U sklopu ovogodišnjeg izdanja Queer Zagreb Festivala večeras i sutra održat će se dvije izvedbe “Usmenog spomenika”. Riječ je o nekonvencionalnom konceptu, nekoj vrsti predstave, umjetnički vođene šetnje, koji su osmislile redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić. Počinje u Adrenalinskom parku, a zainteresiranu publiku vodit će po lokalitetima poput Botaničkog vrta, Glavnog kolodvora i hotela Esplanada, koji su u povijesti Zagreba bili okupljališta i mjesta značajna za LGBTQ zajednicu. Broj sudionika u šetnjama je ograničen pa svakako na vrijeme rezervirajte svoje mjesto.
Kako biste opisale koncept “Usmenog spomenika”?
ANICA: Konceptualno je “Usmeni spomenik” svojevrsni creative response na knjigu “Usmena povijest homoseksualnosti” u Hrvatskoj koju je Queer Zagreb izdao 2002. Sam “Usmeni spomenik” postoji kao pokušaj da se dio priča koje su u toj knjizi ispričane kao i atmosfera koju one stvaraju ponovno reaktualizira i poveže s današnjicom kroz šetnju s elementima performativnog, da se ponovno rekonstruira kroz prostore koji imaju i svoju povijest drugog i drugačijeg, tj. onu skrivenu i neformalnu povijest.
JELENA: Vodič kroz cijelu priču glumac je Adrian Pezdirc. U šetnji i sami gledatelji konstruiraju priču na temelju onoga što im vodič govori, a istovremeno, šećući kroz povijest, i sami postaju dio nje. Šetnja je posvećena svim ispričanim i neispričanim pričama LGBTQ zajednice i postavlja pitanje je li društvo u kojem danas živimo zaista spremno dosljedno i kategorički prekinuti šutnju.
Što vas je osobno potaknulo da svjedočanstva pripadnika LGBT zajednice pretočite u predstavu?
ANICA: Smatram da je jako bitan politički moment da se nanovo pokušamo konstituirati kao društvo koje će se početi ravnopravno odnositi prema svim manjinama bez obzira na rasnu, rodnu ili nacionalnu pripadnost. Tematika i posebice ljudi kojima se bavimo kroz povijest često su bili oni drugog reda – kažnjavani, zatvarani, oduzimana su im prava, samo zato što nisu bili pripadnici dominantne hetero skupine. Iako smo u 21. stoljeću, neravnopravnost i strah rastu, nepovjerenje, netrpeljivost te ideološke razlike i radikalizmi, a opet je socioekonomska ugroza doprinijela da su ovakvi projekti i više nego potrebni. Govoreći o povijesti LGBTQ zajednice, mi ustvari govorimo o sebi. O tome kakvi smo ljudi i kako se odnosimo prema onima koji nisu mi. To je test demokracije, ali i humanizma jer deklarativno vi možete tvrditi da sve poštujete, ali u praktičnom i životnom smislu često ćete se ophoditi suprotno od tog deklarativnog. Voljela bih da ova šetnja našim šetačima ostane u trajnom sjećanju ne samo kao spomen na ono što se dogodilo nego i kao zalog za budućnost koji svaki gledatelj preuzima na sebe. Naime, pitanje osobne odgovornosti i preuzimanja inicijative da učinimo nešto kada se nad slabijim i manjinom vrši teror – postaje krucijalno pitanje opstanka našeg društva, ali i šire – bez empatije za drugog nema zajednice.
JELENA: Čitajući knjigu koja okuplja svjedočanstva 25 ispitanika različite dobi (najstariji je rođen 1945., a najmlađi 1976. godine) koji nas kroz vrlo intimnu prizmu vode na neki način i kroz povijest prostora na kojima živimo, vrlo zanimljiv moment bio je onaj u kojem službena povijest silovito utječe na one intimne odluke, na osobne pokušaje i nastojanja i tu se otvara jedno cijelo polje alternativnih, marginaliziranih, ali često zaista veličanstvenih borbi i pobjeda. Nekad je istospolni odnos bio kriminaliziran. Već cijeli niz godina, na svu sreću, ne živimo takav trenutak zakonske zabrane, ali iako su ta vremena daleko iza nas i iako je tijekom godina puno napravljeno po pitanju prava i sloboda pripadnika LGBTQ zajednice, upravo zahvaljujući borbama generacija koji pričaju svoje priče u knjizi, put do željene slobode i jednakopravnosti i dalje je dug, pogotovo danas, kada se društvo opet radikalizira, a javni diskurs postaje pun mržnje kao da nas ta službena povijest zapravo ničemu nije naučila.
Namjera je bila da se dio “Usmenog spomenika” održi i u Bacchusu, prepoznatljivom okupljalištu LGBT populacije. Zašto je taj dio izbačen?
ANICA: Nažalost, vlasnici su imali vrlo homofoban ispad u kojem su jasno rekli da oni ne pripadaju toj i takvoj povijesti i da ne žele ni na jedan način sudjelovati u njoj. Bacchus, bez obzira na krucijalno nerazumijevanje vlasnika, i dalje pripada toj povijesti i jest jedno od glavnih spomen mjesta LGBTQ scene – prostor koji pamti ne samo priče nego i ljude. Važno je reći da je upravo diskurs s kojim smo mi odbijeni zapravo primjer tog nepoštovanja, nerazumijevanja i neempatije, s druge strane on je i klasičan primjer mita o tim nekim “prljavim pederima koji se šeću gradom i truju našu djecu.” Hoću reći da se takvim načinom ne rješavaju stvari i ne radi za dobrobit zajednice za koju mi želimo da je miroljubiva i učtiva.
Jedna šetnja već je održana – kakve su bile reakcije publike i odaziv?
JELENA: Na temelju te prve izvedbe razrađivali smo koncept i scenarij, u tome nam je puno pomogao i povjesničar Frank Dota. Reakcije publike bile su vrlo dobre, ali upravo zbog, primjerice, reakcije vlasnika Bacchusa, jasno je da je potreba za ovakvim projektima velika. Do kada? Ne znam. Osobno čekam dan kada outanja više neće biti pitanje jer ga više nitko neće postavljati.
Neki ljudi stvarno imaju previše vremena u životu...