Nevjerojatno je da Krležu preziru nacionalisti. Nema hrvatskijeg pisca od njega

Diplomirani novinar i psiholog, dugogodišnji reporter i novinar te autor triju zapaženih romana, ali i niza stručnih monografija i knjiga, Damir Pilić objavio je intrigantnu knjigu “Tito očima Krleže”. Knjiga koju je upravo objavio VBZ baca novo svjetlo na Krležin lik (i djelo) prikazujući ga kao jednu od najvažnijih osobnosti hrvatskog (i jugoslavenskog) lijevog, komunističkog pokreta, ali i intelektualca koji je bio i jedan od prvih i najbespoštednijih antistaljinista na svijetu. Pilić ovom knjigom pokušava otkriti koja se tajna krije u odnosu Tita i Krleže, tajna zbog koje ostarjeli maršal nakon svog trijumfalnog posjeta Kini i Sjevernoj Koreji 1977. godine osobno dolazi posjetiti godinu dana mlađeg Krležu na njegov Gvozd...

Miroslavu Krleži postoje ekstremno podvojena mišljenja, ali i klišeji o salonskom komunistu koji se nakon Drugoga svjetskog rata ležerno uselio u građansku vilu zahvaljujući prijateljstvu sa svemoćnim maršalom Titom. Ali vaš Krleža je hrabri komunist koji je u Partiju ušao prije Tita, iskakao iz jurećeg vlaka kako bi održavao predizborne skupove za komuniste i bio jedan od najzabranjivanijih pisaca u hrvatskoj povijesti?

Zadnju trećinu života Krleža jest proveo u vili na Gvozdu, ali nečiju biografiju treba gledati u cjelini. U Krležinu slučaju to znači da govorimo o kronološki prvom komunistu u Jugoslaviji, koji je svoj lenjinistički časopis „Plamen” 1919. pokrenuo prije nego što je uopće osnovana Komunistička partija Jugoslavije i koji je politički formirao buduće osnivače KPJ. Zato mu je poslije i priznato članstvo u Partiji od prvog dana. Uz agitaciju na komunističkim skupovima, Krleža tih godina obavljao za Partiju i niz drugih stvari: skriva ilegalno oružje, iznosi iz zemlje povjerljivi partijski materijal, lijepi komunističke letke po Zagrebu... Tu ne vidimo salonskog, već terenskog komunista. Krleža je između dva svjetska rata glavni promotor komunističke ideje u Jugoslaviji: zbog njegovih su tekstova tisuće mladih ljudi pristupile komunistima, potom i partizanima – jedan od njih, po vlastitom priznanju, bio je i Franjo Tuđman. Ali u tu se vilu Krleža nije uselio zbog partijskih zasluga i prijateljstva s Titom, već je ponudu za stanovanje u vili po „kazališnoj liniji” dobila njegova supruga Bela. Prije Krležinih u stanu na drugom katu vile živjela je operna diva zagrebačkog HNK Dragica Martinis koja je, dobivši angažman u Beču, napustila Zagreb, pa vlasnica vile Jelisava Rein nudi 1952. taj stan Dragičinoj kolegici Beli Krleži, i tako Krležini dolaze na Gvozd.

Tita i Krležu zapravo je povezala Rusija. Otkud ta Krležina fascinacija Rusijom?

Krleža je bio fasciniran Lenjinom i Oktobarskom revolucijom koju je Lenjin proveo u Rusiji. Kao mladić Krleža je simpatizirao socijaldemokrate, ali se grdno razočarao kad su uoči Prvoga svjetskog rata socijalističke partije Druge internacionale glasale za ratne kredite, time i za rat. To je ponukalo Krležu da politički skrene još više ulijevo, prema lenjinskoj varijanti, osobito nakon što je Lenjin, čim su boljševici došli na vlast, mirovnim sporazumom u Brest-Litovsku povukao Rusiju iz rata. Prvi svjetski rat užasnuo je Krležu. Stoga Lenjin za njega nije samo graditelj humanijeg društva – Krleža je duboko prezirao kapitalizam – nego i pacifist koji je izašao iz kapitalističkog rata u kojem se radnici i seljaci zaraćenih zemalja međusobno tuku za interes vladajuće klase. Usto, u Lenjinovu principu samoopredjeljenja naroda do odcjepljenja Krleža je vidio i rješenje za „hrvatsko pitanje”, što se pokazalo točnim: taj Lenjinov princip Tito je 1974. ugradio u Ustav SFRJ, što je 1991. pravno omogućilo osamostaljenje Hrvatske.

