– Ja sam prije svega umjetnik i to sam otkad znam za sebe. Još od najmanjih nogu otac me inficirao umjetnošću, a moji prvi ozbiljniji radovi nastali su u sedmom razredu osnovne škole – počinje svoju priču akademski kipar Stipan Kujundžić iz Grubina pokraj Imotskog. Ovaj 32-godišnjak čega god da se primi pretvara u umjetničko djelo, a u njegovu radu, kaže, nema ni sveca ni petka. Radi kad god stigne jer mu je samo važno da mu je dan ispunjen. A ispunjen je kad god je umjetnost u prvom planu.
– Vrlo mlad otkrio sam taj svijet umjetnika u kojem ne može svatko zaživjeti. Moji prvi radovi bile su slike inspirirane Salvadorom Dalijem. Otac me usmjerio u srednju umjetničku školu u Splitu, gdje sam od vrsnih pedagoga učio sve – od držanja čekića do izrade ornamentalnih motiva. U četvrtom sam razredu prema Michelangelovu djelu napravio roba u prirodnoj veličini i za to dobio nagradu za najboljeg mladog umjetnika. Naravno, to mi je bio veliki poticaj da krenem na Umjetničku akademiju – kaže Stipan. Pokušao ju je upisati u Zagrebu, ali nije uspio pa se vratio u Split, gdje je intenzivno počeo slikati pa je 2001. godine imao svoju prvu izložbu pod nazivom “Okovi navike”. Tada je shvatio da slikati može bilo gdje i bilo kada, a da za izradu skulptura ipak mora imati i materijal i prostor, što mu je Akademija omogućavala pa je u Splitu upisao Umjetničku akademiju, smjer kiparstvo.
U tri dijela
– Poslije završene akademije radio sam u Zagrebu godinu i pol kao restaurator i to je bilo divno iskustvo jer sam upoznao ljudi iz svoje branše, ali i svog budućeg prijatelja Marija Beusana, profesora na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, s kojim sam krenuo u projekt Preslojavanje – priča kipar. Riječ je o trodijelnom projektu koji se temelji na biografskim elementima mladog kipara, a kojemu je cilj da se sagleda proces formiranja njegove stvaralačke energije. Dva dijela projekta već su ugledala svjetlo dana, a treći, završni, Stipan ima u planu za srpanj sljedeće godine.
– Zamislio sam da bi skulpture koje radim trebale biti uronjene u Modro jezero i da izviru iz njega pod zvučnim i svjetlosnim efektima. Nakon toga bi skulpture uputio u neki prostor, možda MSU na izložbu – otkriva ovaj zanesenjak. Ono što kod njega impresionira jest spoznaja da nije ograničen samo na kiparstvo nego se bavi umjetnošću općenito, pa je tako počeo raditi i glazbala po vlastitom nahođenju. I sve to nakon što se iz Zagreba vratio u Imotski.
"Vjerujem da bih gore prije propao nego ovdje gdje sam sad"
– U velikom gradu ne bih imao prostor u kojem bih mogao stvarati, a u Imotskom to imam. Vjerujem da bih gore prije propao nego ovdje gdje sam sad. Nedostajalo bi mi i inspiracije. Ovdje, na mjestu na kojem sam odrastao, imam maštu – priča Stipan. Izrađuje gusle, kojima je htio vratiti staru popularnost, ali u nekoj novoj, drugačijoj formi. Neka od glazbala koje radi nalikuju na čela i violine, ali su visoka i po dva metra, što je samo po sebi već skulptura. A kad već radi glazbala, Stipan je odlučio i zasvirati na njima, što je u početku najviše smetalo njegovim roditeljima.
– Zvuk na glazbalima je naravno bio drugačiji nego što je na standardnim, a ja sam po tome tupio danima. Roditelji su vikali da odem u šumu samo da me ne čuju. Nakon šest mjeseci, to je ipak počelo sličiti na nešto. A onda sam s prijateljima došao na ideju na napravimo bend koji još uvijek nema ime, ali to nam nije ni važno. Vježbamo, zabavljamo se i zasad dobro napredujemo – kroz smijeh priča Stipan. Pa ipak, koliko god svestran i originalan u svojim majstorijama bio, potvrđuje ono čega smo svi odavno svjesni – od umjetnosti se teško živi.
Ne bih bio ja
– Da budem iskren, ne sjećam se kad sam zadnji put nešto prodao. Ima ljudi koji razumiju umjetnost, ali rijetko tko ima financijsku sigurnost da se odvaži kupiti neko umjetničko djelo. Ako nešto i prodam, to su onda instrumenti koji su, ipak, sporedna stvar u mom stvaralaštvu – iskreno će Stipan. Kako bilo, ona umjetnička energija koju ima u sebi nikad mu nije dopuštala da se pomisli baviti nečim drugim.
– Ma možda bih to na sekundu i pomislio, ali brzo prođe. Ne bih ja bio ja da nisam umjetnik. No za godinu-dvije ipak namjeravam pokušati bolje živjeti od ovog što radim – kaže mladi kipar koji također svjedoči o hrvatskoj zbilji.
akademija u Splitu... Ma nemojte, molim Vas