Homesick festival koncept je japanskog umjetnika s austrijskom adresom Michikazua Matsunea zvanog Michi. Osmislio ga je prije dvije godine i do sada izvodio u Austriji i Njemačkoj, a u sklopu festivala Ganz nove Perforacije doveo ga je u Zagreb. U čemu je tu zapravo stvar? Prijavite li se na Homesick festival, umjesto da izvedbe gledate na pozornici nekog kazališta, pozornica postaje vaš dom. U vašu kuću ili stan doći će dvoje od sveukupno četvero umjetnika s festivala koji će u vašoj kuhinji, dnevnoj ili spavaćoj sobi održati svoje performanse.
U moj je stan, koji dijelim s još dvoje cimera, u nedjelju popodne Michi stigao u društvu dramaturginje i redateljice Vedrane Klepice, a na poziv da budu u publici odazvalo se osmero mojih prijatelja koji, kao ni ja, nisu imali pojma što ih očekuje.
Ekstremno kazalište
– Ovo će biti ekstremno kazalište – našalila se Vedrana jer, dok je vani bilo 30 stupnjeva, moja soba grijala je na, kako se činilo, barem 40. Michi je bio prvi na redu, pustio je glazbu i počeo plesati po mojoj sobi ni više ni manje nego s dinjom u rukama. Vjerujem da nije nimalo jednostavno plesati po ovom vremenu, ali Michi se držao hrabro čak i kad ga je oblio znoj, a u svom je plesu koristio sve što mu je u mojoj sobi palo pod ruku pa je selotejpom oblijepio sve koji su sjedili na krevetu i izveo prilično zanimljivu koreografiju s mojim škaricama za nokte. Nakon prvotne zapanjenosti i izmjenjivanja pogleda, uskoro smo se svi opustili i počeli smijati kada smo i sami postali rekviziti u predstavi, a na sveopću radost, spomenutu smo dinju na kraju pojeli za desert.
Vedrana je bila iduća na redu – sve nas je nekako uspjela ugurati u minijaturni hodnik između moje i cimeričine sobe, gdje smo sjedili na podu, u gotovo potpunom mraku i objasnila nam da će sada izvesti komad koji je napisala sa samo 11 godina, kada je živjela u skučenom stančiću od 30 kvadrata u Kutini gdje je taj komad i praizveden. Pustila je glazbu s malog bluetooth zvučnika i pozvala dvoje volontera da joj se pridruže u drugoj sobi. Uskoro smo sa zvučnika začuli njihove glasove. Vedrana je bila pripovjedačica, dok su moji prijatelji Josipa i Ivan postali glavni glumci čitajući (prilično dobro, moram priznati) priču o ljubavi, kriminalu i smrti u noir-verziji New Yorka koju je Vedrana izmaštala u djetinjstvu. Michi nas je zatim iznenadio još jednom izvedbom, čitajući tihim i odmjerenim glasom svoju pjesmu “Some people” dok je vani počinjao pravi pravcati prolom oblaka, napokon nam donoseći olakšanje.
Sjećanja na djetinjstvo
– Ovaj sam projekt započeo prije dvije godine, u Beču, gdje živim. Pošto veoma očito izgledam kao stranac, ljudi su me često pitali nedostaje li mi dom, a moj je odgovor uvijek bio: “Ne”. No, prije nekoliko godina umrli su mi roditelji i odjednom sam osjetio čežnju za domom, no na jednoj drugoj razini; shvatio sam kako, iako se mogu vratiti u svoju kuću u Japanu i u svoj rodni kraj, nikada se zaista neću moći vratiti u svoj dom, u svoje djetinjstvo. Na neki je način to je bilo i oslobađajuće, ali i dublje od uobičajene nostalgije, a ovim sam projektom htio dalje istražiti taj osjećaj – rekao nam je Michikazu.
Poanta Homesicka je tako i sve prisutne na neki način povezati u danom trenutku i na danom mjestu, ali i podsjetiti ih na njihove domove i djetinjstva. To je posebno naglašeno bilo i u izvedbi Vedrane Klepice.
– Kad sam razmišljala o tome što ću izvesti na Homesicku, počela sam razmišljati o tome kada sam zapravo počela pisati i pronašla sam neke stare bilježnice iz djetinjstva koje nisam ni otvorila petnaestak godina, a u jednoj od njih bio je i ovaj tekst. Ovom sam izvedbom ponajprije htjela dočarati svoj osjećaj odrastanja u jednom tako malom stanu, gdje sam sve što sam pisala izvodila sama za sebe, u svojoj sobici, zato sam vas sve nagurala zajedno u hodnik, da stvorim tu atmosferu – rekla nam je Klepica.
Danas nam je, dodala je, dostupno toliko sadržaja, ponajviše zahvaljujući internetu, a iako je to pozitivna stvar, dok smo odrastali u “oskudici”, možda smo bili prisiljeni maštati i stvarati puno više nego sada.
Homesick festival, doznajemo, ima još nekoliko slobodnih termina, a ja vam od sveg srca preporučujem da izađete iz svojih zona komfora i postanete domaćini umjetnosti.
