Nevjerojatno je koliko nas je puta isti ukus u glazbi spasio od razvoda braka

Razgovor s umjetničkim i "bračnim" dvojcem Ivankom Mazurkijević i Damirom Martinovićem Mrletom nije samo prilika za istraživanje umjetničkog imaginarija koji stvaraju već i putovanje kroz iskričav spoj energije, strasti i humora koji nose sa sobom. Njihov rad ne slijedi pravila – redefinira ih, preispituje i iznova postavlja. Zajedno vode toliko bendova i projekata da ih nema smisla nabrajati, no ona je primarno Stampedo, on kultni Let3, zajedno su Mr.Lee & IvaneSky i Kišni razdraganci... dvoje iznimnih umjetnika i divnih ljudi čije stvaralaštvo godinama intrigira i oduševljava publiku i u tome ne planiraju ni usporiti, a kamo li stati.

Radoholičarski ste tim pa nerijetko zajedno godišnje snimite i po tri albuma. S kojom kulturnom bilancom zatvarate ovu 2024.? Što je proizašlo iz vaše umjetničke tvornice?
Mrle: Nezahvalno je nabrajati jer, iskreno, što vrijedi više osim ljudi koji su slušali i gledali ono što smo napravili. A opet, sretni smo jer radimo svoju glazbu i to po svojim pravilima. Ali, evo, ova godina prošla nam je u stvaranju novih stvari, novog albuma Let3 i zajedno, Ivanka i ja, išli smo iz predstave u predstavu. Od suradnje s Paolom Magellijem u Sarajevu, Ljubljani pa ovih dana i u Gavelli, do Senke Bulić u Rijeci i Vite Taufera prvi put na Dubrovačkim ljetnim igrama...
Ivanka: Na zaboravimo, promovirali smo i novi album "Kišnih razdraganaca 2" te smo tu priču s koncertom za djecu i odrasle obogatili i videom.

Dijapazon vaših djelatnosti je doista širok, Mrle je čak aktivan i u proizvodnji pive i odjevnih predmeta, ali ne odustajete od cilja da radite beskompromisnu glazbu koja, moguće, nije komercijalna. No kako se nosite s ovom inflacijom?
Ivanka: Mrle je apsolutno prava kreativna mašina i ima gomile "alterega" koji, svaki za sebe, mogu imati malu tvornicu igračaka, hrane, glazbe... pa svega. U posljednje vrijeme čini se, nestankom neke pozitivne "sredine" unutar društva, nestajanjem nekih scena, i to uglavnom u kulturi (a tu mislim na Hrvate), teže je i djelovati kao protuteža, ljudi kao da su postali kruti, neduhoviti, hajmo biti i lagano bezobrazni pa reći i neinteligentni. A opet s druge strane, navodno nas nema dovoljno da bi kritična masa reagirala na sve te deficite i ovu ogromnu inflaciju. Kao da su se predali. Nitko od nas na nezavisnoj, alternativnoj, čitaj djelomično nekomercijalnoj sceni, nije tamo namjerno. Jednostavno takav nam je ukus, način razmišljanja i estetika. Ako se poklopi da je barem neko vrijeme društvo zainteresirano za takvu vrstu glazbe, mi smo dobro. Nismo ovo što jesmo radi para, pojednostavljeno rečeno, a onda s druge strane i ego i umjetnost moraju nametnuti neku cijenu koja dozvoljava daljnje djelovanje tako dok god ima imalo novca, mi ćemo raditi za odrasle, djecu, kazalište, film... sve što volimo.

Mrle, je li sapun Picoper opstao na tržištu i pripremate li što slično novo?
Mrle: Nevjerica totalna, rasprodan je! Tako da trenutačno tržišno ustvari dobro stojimo, bez obzira na to što je sve Ivanka gore nabrajala.

Opredmetili ste i vizualne ideje u Termitima i Strukturnim pticama, iz kojih su nastali Let 2 i Let 3, te Stampeda. Smatrate li da ste se u osamdesetima (Mrle) i devedesetima (Ivanka) sasvim odredili kao glazbeno-scenski umjetnici, pri čemu nijedna od te dvije komponente nema prevagu?
Mrle: Iz Strukturnih ptica, a potom iz Ivankina rada u kazalištu, nastao je i "Mr.Lee&IvaneSky". Kao autor jednostavno moraš ići stalno dalje i ako te taj put uzbuđuje i ako se tebi čini da je to super, kao što mislim da je, onda ta glazba postaje posebna, a nastala je ustvari na svim našim slojevima. To je najveća prednost zrelosti koja je još aktivna.
Ivanka: Mladost ima prednost u prštavosti i snazi, a to je Mrle. Ja sam zrelost.