U knjizi se dosta bavite “sukobom na ljevici”. Koliko je u nas poznato da je Krleža bio među prvim lijevim intelektualcima u svjetskim razmjerima koji se javno pobunio protiv staljinističke prakse?

Nedovoljno. Čak i među lijevim intelektualcima danas vlada fama da je Krleža „šutio o staljinizmu”. Ništa nije dalje od istine – upravo je njegova „galama o staljinizmu” uoči Drugoga svjetskog rata bila glavni uzrok „sukoba na ljevici”. U tome se slažu svi akteri tog sukoba.

Što je to, osim politike, povezivalo Tita i Krležu, koji se lako mogu predstaviti i kao svojevrsni karakterni antipodi?

Kao vršnjaci, imali su slična formativna iskustva. Obojica su u Prvome svjetskom ratu mobilizirani kao austrougarski vojnici – čak su iz iste zagrebačke kasarne krenuli u rat – i obojica stječu iste ključne spoznaje: uvid da je taj rat proizvod kapitalističkog sistema i svijest da pripadaju podčinjenom narodu koji redovito ratuje za tuđe interese. Otuda su i donijeli istu odluku da život posvete borbi protiv kapitalističke i vazalske sudbine svog naroda: Tito kroz revolucionarni i politički angažman, Krleža kroz literaturu. Krležin njemački kroničar Reinhard Lauer smatra da su obojica rano stekla ljudsko povjerenje jedan u drugoga, zbog čega su mogli nadvladati vlastite karakterne i druge razlike. To je bio odnos uzajamne fascinacije: Tito je bio fasciniran Krležinim znanjem te ga je doživljavao kao učitelja – čime je kompenzirao svoje oskudno formalno obrazovanje – dok su Krležu impresionirali Titov urođeni autoritet, organizacijske sposobnosti i hrabrost da jednu nejaku, ilegalnu političku partiju osposobi i vodi kroz sve prepreke.

Tko je bio stvarni Krležin anđeo zaštitnik u Pavelićevoj NDH?

Po onome što je Krleža pričao svom kroničaru Enesu Čengiću, u ustaškom vrhu postojale su dvije struje u odnosu na Krležu. Struju koja ga je htjela likvidirati predvodio je šef Ustaške nadzorne službe Eugen Dido Kvaternik, dok se „linija spašavanja” protezala od Krležina osobnog prijatelja Đure Vranešića, psihijatra i člana Doglavničkog vijeća, preko ustaškog ministra Mile Budaka, do samog Pavelića. Kad je u srpnju 1941. Krleža uhapšen i određen za strijeljanje u Maksimiru, netko je na popisu za strijeljanje crvenom olovkom prekrižio njegovo ime – to je mogao samo Pavelić. Možda je ta klasična igra „loš – dobar policajac” bila unaprijed smišljena u ustaškom vrhu kako bi se Krležu psihički slomilo i natjeralo da se angažira za ustašku stvar. U rujnu 1943. Pavelić je doista Krleži iznio niz ponuda da se uključi u kulturni sektor NDH i svojim imenom dade legitimitet toj tvorevini: nudio mu je mjesto intendanta HNK, profesuru na Sveučilištu i direktorsku funkciju u Sveučilišnoj knjižnici, ali Krleža je sve odbio, kao i Budakov apel da skupa pokrenu časopis „Hrvatska” koji bi s NDH skinuo koljačku stigmu.

Kako to da Krleža nakon Drugoga svjetskog rata od partizanskog prijekog suda nije uspio spasiti svog zaštitnika dr. Vranešića iako je zbog njega navodno putovao i u Beograd do Tita tražeći hitnu intervenciju?

