Jedna od najvećih dilema koje mora riješiti svaki umjetnik jest: kada otići. I što je umjetnik veći, veća je i teža ta dilema. Kada se ova formula trajanja stavi u realne okvire, to znači da je u ovom trenutku u najvećoj dilemi Rade Šerbedžija, jedan od najvećih glumaca koji je ikada kročio na scenu naših kazališta i stao pred objektive filmskih kamera cijelog svijeta.
Na početku drame “Tko se boji Virginije Woolf”, ovogodišnjeg hita Kazališta Ulysses nastalog u koprodukciji s Beogradskim dramskim pozorištem, činilo se da je Rade već pomalo umoran, “štuf svega” rekli bi naši na jugu. No sa svakom novom izgovorenom rečenicom, sa svakom novom scenom, postajalo je jasno da je to gluma “pod ručnom” sve do velikog finala, zapravo čitavog drugog čina predstave koji Rade igra tako da dugogodišnjem pratitelju njegova rada pred očima iskrsavaju njegove najveće kazališne uloge: i Melkior u Spaićevu “Kiklopu” i Peer Gynt, Richard III., Hamlet, Tit Andronik...
Zato u konačnici podjednako vesele činjenice da je Šerbedžija upravo za ovu ulogu dobio Nagradu hrvatskog glumišta, da je ZKM doslovno bio pretrpan publikom koja je sjedila i na stepenicama jer nije željela propustiti vidjeti ga uživo na sceni, da je kazalište bilo prepuno mladih glumaca koji su također došli vidjeti majstora na djelu, ali i ono najvažnije – da je on još daleko od oproštaja sa scenom.
A kakva je predstava u cjelini? Zanimljiva i nabijena crnim emocijama i istim takvim humorom. I dramaturginja Željka Udovičić Pleština i redateljica Lenka Udovički napravile su dobar posao. Ostaje tek nepoznanica po čijem su prijevodu teksta radile jer to je i najslabija karika ove priče: niti je srpski niti je hrvatski, previše je tu “dakanja”, čudnih konstrukcija rečenica... Šteta jer to smeta gledateljima, a bogami je smetalo i glumcima. Odlična je scenografija Stefana Katunara, koji s pravom “borbu” stavlja u džunglu.
Nasuprot Šerbedžiji, u ulozi Marthe je Katarina Bistrović Darvaš, u ovom trenutku jedna od rijetkih naših glumica koja mu bez zadrške može parirati. U ovoj su teškoj priči ravnopravni akteri velike glumačke čarolije. Uz njih na zagrebačkoj smo premijeri vidjeli Milana Marića i Niku Ivančić, u ulogama koje imaju i alternacije, koje sve igraju mladi glumci Beogradskog dramskog pozorišta.
Samo još jedan srpski dernek u plenkovićevoj europskoj koaliciji.Ovi koji su se gužvali samo da vide radu, svi bi naj radije otišli iz Hrvatske malo morgen.