Let 3 i Stampedo su i dalje aktivni, što ovaj čas rade?
Mrle: Stampedo svira rijetko no predivno. Autor Javor Jeić još uvijek živi na svirkama i na radiju, dok je Let3 i dalje institucija ludizma i slobode kreativne misli. Neka snaga tjera dalje i dalje i nakon tolikih godina svirki i nakon ŠČ-manije napokon stiže i naša nova glazba! Budite spremni...

Većina glazbe s vaših zajedničkih albuma otpada na skladbe iz predstava Paola Magellija. Po čemu ste kliknuli s našim kazališnim Talijanom?
Ivanka: Upoznala sam ga na Sceni Gorica gdje mi je snažnu podršku pružila Senka Bulić i probudila u meni autoricu glazbe angažiravši me za svoju prvu predstavu. Nakon toga u Goricu dolazi i Magelli i Senka mu nudi mene za njegovu predstavu "Pir malograđana" i evo nas 19 godina kasnije i dalje zajedno. S Magellijem sam odradila oko 30 predstava, i s Ljupčetom Konstandinovim, Arturom Annechinnom s kojim sam deset godina imala i koncerte po Italiji. Paolo je veliki učitelj i smatram se neopisivom sretnicom što sam dobila priliku raditi s njim i gledati i njega i Željku Udovičić Pleštinu na djelu. Moram tu spomenuti i nebrojivu plejadu genijalnih glumaca, scenografa... da dalje sve ne nabrajam. Kad se i Mrle pridružio Paolu, dobili smo još jednog snažnog autora s kojim sam snimila devet albuma. Dakle, za nas, to stalno ističemo, rad s njim je naprosto pravi užitak, slavlje. Ma, to jednostavno i nije rad!

Ivanka, koji je aktualni status projekta/benda La Folee koji ste osnovali još 1993. u Berlinu u kojem ste se zatekli kao prva generacija gastarbajtera protiv svoje volje, koja je priča tog benda?
Ivanka: Nevjerojatna je ta priča mog mladog benda kojeg sam osnovala 90-ih u Berlinu, to je autorska priča s Marijem i Sanjom Fišter. Nakon 30 godina, evo, sad opet sviramo naše pjesme što je apsolutno nevjerojatno. Radimo čak i nove stvari. Ustvari svi smo iskusni glazbenici koji su u ovom projektu na početku ili na ...ne znam kako bih to nazvala... No, uživamo i sretni smo zbog svakog koncerta, poziva i puštene pjesme u radijskom eteru. Kao ekipa smo napravili genijalni puni krug i sačuvavši svoju energiju s početaka, sad kao da smo je prebacili u sadašnje vrijeme, ali s nekom novom vrijednošću. Nisam osoba koja ima neke velike želje, ali eto, voljela bih da svi moji bendovi još dugo sviraju i nadam se i pred sve brojnijom publikom jer ta glazba je stvarno sjajna, ako to uopće ovako neskromno s velikim vremenskim odmakom smijem tvrditi.

Zašto ste se ipak vratili u Hrvatsku, a niste ostali iskušati sreću pod nekim boljim nebom?
Ivanka: U pitanju je sudbina. Ja sam se, kad su bombardirali Pleso, vratila u Hrvatsku i bila ovdje. Kad god se pak situacija smirivala, bježala sam po Europi. No, u jednom trenutku nakon što sam upoznala Javora i dečke iz Stampeda i počela raditi na HRT-u i uletjela u razne projekte... jednostavno je prošao je vlak, voz, prikolica.
Mrle: Pa i ja sam okušao vani, i to relativno nedavno. I znate što? Ma vani je divno, no ja nekako razmišljam na svom jeziku i volim se tu valjati u poznatom blatu mada sam aktivno dotakao i neke svjetske pozornice, a i tekstom obuhvatio sve povijesno važne stvari.