Krleža se do smrti grizao što nije uspio spasiti Vranešića, u čijem se sanatoriju na Zelengaju skrivao od ustaša. Komunističke vlasti teretile su Vranešića kao člana Rasno-političkog povjerenstva NDH, ali s druge strane, taj čovjek je za rata skrivao i Krležu i još neke antifašističke umjetnike, pa je na prvom suđenju oslobođen. Tužitelj se žalio i na novom suđenju Vranešić je osuđen na 20 godina zatvora, potom i na smrt. Krleža je uspio doći do Tita, koji mu je obećao da će intervenirati, ali bilo je kasno: Vranešić je već bio pogubljen. Krleža je pred Čengićem za Vranešićevu smrt okrivljavao niže partijske strukture, što potvrđuje i Titov biograf Vladimir Dedijer. Prema Dedijeru, Moša Pijade i Duško Brkić saznali su za Krležinu intervenciju kod Tita i naredili da se Vranešić odmah strijelja prije nego što stigne Titov odgovor. Dedijer piše da mu je to 1981. ispričao tadašnji član Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ Vladimir Bakarić. Ako je to istina, moguće je da se radi o Pijadinoj osveti za Krležin nedolazak u partizane.

U knjizi pišete o brojnim komunističkim hrvatskim prvacima i odnosu s Krležom. Kako to da nigdje nije spomenuto ime Andrije Hebranga?

Kako je tema moje knjige Krležino viđenje Tita, druge ličnosti u knjizi spominjao sam ako su govorile o odnosu između Krleže i Tita ili ako njihovi iskazi definiraju Krležin status unutar Partije i kod Tita. Kako je Hebrang preminuo 1949., takvih iskaza nema, ili ih nisam našao. U više Čengićevih knjiga razgovora s Krležom nigdje Krleža ne spominje Hebranga, ili bar Čengić to ne navodi. Krleža je do smrti bio pod dojmom svoga predratnog sukoba s Partijom, pa moguće zato nije htio otvarati poslijeratne tabu-teme. Možda je Krleža i napisao nešto o Hebrangu, ali ništa takvoga nije nađeno u njegovoj rukopisnoj ostavštini. No Krležini nasljednici Vranešić i Čengić tvrdili su da su se nakon piščeve smrti njegovi ormari s rukopisima otvarali bez njihova znanja, pa ostaje mogućnost da su neki rukopisi otuđeni.

Koliko je pisac Krleža utjecao na Tita državnika u odluci da raskrsti sa Staljinom 1948. ili da se još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća obračuna sa sirovim socrealizmom u umjetnosti?

Mislim da je opseg Krležina utjecaja na Tita najbolje definirao Milovan Đilas: „U politici Tito je bio samostalna i vrlo snažna ličnost, no u stvaranju šireg odnosa prema životu i prema kulturi, u tome da se ne ide u sheme u odnosu prema umjetnosti i prema znanosti, u tom je pogledu Krleža imao utjecaja.” Dakle, na odluku o raskidu sa Staljinom Krleža nije puno utjecao, ali činjenica da je tih neizvjesnih mjeseci 1948. godine Tito po cijele noći provodio u razgovorima s Krležom svjedoči da je Krleža Titu bio važan sugovornik u pogledu posljedica tog raskida, osobito u vezi s novim jugoslavenskim putom u socijalizam, koji se nakon 1948. trebao što više razlikovati od sovjetske varijante. Tu Krleža postaje glavni kreator nove jugoslavenske kulturne politike i paradigme. Sve što je Krleža Titu govorio deset godina prije tražeći da Partija osudi Staljina i staljinizam, a Tito mu tada odvraćao da „još nije vrijeme”, nakon 1948. je postalo moguće. U tom smislu treba gledati i znameniti Krležin referat 1952. u Ljubljani, kojim je Jugoslavija službeno raskrstila sa socrealizmom. Krleža je ostao isti, ali su se okolnosti promijenile, pa je i Partija nakon 1948. došla na Krležine predratne pozicije prema Staljinu i socrealizmu.

Je li točan dojam da je, na koncu konaca, više Tito trebao Krležu nego Krleža Tita?

