Kada smo dogovarale ovaj razgovor, Branka Cvitković jedva me “ugurala” u svoj rasprodani raspored. Čudno za jednu umirovljenicu? Nimalo, jer ova vrhunska glumica, nacionalna prvakinja Drame HNK Zagreb, zaista ne miruje. Njene je aktivnosti najjednostavnije objasniti njenim vlastitim riječima, tvrdnjom da svoju najbolju ulogu još nije odigrala. Upravo ta rečenica otkriva ne samo njen stav prema poslu kojim je obilježila povijest hrvatskog glumišta nego i prema životu u cjelini. A taj je svjetonazor zapravo najjednostavnije opisati kao – čisti optimizam. Ne gleda ona svijet kroz ružičaste naočale, ali kaže da sada, nakon svega što nam se dogodilo, i s koronom i s potresima (a ovih dana njen je stan na Britancu prepun majstora koji saniraju štetu), mora doći novi uzlet, u životu Zagreba, u kulturi i umjetnosti, u ljudskim sudbinama, u kojima je bilo i previše nesreće i patnje.
A dok čeka tu novu ulogu, koja će opet biti najbolja, iza nje je više od 40 godina na kazališnoj sceni, uloge na televiziji i u filmovima, brojne sinkronizacije (sjećate se sigurno glasa Vilme Kremenko)... Svakodnevicu joj čini rad s mladima, jer ona je dekanica Fakulteta za film i scenske umjetnosti na Libertas međunarodnom sveučilištu, gdje obrazuje nove generacije glumaca. I ovih dana mora smisliti dvije svečane odjevne kombinacije, jer dobitnica je Nagrade Grada Zagreba i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.
Ovo je proljeće uistinu donijelo razloge za slavlje. Što ste prvo pomislili kada su vam javili da ste dobitnica Nazora za životno djelo?
Prvo sam mislila da se netko sa mnom šali. Nisu mene u životu mazile nagrade, a ja sam se na to i navikla, odsjedila mirno svoje nominacije i to je tako prošlo. O nagradama zapravo uopće ne mislim. Ja samo radim. Koji god zadatak se stavi preda me, ja u njega ozbiljno zagrizem. I radim. I zato su me šokirale vijesti o nagradama. Nisam očekivala da će me stići i, tek kad je sve došlo napismeno, kada sam to vidjela crno na bijelo, povjerovala sam da je to i istina. Bilo je lijepo pročitati obrazloženja koja su išla uz nagrade i priznajem da sam sretna. Nisam se izbezumila od sreće, nego sam jednostavno sretna. Čovjek u životu uvijek prođe kroz razne situacije, čak i one u kojima te primjerice miču u stranu, ali sve su to faze u umjetničkom životu. Na kraju sve uvijek nekako dođe na svoje. No ja znam, stvarno znam, da uvijek ima boljih, pametnijih i ljepših od mene. Ali u nekom trenutku netko je pomislio da sam to ja. I na tome srdačno zahvaljujem.
No kada se kaže nagrada za životno djelo, to pomalo zvuči kao “točka na i”, a vi još jako puno radite?
Nekako se ne mogu zaustaviti. Nisam ja ambiciozna, ni, ne daj Bože, bolesno ambiciozna, nego sam u jednom radnom treningu, radnoj kondiciji. Da, priznajem da čovjek malo zastane kada ga nagrade za životno djelo, ali ja ću reći jednu rečenicu koju stalno govorim: mislim da još uvijek nisam napravila najbolju ulogu svog života.
Znači još ozbiljno “grizete” svoj glumački posao? Još vas svrbe glumački prsti?
Ne srljam nikuda, ali ako pred mene dođe neki izazov, zašto da ne? Kao što sam u nekim godinama odigrala i tog Sokrata (uloga u multimedijskoj 3D predstavi “Smrt Sokratova”, koja je ujedno bila Brankina prva premijera nakon odlaska u mirovinu, op. a.). Vrlo skromno krenula sam u to, jer tu sam se susrela s jednom za mene posve novom tehnologijom, uz Nenada Glavana, koji je pravi majstor. Bilo mi je važno vidjeti jesam li strano tijelo u takvoj vrsti teatra. Na sreću, pokazalo se da nisam i bilo mi je lijepo raditi tu ulogu. Još uvijek tražim neku novu ulogu koja će ispuniti taj kreativni prostor u meni. Kada ste cijeli život na pozornici, rez je nemoguć. Gluma i kazalište nisu posao iz kojeg se odlazi u mirovinu. Moj interes za kazalište još uvijek je živ. Ja sve gledam.
I pri tome ste jedna od rijetkih?
Zaista sve gledam, od dječjih predstava do onih u nacionalnim kućama, doslovno sam svuda. Pratim što se događa i nisam izašla iz svog posla. Pratim i nove drame, nove autore, zanima me kako mladi ljudi danas gledaju na svijet, kako pišu, što pišu. Imam pregled i nad time i to mi je također jako važno.
No, da se samo još na trenutak vratimo nagradi za životno djelo, je li ona jača od statusa nacionalne prvakinje Drame HNK Zagreb?
Status nacionalne prvakinje zapravo znači samo odgovornost. Kada ga nosite, odgovorni ste prema sebi, prema ansamblu, kazališnoj kući... I publika tada ima druga očekivanja. Gotovo nemate pravo na grešku. No, u šali rečeno, ja sam si uzela pravo da sve pozornice u ovoj našoj zemlji proglasim svojima. To je sve moj teren i tako se ponašam, igrala sam u mnogim kazalištima.
Kako ste uopće ocjenjivali svoj rad, jesu li najveće uloge bile one koje su tražile najviše truda, znoja, krvi i muke ili one koje su se najviše odjeknule u javnosti, najviše se svidjele publici?
Sve te velike i važne uloge, koje već i u literaturi mnogo znače i koje imaju posebnu težinu u glumačkoj biografiji, uvijek su ozbiljniji zadatak. One traže da se zaroni duboko u sebe, u svoju bit. Nema tu onoga: upotrijebit ću neke svoje stare fore. Nikako ne. Ja uvijek krećem iz nulte točke sebe same i nekako uđem u taj materijal koji je ispred mene, primim ga, preispitam, pokušam preklopiti sa sobom. I što dublje čovjek zaroni u sebe, više može pružiti. Važno je i sa svakom zrelom ulogom u kasnijim godinama ići dalje, ne dati na pozornici samo ono na što su se ljudi navikli. Ja uvijek volim iznenaditi samu sebe. To je divno.
Što je najvažniji sastojak uloge kojom iznenadite samu sebe: tekst, redatelj, cijela ekipa oko vas? Iz čega se rađa to iznenađenje?
Jako je važno to lice redatelja i, kada tu nađete čovjeka s kojim možete ravnopravno surađivati, kada vas on toliko uvažava da dođe sa svojim konceptom, ali vam u njemu ostavlja prostor za vaš udio u predstavi, te kada se u tome razumijete, kada on ima povjerenja u vas i vi u njega... To znači pustiti se redatelju da vas povede, gotovo kao neki guru, a glumac kreće za njim... Tada se događaju lijepe stvari, dolazi do kreacije i uloga prestaje biti tek zanatski dobro napravljena uloga. Kada se uspostavi, dohvati takva suradnja, rezultati su uvijek vrhunski, a ja sam imala sreće da nekoliko puta doživim susrete s tako velikim redateljima od kojih sam učila. I to od najranijih dana. Tada sam radila s profesorom Habunekom, Kostom Spaićem, Dinom Radojevićem, u srednjim godinama došli su mi: Violić, Juvančić, pa sve do mojih zrelih godina, kada sam radila s: Januszom Kicom, Zlatanom Freyem, Zlatkom Svibenom. Svatko od njih je rukopis za sebe i mogu reći da sam prošla sve kazališne žanrove. To je zapravo učenje, studij koji traje cijeli život i svaku sam tu suradnju shvaćala kao dodatak svom studiju glume. I dan danas učim.
