Mladi glumac, dubrovački Splićanin Nikša Arčanin (33), odigrao je u HNK Split ulogu u zadnjoj ovosezonskoj dramskoj premijeri, predstavi “Laponija” katalonskih autora Cristine Clemente i Marca Angeletija koju je postavila Nenni Delmestre.
– Riječ je o komediji sa dva bračna para. To je zapravo prikladna predstava za božićno vrijeme o dvije sestre Splićanke od kojih je jedna udana za Finca i živi u Laponiji, a druga u Splitu. Igram Finca, imamo četverogodišnju kćer. Predstava počinje “in medias res” pa tako već u prvoj sceni saznajemo da je naša kći rekla rođaku da Djed Mraz ne postoji! Otvara se Pandorina kutija, postavljamo teze o kulturološkim i drugim razlikama, o tome što je ispravno, a što nije, radimo show pokazujući da smo i mi djeca. Uloga supruga Finca vrlo je atraktivna, naučio sam nešto i na finskom, ali on je dobro naučio i hrvatski, no teško izgovara naše č, š, ž..., a ja neke riječi namjerno izgovaram na iskrivljenom splitskom – govori Nikša Arčanin.
Sviđalo se vama ili ne, obilježile su vas uloge u kojima je vaše tijelo u prvom planu. Dogodilo se to u “Preobrazbi”, “Zbunjozi”, “Azizu”, u “Orestiji” gdje tumačite Apolona...
Zanimljivo je da to tijelo koje sada koristim, na Akademiji nisam znao koristiti, nositi se s tim. Nisam stajao iza svojih postupaka. Kad se dogodilo da sam to osvijestio, shvatio sam da ga mogu jako dobro koristiti kao prednost. Ne radim ništa što većina drugih kolega ne može. Ne pravim nikakve akrobacije. Puno se bavim emocijom, kroz tijelo pokazujem unutrašnju radnju. To je samo interpretacija. Treba probijati granice.
Kako održavate kondiciju?
Idem u teretanu i redovito vježbam. Jednom ili dvaput godišnje idem na “čišćenje”. To znači da svaki dan vježbam, ne izlazim, nema alkohola, sira, šunke ni suhomesnatih proizvoda, nema slatkiša. Totalni detoks. Inače sam hedonist, ali već idu godine, treba se održavati. Najdraže mi je kad ujutro odradim trening pa počnem raditi. Osjećam se prokrvljeno, snažno, svježe. Zapravo mi ne smeta što me karakteriziraju kao glumca tijela.
Imate li neki poseban ritual prije izlaska na pozornicu?
Kažu da imam tikove netom prije izlaska na scenu. No, brzo prođu. Premijere u Splitu su ujedno i povodi za izlaske. Uglavnom se i privatno družim s kolegama pa se ponekad prepadnem da mi je posao život i obrnuto.
Pratite li trendove, nabavljate li brendiranu odjeću?
Ma kakvi. Volim tamne nijanse, imam nekoliko istih crnih majica. Prije neki dan “tangao” sam traperice. Kupio boju, stavio u stroj za pranje rublja i obojio. Sve radim sam, kuham, perem i sve što treba. Odjeća mi nije markirana ni skupa, jedino skupo na meni su parfemi. U prosincu mi je rođendan i onda mi majka obvezno kupi parfem. Ali bočicu nikad ne ispraznim do kraja.
Čula sad da znate pripremati i kolače?
Obožavam kuhati. Redovito idem na tržnicu, imam “svoje” štandove gdje me znaju. Obožavam sireve i tradicionalna jela, punjenu papriku, polpete,... Često radim kućne zabave na kojima otvaramo svjetsku kuharicu i na kojoj se zemlji otvori knjiga, pripremamo jela iz te države. Tako oplemenjujemo duge zimske noći. Najdraža mi je pak manistra, spravljam je na stotinu načina, a imao sam i fazu u kojoj sam svakodnevno radio kolače. Suhe, čokoladne raspucance, bounty kocke... Kod mene ljubav na neki način ide kroz želudac.
Čini mi se da ste zavoljeli Split i prigrlili njegove stanovnike?
Meni je u Splitu trenutačno super. Našao sam smisao života, radim ono što želim i volim. To je grad koji mi odgovara. Živim u “balunčiću u kojem mi je stvarno dobro”. Naučio sam se na taj specifični splitski mentalitet, volim splitsku šarmantnu drskost. Split je pomalo “divlji” grad, ali u svojoj divljini zapravo je divan. Volio bih iskusiti i Zagreb. Idealno bi bilo pola godine živjeti na kontinentu, a pola na Mediteranu.
Što je s filmom, biste li se voljeli ogledati i na velikom ekranu?
Volio bih raditi i na filmu. Koliko to ovisi o meni, o tome koliko se trudim, a koliko o drugima? Ne znam. U Zagrebu je veća koncentracija svega, volio bih da redatelji dođu i do Splita. Inače sam filmofil, volim i Disneya, i znanstvenu fantastiku, i magiju...
Što vas nervira?
Strahovito me nervira isključivost. Pogotovo u našem svijetu. U umjetnosti je najgora uskogrudnost. Puno se kod nas filozofira, mistificira. Primijetio sam i da kada kažeš nešto kritično, što ne znači i zlonamjerno, ljudima nije drago. Poglavito nakon premijernih izvedbi. Kad iskreno izneseš mišljenje koje za njih nije očekivano, ljude to pogađa. Uvrijede se. Ljuti im se ego. Na djelu je ogromna taština. Imamo je svi, međutim, treba je znati kanalizirati.
Što vam je kao glumcu najvažnije?
Emocije su mi na prvome mjestu. Uvijek ih tražim. Mnogi teže biti originalni, ali nisu. Uvijek se moramo vraćati emocijama, srži, smislu. Trudim se tako glumiti. Mi se na sceni ogoljujemo. Ako to radiš dobro, ljudi to prepoznaju. Dotakne ih. Glumac uvijek želi da ga se ne zaboravi, da ga se pamti. Glumac mora ostaviti trag.
VIDEO Zagrebačko kazalište mladih ZKM - Predstavljanje nove sezone: