Iako prevrtljivo zagrebačko proljetno vrijeme varira negdje na granici između ljeta i jeseni, prilično smo sigurni da je godina 2021., a mjesec svibanj. No kada smo zakoračili u jednu sasvim običnu obiteljsku kuću na Svetom Duhu, odjednom smo teleportirani ravno u Jugoslaviju 80-ih godina, čemu svjedoči sve od namještaja, stolnjaka do kičastih ukrasa, a okićena jelka, purica i francuska salata govore nam da smo upravo upali na jednu toplu, obiteljsku, božićnu proslavu. Ili možda ipak nije tako? Zar bi na božićnom slavlju u 80-ima čuli zvonjavu iPhonea i zar bi jedan dobroćudni stric na dopustu iz Njemačke umjesto Kinder čokoladica i najmodernijih igračaka na obiteljsko okupljanje donio jezu i teror?
Riječ je, naravno, ipak o filmskom setu i snimanju filma “Stric”, redatelja i scenarista Andrije Mardešića i Davida Kapca, u produkciji kuće Eclectica. Premda je to ovom autorskom dvojcu prvi dugometražni igrani film, uspio je u njega uvući neke od najvećih glumačkih zvijezda ovih prostora. Naslovnu ulogu strica tako tumači legendarni Predrag Miki Manojlović, oca glumi Goran Bogdan, majku Ivana Roščić, a sina Roko Sikavica. I teško da ćete na nekom filmskom setu, uza sav naporni tempo koji nose svakodnevna i cjelodnevna snimanja, čuti toliko oduševljenja iz usta samih glumaca. U snimanju ih nije omela ni vječno stabilno-nestabilna epidemiološka situacija – većina filmske ekipe već je cijepljena, ali osjeti se i oprez – svi osim glumaca nose maske, a litre i litre dezinficijensa uvijek su nadohvat ruke.
– Andrija i David su napisali odličan scenarij, koji u svakom smislu budi maštu. Oni su debitanti, ali kao da nisu. Iskustvo, reći ću vam, zapravo ne vrijedi ništa, jer kada počnete upotrebljavati iskustvo, to znači da zapravo otvarate ladicu iz koje vadite formulu, ali formule tu nema, nju ćemo ispisati tek kad snimimo zadnji kadar ovog filma – povjerio nam se Miki Manojlović kojeg smo uhvatili u pauzi od snimanja, ali nam ipak o svom “stricu” nije htio otkriti baš ništa.
– Ne mogu vam ništa reći o radnji, ovaj film je kao švedski krimić, svaka informacija bi narušila gušt gledatelja – slaže se i Goran Bogdan te dodaje da ga je na prvu privukao scenarij i nije ni trenutka dvojio želi li raditi na ovom filmu.
I on, a i Roščić i Sikavica redatelje poznaju još iz dana s Akademije dramske umjetnosti, a to je, kako kaže Bogdan, kao da su bili zajedno u vojsci. S njima su već surađivali na nekoliko kratkih filmova i brojnim ispitima, poznaju njihov stil i apsolutno su im vjerovali pa i na setu stoga vlada prijateljska, gotovo obiteljska atmosfera. S Manojlovićem je pak bila druga priča.
– S Mikijem smo imali... ne znamo je li to sreća. Nismo znali tko bi mogao odglumiti ovu ulogu jer je dosta teška i zahtjevna. I razmišljali smo koga bismo uzeli kad bismo mogli odabrati bilo koga. Pa Mikija Manojlovića, naravno. Poslali smo mu scenarij, odgovorio je vrlo brzo i već smo dvije godine u ovom projektu. Dao nam je povjerenje na temelju scenarija i nadamo se da ga nećemo iznevjeriti – govore nam Mardešić i Kapac.
Za debitante, tvrdi i Bogdan, nevjerojatno su dobro pripremljeni. To i ne čudi, budući da se ovaj film kuha već dobrih pet godina, za vrijeme kojih su Mardešić i Kapec brusili sve do najsitnijih detalja i proputovali Europu pohodeći scenarističke radionice s nekim od najvećih europskih imena među kojima su majstori poput Engleza Jana Fleischera i Răzvana Rădulescua iz Rumunjske.
– Mislim da u hrvatskom filmu postoji niša koju će, nadam se, oni zauzeti, a to je niša žanrovskog filma. Oni se u tome snalaze jako dobro. Rade gotovo kao da snimamo novog “Avatara” ili neki sličan veliki hollywoodski film. Sve su nacrtali, sve znaju. Ma kakvi debitanti, oni su bolje pripremljeni nego neki ljudi koji iza sebe imaju deset, dvadeset filmova. Da kucnem o drvo, ne bih htio coprati, šesti je dan snimanja i za sad je super. Mislim da se sprema jedna velika poslastica, imat ćemo film kakav hrvatska publika dugo nije vidjela – kazao je.
A kakav je to zapravo film? Ni na naše nagovaranje, Mardešić i Kapac ne žele ga žanrovski odrediti, jer, kažu, ionako sve žanrovske odrednice u filmu konstantno izokreću i dekonstruiraju. Balansira, čini se, na nekoj tankoj granici između crne komedije, terora, trilera i apsurda. Pokušali su iskoristiti jednu uobičajenu, svakodnevnu situaciju – tu svima nam poznatu tenziju koja zavlada za blagdane, rođendane, Božiće, kad se skupi cijela obitelj i kad pritisak dođe do kulminacije, želja za poštivanjem običaja i folklora rezultira napetošću koja se može rezati nožem, a propala tura kolača živčanim slomovima. Sama ideja za film, došla im je pak na jednom izletu u prijateljevu vikendicu koja kao da je zapela u vremenu, negdje baš u osamdesetima.
– Ideja je proizašla iz toga da nijedan od nas nije imao takvog strica, a bili smo jako ljubomorni na naše prijatelje koji su imali tetka, strinu, ujaka ili ujnu u Njemačkoj i uvijek su dobivali najbolje igračke, čokolade, one viršle u staklenci... Tako da je ovo zapravo naša mala osveta svima onima koji su imali bolje igračke koje su dobivali od strica iz Njemačke! Ako vam je to bilo lijepo, sada više neće biti. Ljudi rade filmove iz raznih sebičnih razloga i frustracija, a ovo je naš! kroz smijeh nam govore redatelji.
I mada su već u proljeće prošle godine bili spremni za snimanje, pandemija im je malo poremetila planove. “Stric” će tako biti gotov, nadaju se, do prosinca ove godine, a zatim pucaju redom na sve najvažnije festivale. A uz HRT kao koproducenta, možda ćemo ga na malim ekranima moći gledati i u nekom udarnom božićnom terminu. Jedva čekamo.