Za mene je ipak, čak i nakon neopisive uloge koju ste ostvarili u nagrađivanoj i voljenoj predstavi „Unterstadt” osječkog HNK, prva asocijacija koju vežem uz vaše ime – bila i ostala – “Zagrepčanka”. Možete li se vratiti u to vrijeme, sjetiti se kako je nastajala ta legendarna predstava?
Kakav je to veliki luk od “Zagrepčanke” do “Unterstadta”. “Zagrepčanka” je roman Branislava Glumca, izašao davne 1974., koji je za to vrijeme bio nadasve neobičan, pisan bez ijedne interpunkcije.
Čudo od romana. Baš sam ga nedavno ponovno pročitala. On i danas “drži vodu”.
Da. U našim glumačkim druženjima došli smo do ideje da se to dramatizira. I to se napravilo i Božo (Božidar Orešković, op. a.) i ja počeli smo raditi na ulogama, a režije se prihvatio Vjekoslav Vidošević. Mi smo to radili za malu scenu HNK Zagreb, uz Boška Petrovića, koji je sa svojim vibrafonom bio važan dio te predstave i zajedno s nama prolazio sve emocije te priče. Svi smo tada bili mladi, a intendant HNK Zagreb bio je Kosta Spaić i njega smo morali zvati na generalnu probu, da blagoslovi predstavu, kaže može li ona ići. Doslovno smo se tresli na toj izvedbi i, kada smo završili, sa strahom smo došli do njega. A Kostica si je rupčekom brisao suze. Samo nam je rekao: “Deca, vi ste mene ubili.” I tako je rođena “Zagrepčanka”, koju su svi rado gledali, znao nam se cijeli Kavkaz preseliti na predstavu, ljudi su je gledali po nekoliko puta. Odigrali smo je više od 500 puta, puno s njom gostovali i živjeli smo taj život, tu predstavu.
I ja sam “Zagrepčanku” gledala nekoliko puta. I prošla su desetljeća do mog intervjua s Branislavom Glumcem. On me u razgovoru o toj predstavi zaskočio pitanjem: „Jeste li bili zaljubljeni u Božu?“Priznala sam da jesam, na što mi je rekao: „E, to je prokletstvo pisca, sve su žene zapravo voljele mene, ali to nisu znale.“Kako glumac “nadigra” autora, jer znamo da se to ne događa uvijek?
To je veliko pitanje. Pisac nama podastre svoje pismo i makne se. Mora se maknuti, a mi tada rudarimo po tekstu, izlazimo na scenu. Mi se pokazujemo i tu se pisca zaboravi, iako ga nosimo sa sobom, upozoravamo na njega, jer bez njega opet ništa. Ali rad na “Zagrepčanki” bio je sjajna suradnja s piscem, živim piscem, i lako je možemo povezati s “Unterstadtom” i suradnjom s Ivanom Šojat. I to je bila sjajno napravljena adaptacija romana. Voljela sam tu predstavu i tu ulogu. Ona je takva istina. Tu zapravo nema glume, sve je istina. To propagiram cijeli svoj život. Ne volim glumu! Zapravo, mrzim glumu! I uvijek tražim istinu ma kakva ona bila. Istina nikada nije tako atraktivna kao laž, nikada toliko zavodljiva. Istina boli, ali je najvažnija. Na “Unterstadtu” ta je istina uvijek bila uz mene i nikada si nisam postavila pitanje kako ću dozvati emociju, jer ona je uvijek bila tu, u toj istini. I zato je to tako posebna uloga. I sada bih je, nakon nekoliko proba, mogla odigrati, jer zauvijek je u meni. Ta njena istina.
Zaista nema puno takvih uloga, naročito ne ženskih?
Zaista nema i zato su tako dragocjene kada ih se glumac dočepa, kada ih prepozna. To je glumcu šansa da kaže nešto istinsko, nešto važno. To su te uloge koje ne postoje kako bi se netko divio mojoj glumi, već da ja kroz njih govorim istinu. I zato je najdivnije to što su ljudi prihvatili tu istinu, plakali uz nju. A suze u kazalištu, to je najveća emocija. To je tako lijepo. I sama volim plakati, uz dobru predstavu, film, knjigu. Teško zaplačem, ali kada plačem, to je opet istina. To je vrhunac glumačkog umijeća.