Tu se istraživači razilaze. Stanko Lasić piše da revolucionarni pokret može osvojiti vlast i bez intelektualca poput Krleže, ali da bez takve intelektualne svijesti ne može izgraditi novu kulturu, te zaključuje: Krleža ne može bez Tita i Partije, ali ni Partija ne može bez Krleže. Vuk Perišić, pak, ističe kako je Krleža mogao bez Partije, ali da bez njega Partije u intelektualnom smislu ne bi ni bilo. A Savka Dabčević-Kučar, opet, piše da je Krleža bio „zarobljenik Titove ličnosti”. Rekao bih da odnos Tita i Krleže predstavlja takvu vrstu simbioze koja je obojici davala „dodatnu vrijednost”. Mladi je Krleža svojim tekstovima utjecao na Titovo političko formiranje, ali bez Titove operativne snage Krležini lenjinski snovi ostali bi tlapnja. A nakon 1945. Krleža je Tita trebao kao pokrovitelja svojih kulturnih projekata – spomenimo samo Enciklopediju Jugoslavije – dok je Tito Krležu trebao kao kormilara nove socijalističke kulture u toj eksperimentalnoj državi kakva je bila Jugoslavija. Povrh svega, oni su bili prijatelji, a prijatelji jednako trebaju jedan drugoga.

Pred kraj knjige spominjete i Krležin odnos prema Golom otoku. Krleža je snažno osuđivao staljinističke čistke. Zašto nije bio dosljedan i osudio i strašnu praksu Golog otoka?

Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg nije otvarao temu Hebranga. Mnogi misle da je Krleža u Jugoslaviji bio apsolutni bog koji je mogao što je htio, no pažljivije čitanje njegovih intimnih ispovijedi pred Čengićem i drugima otkrivaju da se on zapravo nikad nije oporavio od predratnog „sukoba na ljevici”, te je trajno strahovao da bi se taj sukob mogao obnoviti na njegovu štetu, posebno ako se Titu nešto dogodi. Svoj stav o Golom otoku Krleža je iznosio pred Čengićem. „Da nije bilo Titove šake, otišli bismo bili bestraga”, govorio je, priznajući da „metode nisu bile naročito simpatične ni naročito progresivne”, odnosno da se „svakako neki postupci ne mogu opravdati”, te da je na Golom otoku „stradao i nevin svijet”. U tom pogledu ključna je Krležina misao koju pred Čengićem iznosi u lipnju 1976.: „Žalim sve ljude koji su bili na ma kakvim Golim otocima, ali kad opet zamislim da su slučajno pobijedile ideje zbog kojih su mnogi bili na Golom otoku, onda bismo svi, sva Jugoslavija, bili jedan veliki Goli otok.”

U vašoj knjizi spominju se i brojne manje poznate činjenice, među njima i ona da je odvjetnik i pisac i kasniji ustaški ministar Mile Budak u vrijeme Kraljevine Jugoslavije na sudu branio komunističkog prvaka Ćopića. Je li Krleža, koji je dobro poznavao Budaka, ikada nakon rata zapitao kako to da se Budaku ne zna ni grob?

Budak i Ćopić morali su se poznavati još prije Prvoga svjetskog rata, jer su istodobno studirali pravo u Zagrebu. K tome, Ćopić je u ranoj mladosti bio član pravaške omladine, što je Budak sigurno simpatizirao. No on nije branio Ćopića iz ideala, već radi novca – nakon Ćopićeva bijega iz zemlje Budak ganja Krležu da mu plati troškove Ćopićeve obrane, što je Krleža i učinio. Krleža je cijeli život patio zbog „sibirskih grobova” u kojima su za Staljinovih čistki skončali njegovi prijatelji iz mladosti, da spomenemo samo Đuku Cvijića i Kamila Horvatina, uz još desetke hrvatskih i jugoslavenskih komunista koje je Krleže poznavao, a koji su stradali u SSSR-u tako da im se ne zna ni grob. A grob koji ga je najviše pekao bio je onaj Vranešićev. Stoga mislim da mu Budakov grob nije bio prioritet, pogotovo zato što se zna Krležin stav o NDH i rasnim zakonima, na kojima stoji baš Budakov potpis.

Krleža se uvijek bojao da će nakon smrti biti slabo čitan. Je li bio u pravu?

Cijeli život slušam kako je Krleža „težak” pisac i ne mogu se načuditi. Osobito mi je nevjerojatno da ga preziru nacionalisti jer u cijeloj povijesti hrvatske književnosti nema „hrvatskijeg” pisca. Ako je Krleža u naše doba malo čitan, jedan od razloga mogao bi biti i taj da danas u Hrvatskoj nema dovoljno domoljuba koje istinski zanima hrvatsko nacionalno biće.