Živo pamtim znojnu i sočnu predstavu "Kiklopa" na Sceni Gorica s kojom je i prestala kazališna modernost tog grada, a predstava je važna i za vas dvoje kao par. Tu ste se upoznali?
Ivanka: Mi smo se znali i prije iz nekih suradnji, bila sam Lija kad sam mijenjala Ivanu Roščić u "Ježevoj kućici", organizirala sam koncert u kultnom Klubu 100 u Velikoj Gorici... a "Kiklop" Ivice Buljana, istina, bila je to zadnja Senkina predstava nakon što je HDZ pobijedio tako da smo znali da, nažalost, je za nas prošao i taj trenutak Scene Gorica. Uslijedile su političke čistke na kulturnoj sceni. I onda nekako u toj tuzi, naša emocionalna kutijica se otvorila i jedno je vodilo u drugo, takoreći u utjehu i zaborav. Divno jest da smo uspjeli preživjeti i raditi odlične stvari. Baš svi iz te ekipe. I neki od nas su dobili i djecu! Senka Bulić u posljednje vrijeme napokon dobiva zasluženo lovorike za svoj dugogodišnji beskompromisan rad u kazalištu i jedna je od najjačih u ovom trenutku. Uostalom, oduvijek je najjača.

Bili ste tada već u 'najboljim godinama', trebalo je pregaziti puno kompromisa da ostvarite harmoniju kakvu danas imate, u ovim 'još boljim' godinama?
Mrle: O da. Jako puno visokih tonova. A nevjerojatno je koliko te puta isti ukus u glazbi može spasiti od razvoda, a da se nisi ni vjenčao.

Planirate li se na kraju ikada vjenčati? Vaše vjenčanje je znamo već bilo organizirano i u samom finišu pa ga je odgodila pandemija...
Ivanka: Ma ne. Nekako i ta vjenčana scena ima neke svoje zadane gabarite koje smo mi, čak i duhovitošću i kreativnošću zatvorili kao ideju koju je korona ubila.
Mrle: Svejedno je, sve što je moje je njeno, a njeno je samo njeno.

Kako usklađujete život i posao, tko je zadužen za koji segment?
Ivanka: Mrle ima ozbiljnije jači tempo i hitove, a ja sam uvijek bila loša kuharica i još gora domaćica s karijerom koja je povremeno imala ozbiljan potencijal. No, dijelimo sve poslove. Kako tko može, tako se dogovaramo, a imamo i puno pomagača u obitelji i prijatelja. Svima se ovim putem još jednom zahvaljujemo.

Tko onda kuha? Što je obavezno na božićnom meniju?
Ivanka: Mrle kuha fenomenalno, a ja sam dobra za neke meze i ideje. Volimo tulume za par ljudi pa se jede, pije i pjeva. A meni? Ima tu svega no najbolja nam je uvijek riba!

Jeste li si koliko toliko oslobodili blagdane od obveza?
Mrle: Prosinac je za segment "zabavljač" jak mjesec pa smo svako malo u autu i sviramo. Imamo nekoliko bendova tako da bude ozbiljna gužva kad se sve to preklopi s predstavama i projektima. Dakle, odmora nema.

Odgajate tinejdžericu. Što vam je najvažnije kada je odgoj u pitanju?
Ivanka: Da osjeća nas i našu podršku, a da s druge strane bude slobodna. Naravno, ne preslobodna da baulja, ali ne i preuplašena da se zalijepi. Težak posao.

Je li naslijedila talent roditelja i krenula plivati prema umjetničkim vodama?
Mrle: Mislimo da jest. Moj je svakako premašila. Ponosimo se našom djecom, divni su ljudi (op.a. Mrle ima kćer i iz bivšeg braka). Zasad smo samo mi problem.

Puno radite i za djecu, tu je dječji album "Kišni razdraganci" koji prati slikovnica, puno je dječjih predstava iza vas. Kako je raditi s klincima i za klince? Jesu li zahtjevniji od odraslih?
Mrle: Ako gledam na to tako "da radim za djecu", s obzirom na to da u tom segmentu Ivanka piše tekstove na našim albumima (ja sam više tekstualno Let3), onda ja ne radim razliku kad stvaram glazbu. Jednostavno sviram ono što mi se sviđa i vidim da i djeca vole te ritmove i taj snažan groove. Kao publika su vrlo zahvalni, no s njima treba uvijek biti vrlo intenzivan i iskren pa smo nakon samo 45 minuta "koncerta za djecu i odrasle", mokri kao nakon tri sata koncerta "glazbe za odrasle i djecu".
Ivanka: Ja sam k tome oduvijek u nekom segmentu "dječja". Tekstovi koje pišem gledam kroz oči svoje kćeri i njezinih sestrica. Iskreno, ne znam ima li bolje publiku od djece. Uvijek se s njima tako provedem da iskreno jedva čekam sljedeći koncert.