Zanimljivi su vaši počeci. Za glumu ste se odlučili nakon što ste diplomirali književnost pa ispada da vam je početna nesigurnost oko izbora zvanja dala jako čvrste temelje za budućnost. Životne okolnosti ili vaš izbor?
Nikada zapravo nisam razmišljala da bih bila glumica, iako sam imala puno prijatelja na Akademiji. Bila su to takva vremena, puno smo se družili, u “Tingl-tanglu” recitirali poeziju, natjecali se... Sasvim slučajno završila sam u Studentskom eksperimentalnom kazalištu, prošla audiciju na koju sam došla iz zezancije s prijateljicom s faksa. I dobila sam ulogu u predstavi “Druga vrata levo”, u režiji Bogdana Jerkovića. Bila je to fenomenalna predstava, politički angažirana, s kojom smo putovali po cijeloj Europi, gostovali na važnim festivalima. Uspjeli smo te 1968. s njom uzburkati čak i profesionalnu scenu. Na jednu je izvedbu došao Fadil Hadžić, pričekao me nakon nje i pitao bih li nastupala u njegovu kabareu. “Pa dobro”, rekla sam mu i pridružila se Gumbeku (Mladen Crnobrnja, op. a.) i Mladenu Sagneru, pa smo počeli raditi neke kabaretske programe, sa Silvijem Foretićem za klavirom. Ja studentica, u bijelim dokoljenkicama, nakon faksa idem ravno u kabare, u noćni život. I tada me odmah uhvatila neka infekcija. Nešto te drmne i ne da ti mira. Tamo sam upoznala profesora Gerića, kojeg sam zamolila da me spremi za prijamni na Akademiju. Pojavila sam se na prijamnom i bilo je tu dosta zazora, jer svi su me znali iz Jazavca. Stav je bio: kaj sad ova hoće, pa već je glumica, a ja sam im rekla : “Ja hoću igrati u HNK i fale mi neka znanja.” I prošla sam. I tako HNK, pa HNK, a na jedan moj ispit došao je tadašnji ravnatelj Drame HNK Zagreb Petar Šarčević i ponudio mi stipendiju. Bio je to moj san, jer sa stipendijom su došle i uloge. Prva je bio Krležin “Put u raj” u režiji Dine Radojevića. I tada je došao period u kojem sam danju imala profesore na Akademiji, a navečer su ti isti ljudi bili moji kolege s kojima sam igrala predstave.
Kada bacite pogled preko ramena, koje su vas uloge najviše obilježile? Koje su vam bile najdraže? Koje su bile možda i neshvaćene?
Jako puno radila sam još dok sam studirala, doslovno išla iz predstave u predstavu. Tu su bile uloge u “Revizoru”, “Ćelavoj pjevačici”, “Hvarkinji”... zapravo sve velike uloge i moram reći da me je taj ansambl, veliki, zreo ansambl klasičnog tipa, jako lijepo prihvatio. I zavolio. I ja njih. I kada sam diplomirala 1975., prirodno je bilo da ostanem u angažmanu. I tada su se redale uloge, primjerice “Gospođa ministarka”, koju sam igrala sa samo 30 godina. Bila sam najmlađa ministarka u tadašnjoj Jugoslaviji. Prošle godine srela sam Svetlanu Bojković, koja ju je nedavno igrala, a koja je tada došla u Zagreb na moju predstavu, jer ju je režirao njen tadašnji dragi, a kasnije suprug. I tada mi je rekla da joj je jedina želja igrati tu ulogu. I srele smo se nakon 40 godina, kada ju je ona konačno igrala.
Kada već razgovaramo i o godinama, to mi je jako zanimljivo. Čini se da glumicama vrijeme brže prolazi. Ako Juliju ne igra kada je mlada, ta je uloga zauvijek izgubljena. Rekla bih da je to prokletstvo posla koje puno više pogađa glumice nego glumce.
