Djelo mađarskog pisaca Sandora Maraija (1900. - 1989.) posljednjih desetljeća doživljava svojevrsnu renesansu i opravdanu satisfakciju. Njegove knjige (a ima ih doista lijepi broj, gotovo pedesetak) često se objavljuju diljem svijeta, publika ih voli čitati, a kritika hvaliti.
Među djelima neobičnog mađarskog pisca koji je počinio samoubojstvo dva mjeseca prije osamdeset i devetog rođendana (!?), ističe se i roman "Otok" koji je s mađarskog na hrvatski prevela Xenia Detoni, objavio zagrebački Oceanmore, a uredila Gordana Farkaš-Sfeci.
Riječ je o romanu iz 1934. godine, čija se radnja većim dijelom odvija u Dubrovniku, i to, zanimljivo, u otmjenom hotelu Argentina te na otoku Lokrumu. Xenia Detoni koja odlično poznaje Dubrovnik, vjerojatno je uživala prevodeći Maraijeva lucidna i nadmoćna zapažanja o tom gradu spomeniku i njegovim stanovnicima, koja su itekako aktualna i do današnjih dana.
Ipak, "Otok" nikako nije dokona turistička razglednica najjužnijeg dijela hrvatske obale i bijele kamene utvrde koja je stoljećima branila svoju slobodu od puno jačih protivnika koje je znala pretvoriti čak i u saveznike. Dapače, "Otok" je poprište zločina koji je počinio učeni Parižanin Viktor Henrik Askenasi, profesor orijentalnih jezika srednjih godina čije tijelo polako počinje bilježiti znakove starenja, ali čiji libido nije mrtav.
Na žalost. Askenasi dolazi u Dubrovnik iako zapravo želi otići južnije, primjerice u Grčku čiju kulturu puno više poznaje i puno više cijeni od one dubrovačke, koja mu je zapravo i nepoznata pa prema njoj ima i prilično podcjenjivački odnos. Dakle, imamo posla sa pariškim snobom čiji je krajnje malograđanski brak, u kojemu je ipak rođena i jedna djevojčica, završio zbog profesorove strastvene i slučajne veze sa plesačicom, a valjda i prostitutkom ruskoga porijekla Eliz.
Viktor Henrik Askenasi vrlo bezobzirno i gotovo nonšalantno iz bračnog kreveta (svoju prelijepu ženu napušta nakon prigodnog seksa) odlazi u onaj avanturistički, nesiguran i privremen. A kada ispada i iz te burne ložnice (jedno ga kratko vrijeme Eliz čak i izdržava, pod prešutnim uvjetom da ne postavlja previše pitanja i da ne bude prekomjerno ljubomoran), naš profesor koji zna starogrčki jezik odlazi put juga kako bi našao i svoj komadić trajne sreće i smisla i kako bi osnažio neki apstraktni i metafizički dogovor s Bogom za koji je, ovisnički zaveden, siguran da ga je jednom u životu sklopio.
U dubrovačkom hotelu Argentina (koji Marai doista nevjerojatno minucizno i precizno opisuje) Askenasi nailazi na predstavnike one iste malograđanske elite od koje je pobjegao iz Pariza, pa odlučuje naprasno napustiti Dubrovnik i Dalmaciju. Ali, kada uz pomoć neambicioznog recepcionera pokušava organizirati taj hitni put (što na jugu Hrvatske nije bilo lako ni tridesetih godina prošlog stoljeća, kao što nije niti danas) uoči zavodljivu i tajanstvenu blondinu, usput saznaje njen broj sobe i tako si otvara put u crni mrak, a svojevrsni egzistencijalistički roman postaje kriminalistički.
Sve te prelaze iz jedne dimenzije u drugu, Marai je dočarao iznimno tankoćutno i nježno, gotovo elegantno. Nema u "Otoku" opakih scena, ali postoji zato lokrumski dramatični dijalog Askenasija i Boga u kojem Parižanin poput Isusa Krista na križu ponavlja pitanje "Zašto si me ostavio...".
Marai je vrlo mudro i intuitivno odabrao baš Dubrovnik i njegovu očaravajuću okolicu poput čudesnog i nedokučivog Lokruma za dijalog čovjeka sa vječnošću. Pri tome je u Askenasiju stvorio simbolični lik intelektualca gubitnika koji su kasnije kao svojevrsni inicijalni model možda koristili i drugi pisci europskog ranga (strani kritičari suvereno tvrde da je "Otok" preteča puno poznatijeg Camusovog "Stranca").
Askenasija seks nije spasio od ništavila, a možda je čak i pomogao da od običnog čovjeka i tradicionalnog profesora postane ubojica na mah koji u sebi čak nema niti snage za kajanje, kao da mu je netko jednim potezom nepovratno ubio svaki osjećaj krivice...
