziva upomoć, pa i tužbi, zaposlenika i suradnika, stizao je i iz Kulturno-informativnog centra u Zagrebu i Muzeja turizma u Opatiji. Zanemariti takve znakove znači zanemariti ljude koji su stup svakog resora, pa i kulturnog. A za dublju analizu morali bismo započeti novi intervju...
Ima problema, to bi svatko realan mislim potvrdio. Ali govoreći sa pozicije čovjeka koji svako malo 'visi' po ambulantama i odjelima ponajviše zbog djece, mogu reći samo jednu stvar a to je da ogromna većina osoblja radi pod velikim stresovima i da se prema ljudima u ogromnom broju slučajeva ophode vrlo profesionalno, čak i ljubazno. Za nekakvu iznimku od pravila se uvijek nađe medijskoga prostora a za pohvaliti ogroman broj profesionalnog i ljubaznog osoblja se rijetko ili nikad taj prostor ne nađe. Isto tako kad stavimo u kontekst činjenicu da nas specijalistički pregledi ne koštaju i da se uglavnom možemo izvući sa nekakvim podnošljivim iznosima moramo ipak shvatiti da smo daleko bolji od horrora zdravstvenih sustava određenih zemalja gdje moraš dati "pola plaće" da ti zubar liječi i plombira zub. Da treba težiti boljem - treba uvijek, ali treba u svakom trenu biti svjestan konteksta trenutne situacije.