Nama se godine računaju, dečkima se malo manje računaju. No ja sam imala i tu sreću što baš nikada nisam mogla igrati Juliju. Jednostavno nisam bila taj tip. Pored svih onih eteričnih i slatkih glumica da ja igram Juliju? Bio bi to grijeh.
Moja najdraža Julija svih vremena je Olga Pakalović, koja je tu mitsku ulogu igrala prije Akademije. Ferenčina je to režirao prije Hollywooda, Shakespeare u trapericama i s pištoljima, Olga i Nenad Cvetko u naslovnim ulogama?
Olga je moja najdraža glumica.
No tko je najveći glumac kojeg ste gledali uživo?
Jao, teško pitanje. Obožavam Rakana Rushaidata. Stvarno ga volim. I stalno ga proučavam. Što taj glumac nosi u sebi? Čini se da on ništa ne radi, a radi sve.
Recimo u monodrami “Ja, tata”, zaista je dojam da priča priču bilo kojeg oca, da ništa glumački ne radi, a na kraju predstave njegova majica potpuno je mokra.
Radi on sve što treba. Najljepši je taj proces koji se događa, samo ide, sve probija, osvaja. Već sam spomenula Olgicu, volim i Zrinku (Cvitešić, op. a.), Almu Pricu. To su velike glumice. A dolazi nam jako puno mladih, jako dobrih glumaca. Mislim da je pred nama jedna sjajna smjena generacija. Prirodno je da stari odlaze, a mladi dolaze. Posebni su oni koji ostaju u nama. Uvijek kažem da je glas pečat glumca, a da smo mi čuvari tih pečata. Glumca prepoznajemo po glasu. I pamtimo ga. Najbolji dokaz za to su radiodrame. Voziš se u autu i čuješ glas nekoga koga odavno nema, ali ga bez problema prepoznaješ. To je to najmarkantnije glumačko sredstvo.
Sami ste rekli da ste sva hrvatska kazališta shvatili kao svoju scenu, no moramo se još jednom vratiti u Osijek. Kako je došlo do vaše suradnje s HNK Osijek, uloge u “Unterstadtu”?
Sviben me prvo zvao na osječku Akademiju i tu smo se dobro razumjeli, zbližili. Puno sam od njega učila, tu njegovu pedagogiju koju sam kasnije uspjela držati pod kontrolom. On je razbarušen, njemu vrijeme ništa ne znači, samo se mora raditi, a ja sam to znala svesti u okvire. Docenturu sam branila na zagrebačkoj Akademiji, jer je tako organizacijski bilo posloženo. No predavanja mladima postala su moja ljubav, iako nije bilo lako stalno biti na putu, u autobusu, vlaku, probe i predstave u Zagrebu, predavanja u Osijeku. Tada je Sviben režirao Pirandella u HNK Zagreb, a jasam igrala Gospođu Ignaciju. Zatim je došla uloga Vasse u Gogoljevoj “Vassi Železnovoj” također u Svibenovoj režiji, s kojom sam proslavila 30 godina na sceni. Tako se to zavrtjelo sve do “Unterstadta”, s kojim sam proslavila 40 godina na sceni, iako sam mislila da poslije 30 godina više ništa neću igrati. Činilo se da je 30 godina divna obljetnica, a onda mi je deset godina kasnije došla tako velika predstava. I uz HNK Osijek vezana je i moja prva režija. S profesorom Selenom već sam počela raditi planove oko privatnog studija glume i on mi je rekao: “Ti moraš režirati ‘Navještenje’”. Bila sam totalno zbunjena, kako ću u svojim godinama ponovno biti amater, ali on je stalno govorio: “To je tvoja tema, tvoj teren” i tako sam se našla pred svojim kolegama, u ulozi redateljice. No bila je to lijepa suradnja, odlično smo se razumjeli i napravili lijepu predstavu. I nemam za čime žaliti.
Spomenuli ste pedagogiju u glumi. Može li se gluma uopće naučiti ili se zapravo uče tek trikovi zanata?
Mislim da se nikoga ne može naučiti glumiti. To ne postoji, a glumačka pedagogija nešto je što ne piše u knjizi. Nama pravilnika kako se što radi. To je zbir iskustava. Ono što ja prenosim svojim studentima je zbir svih ovih velikih imena koja sam ovdje spomenula, prenosim im sva ta znanja koja sam arhivirala u neki svoj fundus.
