OceanMore netom je objavio prvu zbirku priča afirmirane književnice Slađane Bukovac "Odstraniti životinju", koju urednički potpisuje Gordana Farkaš Sfeci. Riječ je o štivu koje niti pod koju cijenu ne smijete preskočiti, jer malo je autorica (i autora) koji pišu s toliko autoriteta i pokrića kao Slađana Bukovac i to ne samo u hrvatskim razmjerima.
Čak i za najrazglašenije domaće i strane pisce, stil i misaonost pisanja Slađane Bukovac krajnje su neuhvatljivi uzor, povlašteno mjesto samoće i samospoznaje, ali i surovi susret sa vlastitim likom u ogledalu.
Prvu je knjigu, roman "Putnici" Slađana Bukovac objavila 2003. i za nju dobila prerano preminulog Kiklopa za najbolji prvijenac. I drugi roman "Rod avetinjaka" osigurao joj je koprivničku nagradu Fran Galović, da bi 2016. romanom "Stajska bolest" ušla u gotovo sve finalne izbore hrvatskih književnih nagrada, ali su joj iste te nagrade sve redom bile uskraćene, kao da je nepoznat netko pritisnuo neki tajnoviti gumb kriterijske nekompetencije i literarnog licemjerstva. Ništa čudno, kada je o hrvatskoj književnosti riječ.
Ipak, Slađana Bukovac nije posustala od svoje literarne sudbine, pa je u knjizi "Odstranite životinje" objavila deset suvereno ispripovijedanih priča, koje doista nema nikakvog smisla prepričavati, čak niti u naznakama. Imaju te priče svog protagonista (ili točnije rečeno protagonisticu). I kao i u "Stajskoj bolesti", i ove su prozne majstorije Slađane Bukovac krajnje zainteresirane za životinjski svijet, koji je i u ovome navodno civiliziranom svijetu podjednako podređen čovjeku kao u najžešćem robovlasništvu.
A u ovoj zbirci na svoje će zasigurno doći ljubitelji pasa i mačaka. One su i raskrinkavajuće, a ponekad i samooptužujuće. Ulaze duboko ispod kože svakoga od nas svojom obiteljskom i intimističkom tematikom. Jer Slađana Bukovac ne piše o sebi, nego o nama. Ona piše o onima koji su temeljito drugačiji, ne samo zbog boje kože ili krvnih zrnaca, nego po svojoj ljudskoj suštini koju nisu imali priliku birati niti o njoj voditi filozofične rasprave.
Zbirka priča "Odstraniti životinju" govori i o ljudima koji se stalno bore sa vlastitom savješću i o ljudima kojima postaje jasno da nikakvog autoriteta na ovom, ali niti na nekom drugom mogućem ili nemogućem svijetu nema i ne može biti. I da svatko stvara zakone za sebe, u suodnosu sa vlastitim obrazovanjem, okolinom, privatnošću, obiteljskim odnosima, a na kraju krajeva i taštinom.
Pitanja koja svojim čitateljima i sebi postavlja autorica, ponekad su na prvi pogled krajnje jednostavna. Što učiniti sa mačićima ili psićima koje netko ubaci u vaše dvorište (ili na vaše stubište, sasvim svejedno)? Ili kako se suočiti sa dva ljudski i profesionalno potpuno različita kirurga (u antologijskoj priči "Sat anatomije") u kojoj je autorica maestralno opisala sadašnjost hrvatskog, ali i ne samo hrvatskog zdravstva, iako joj to uopće nije glavna tema jer ne voli pragmatičnost, pa čak niti u ovom literariziranom smislu.
Ima u ovim pričama bolesnih ljudi, bolničkih kreveta, ljudi na kraju životnog puta (prelijepa, kantilenski precizno ispričana "Micheline Francoise"), samoubojica, opasnih terapija koje ponekad više štete nego što pomažu i likova koji su iščupani iz kolotečine pa se moraju spašavati poput neplivača u uzburkanom moru i to bez pojasa za spašavanje.
Zbirka "Odstraniti životinju" puna je svakodnevnih, tipičnih, ali i netipičnih strahova i strahovanja. Svaka njena rečenica pravi je užitak za čitača, planinski brzac neke metaforične rijeke koja je tek utekla iz izvora i hita prema ušću, ne znajući što je tamo čeka. Svaka rečenica ove zbirke dokazuje iznimnu raskoš literarnog talenta Slađane Bukovac, talenta koji se, na svu sreću, nije raspršio u banalnostima hrvatske trenutne društvene i kulturne situacije koja je prilagođena samo ljeporječivim mediokritetima i ideološkim manekenima politički korektnog robotizma. Nevjerojatna je konciznost i čelična preciznost proze koju potpisuje Slađana Bukovac. Proze koja je neizmjerno bolja od vremena u kojem je nastala.