Što ste vi voljeli, gledali, slušali kad ste bili mali i kako se i pod čijim utjecajem dogodio preokret i boom prema ovome što radite i preferirate danas?
Ivanka: Ja sam voljela svašta. Kako sam odrasla u Njemačkoj, imam i tu dimenziju odrastanja i utjecaja, a kad sam stigla u tadašnju Jugoslaviju, tu je bilo genijalaca poput Vajte i Branka Kockice. Poslije sam, oko 2000-e, i sama bila dio Bembove družine u fenomenalnom dječjem programu HRT-a. Tamo je bilo doista super stvari. Željko Zorica Šiš me godinama držao kao "Ivanesku štrebsu matematičarku" pa sam u toj funkciji obišla sva hrvatska sela i gradove i to s genijalnom ekipom. Kiki Ugrina, Slaven Juriša i Ljiljana Zagorec.
Mrle: Ja sam volio baš svašta, ali se ne sjećam što. Ima od toga...

Rijeku u kojoj živite svi volimo doživljavati kao grad rocka i punka koji voli i priznaje različitost. Kakva je Rijeka danas?
Mrle: Joj, meni se ne sviđa. Sve se vrti na Korzu oko brze hrane i pekara. Mi smo sjedili, pili i gledali cure, a ovi kao da igraju nogomet, slušaju cajke i jedu peciva. A niti jedna od te tri stvari mene ne zanima.
Ivanka: Ima na cesti još poneki panker, odnosno znam vidjeti neke subkulture u tom smislu, no grad je u dubokom snu uz izuzetak Dječje kuće i genijalne nove knjižnice. Malo je i premalo energije i ludila. Možda nas netko uskoro demantira no zasad je to raskopani grad bez velikih gesti. Evo, nova kazališna intendantica Vrgoč možda poveže neke nove energije, dođu neki svjetski redatelji, pisci, Talijani se malo jače povežu... ima tu puno divnih ljudi no trebalo bi to sve jače, glasnije gurati. Mislim na kulturu, naravno. Privrede ionako nema.

Svjetska društveno politička zbivanja nisu nimalo ni lijepa ni optimistična, proživjeli smo jedan rat, brine li vas aktualna situacija?
Ivanka: Umjetnici su odavno tu situaciju namirisali i opisali. Imam čak i ja pjesmu "Nije dobro" koja govori o atmosferi unutar posljednjih 20-ak godina gdje, namjerno ili ne, dolazi do polarizacije, dehumanizacije i gubitka srednjeg sloja koji je bio glavni jezičac na vagi za višeslojno postojanje uz toleranciju na različitost. Sad se povratkom nacional-ideologija, jačanjem religijskih dogmi društvo sunovratilo u srednji vijek, a u ruci imaju leteće brodove. Nevjerojatno je da smo 21. stoljeće zamijenili 12. stoljećem. Inkvizicija ima samo malo modernije metode no svejedno svi gorimo i svi smo oštećeni kroz ovo novo doba rapidnog gubljenja sloboda dok nam djeca hipnotizirano ganjaju neke nestvarne reelove i snapove. A da ne počnem o koroni, potresima, mafiji unutar visokih krugova politike, ljudi koji se ne znaju iščupati iz njihovih ralja i svih nas koji žongliramo svaki dan između zdravog razuma i nezdravog svijeta.

Koliko na vas kao umjetnike utječe sve veća polarizacija društva i sukobi koje to generira?
Ivanka: Neki od nas, poput umjetnika 20-ih godina prošlog stoljeća, vraćamo se dadaizmu, nadrealizmu, svim formama koje su izvan stvarnog.
Mrle: A neki su kroničari mada je ustvari ovo sve ciklus i krug bez puno mozga.

Ima li dovoljno ljubavi u Hrvatskoj?
Mrle: Ima, no po natalitetnim projekcijama nije produktivna.

Vrijeme je kad se kroje novogodišnji planovi i želje. Što je na vašem popisu, pa makar i imaginarnom?
Izgovorit ću nešto potpuno suludo: "Mir u svijetu!"
Ivanka i Mrle: Vrlo visoko na našem popisu je nastavak stvaranja u zdravom tijelu i tu želju imamo za sve vas. Sretno vam sve što ste si zamislili no najvažnije je skinuti fokus sa sebe, prestati sa selfiejima i okrenuti se ljudima oko sebe. I slikati selfije s njima.