Znanja koja su ušla u vaš genom?
Točno tako, jer ja sam zapravo jedna knjiga glume i samo treba otvoriti pravo poglavlje. Naravno da treba sve pratiti, dalje se obrazovati, ali svaki pedagog zapravo je knjiga za sebe.
Koliko se danas mladi glumci razlikuju od vaše generacije? Što je ostalo isto?
Jako se razlikuju. Danas su mladi puno slobodniji, nemaju strahova od starijih, autoriteti su davno izgubljeni. Danas su se izgubile granice, svi su postali izjednačeni. U moje vrijeme znalo se tko je u glumištu srednja, tko jaka generacija, tko su stariji, kojima se klanjaš i koje poštuješ, i tko su mladi, one koje gledaš i procjenjuješ. To je bilo jasno razgraničeno i po tome se i slagao repertoar, tako se igralo. Pogotovo u nacionalnim kućama, gdje je struktura ansambla bila zakon. Danas je sve to izjednačeno, ili se uloga dobije po privatnim odnosima, što ja ne volim.
S kojim savjetom mlade glumce ispraćate u život? Rekla bih da u vašoj profesiji nikada nije bilo lako, ali da je danas njima pakleno. Kako da uopće postanu vidljivi redateljima i ljudima koji im mogu dati posao?
Kažem im da budu hrabri, da ne čekaju, da osmišljavaju svoje projekte. Danas je, naime, takvo vrijeme. U moje vrijeme bilo je nezamislivo da se mladi glumci nude. Mi smo čekali da budemo odabrani i bilo je doslovno sramotno da se nekome nudiš. To je bilo čak i pitanje karaktera: “No-no, to se ne radi!” Danas je takvo ponašanje normalno: mladi pišu o sebi, predstavljaju se, nude svoje projekte. Razumijem ih, takvo je vrijeme i ne možeš se uljuljkati u neke svoje snove. Ništa neće samo doći. Dok su oni u školi, mi se brinemo o njima, ali kada se za njima zatvore vrata, zaista su prepušteni sami sebi. I na njima je da se snalaze. Kažem im da je dobro da ostanu generacijski povezani, da pomažu jedni drugima. I da krenu hrabro. Glumac mora biti hrabar.
Kad smo dogovarale razgovor, rekli ste mi da vam je stan pun majstora koji popravljaju štete nastale u potresu. Iako su, osim Gavelle, kazališta dobro prošla u njemu, ipak je tužno gledati naš Zagreb, koji još nije ni počeo vidati rane. Hoće li se uopće uspjeti vratiti na staro?
Ne mislim da se povratak na staro može dogoditi preko noći. Hajmo sad na ho-ruk graditi. Mislim da je to jedan dugoročni projekt, jer mi ne možemo samo krpati Zagreb. To mora biti širok projekt, kompletna vizija kako Zagreb treba izgledati, što treba sačuvati.
Je li vam tužno hodati Zagrebom?
Da, baš tužno. Znam sama sebi reći: “Jadan moj Zagreb.” Gledam te divne kuće, te divne fasade, koje su već i prije potresa bile oronule, zapuštene. Zagreb je godinama zapušten, i bez potresa koji ga je tako jako pogodio. Najbolje se to vidi kada se obnovi neka fasada pa zasja cijeli taj dio ulice. Tada se vidi kakve ljepote Zagreb čuva. I zato mi je toliko žalosno gledati moj grad, a rođena sam Zagrepčanka, u takvom stanju, a posebno me ljuti i što je toliko prljav. Ja sam na Britancu i tamo vidim samo te silne kante za smeće. To je tako ružno, a tako ih je jednostavno spremiti, ukopati pod zemlju. Pa ne može to biti baš tako skupo. A i ne sjećam se kada sam na ulicama zadnji put vidjela šmrkove za pranje ceste, a nekada sam ih gledala svaki dan. Zar su prestali prati ulice? To ipak nije normalno u belom Zagreb gradu.