Kultura promjene u zagrebačkom Studentskom centru mala je, ali vrlo agilna produkcijska mašina koja često strada u birokratskim zavrzlamama. Ipak, na čelu s voditeljicom Natašom Rajković nedavno je za svoj trud dobila nagradu Sveučilišta, a njezina produkcija “Mrzim istinu” nominirana je za sve važnije kazališne nagrade u zemlji.
Koliko vam znači priznanje Sveučilišta?
Ono je važno ne samo kao priznanje za rad nego i kao poruka da Sveučilište ozbiljno misli njegovati kulturu kao svoju ravnopravnu djelatnost uz smještaj i prehranu studenata. Nakon svih ovih godina djelovanja, ona nam je i znak da netko ipak prati i valorizira događanja u SC-u.
Prošlih godina Ministarstvo kulture i Grad loptali su se s time tko je nadležan za vaše financiranje.
To, nažalost, nije prestalo. Unutar trenutačne gradske kulturne politike iz nekog razloga nema volje da se definira položaj kulture SC-a. A i na državnoj razini dolazilo je do apsurdnih situacija poput one da Ministarstvo kulture ne sufinancira obnovu Francuskog paviljona, koji je ipak spomenik kulture od nacionalne važnosti.
Očekujete li bolju suradnju s budućim ministrom?
Nadam se tome, iako sam svjesna da mi nismo jedini ili najveći problem kulture u Hrvatskoj. Tko god dođe na to mjesto, jako će se namučiti da postigne neki napredak. Vrijeme je da ministarstvo prestane funkcionirati kao socijalna ustanova i da se, umjesto na bezbrojne plaće zaposlenih u institucijama, napokon snažnije usredotoči na financiranje konkretnih kulturnih programa. A to bi zahtijevalo i dobru suradnju s drugim tijelima zakonodavne i izvršne vlasti jer u kulturi ima mnogo segmenata kojima bi se morali pozabaviti u sklopu Zakona o radu ili poreznog sustava.
Jako ste se angažirali oko prijedloga zakona o umjetnicima?
Da, u njemu je bilo nekoliko vrlo spornih točaka. Primjerice, najava osnivanja centra koji bi arbitrarno odlučivao što je umjetnost, a što nije, a onda bi zaslužnima bili dodjeljivani nekakvi novčani iznosi. Taj prijedlog zakona bio je nastavak dosadašnje loše politike.
Što bi uopće bila bolja kulturna politika?
Prije svega, potrebno je regulirati status vanjskih suradnika, koji su često pravi generator kulturne ponude, te donijeti dugoročni plan financiranja samih programa zbog kojih ljudi i idu u kazališta ili kina, kako ti silni zaposlenici u kulturi na kraju ne bi sjedili u zgradama bez ikakve ponude.
Zbog slabog financiranja programa izgubili ste festival Žedno uho, koji je pod nazivom Terraneo sada postao ljetni hit.
Da se razumijemo, nama je sasvim jasno da je u državi kriza i da treba štedjeti. Problem, dakle, nije u samim mjerama štednje nego u načinu na koji se one provode, bez razlikovanja uspješnih od neuspješnih projekata. Žedno uho je ugašeno jer gradske vlasti ni na koji način nisu prepoznale njegovu vrijednost, iako je u Zagreb dovodio neka od najvećih imena suvremene glazbe. Nadam se da će u Šibeniku imati manje takvih problema.