Zadnjih godinu dana čuli smo nekoliko dobrih praktičnih savjeta kako se boriti s rastućim cijenama. Prvo je guverner HNB-a lani savjetovao ljudima da, ako im je preskupo, kupuju tamo gdje je jeftinije, a prije nekoliko dana ekonomski analitičar poručio je siromašnima da ne dolaze na zagrebački adventski sajam, jer taj je za bogate, nego da odu negdje drugdje gdje je jeftinije. Savjetima se priključio i aktualni ministar rekavši da možemo peći kruh kod kuće ako nam je preskup u trgovinama. Nakon takvih stručnih promišljanja i "pomoćnih štaka" u suzbijanju inflacije, sasvim je sigurno da će mnogi iskoristiti još jednu široko rasprostranjenu domaću naviku i pogodnost, besplatne nastupe u novogodišnjoj noći, čime se zaokružuje "paket pomoći" domaćem stanovništvu izlohanom visokim cijenama.
Zašto bi baš glazbenici trebali sudjelovati u tom novogodišnjem dampingu cijena, kad je poznato da baš oni lošije žive – em je teže sakupiti veći broj publike, em ljudi sve manje kupuju CD-ove, a od emitiranja na (publici) jeftinim streaming servisima dobivaju mrvice od ukupne zarade – nije jasno. Dakako, stvari postaju drukčije kad shvatimo da će za novogodišnje gaže, kao i svake godine, lovu od poreznih obveznika, dakle svih nas, putem budžeta gradova i turističkih zajednica ubrati veće estradne zvijezde i zvjezdice, a ne vaša omiljena imena koja nitko i ne zove na takve derneke. I riječ je o prilično velikim, ponekad i ogromnim svotama novca za te "besplatne" novogodišnje nastupe, kakvi su kod nas uobičajeni, a u zapadnom svijetu su prilična nepoznanica.
Nemoguće je tamo dovesti najpopularnije pop ili rock ime na neki trg da svira na hladnoći i zabavlja okupljene u skraćenom, prigodnom programu. Jer tada bi im naglo pao status, rejting, ljudi bi pomislili da sami ne mogu prodati ulaznice, a i honorari za iduće nastupe bili bi manji jer su ih ljudi gledali besplatno, pa potom još i na snimci na televiziji. To postoji samo kod nas. Mogući su, dakako, posebni novogodišnji rock-koncerti i bilo ih je puno u povijesti, neki su i snimljeni, od Ramonesa do Springsteena i U2, ali tada je dvadesetak tisuća ljudi kupilo ulaznice za nastupe u sportskim dvoranama i zabavljalo se u malo boljim uvjetima nego na otvorenom, na "nuli", s izvođačima koje su zaista željeli vidjeti u toj, navodno "najluđoj noći u godini". Ne znam zašto najluđoj, kad ih je bilo puno luđih i boljih tijekom godine.
Nakon ovakvih "veselica" kod nas, s kuhanim vinom i kobasicama sa štandova kao pomoćnim sredstvom da se glazba bolje doživi, publika se zaista može upitati čemu kupovati ulaznice za nečije koncerte, kad ih mogu gledati zabadava? Kvaka je u tome da će se opet namiriti samo oni navodno najpopularniji, koji imaju najbolje veze kod lokalnih šerifa, a polupijana publika zabavljat će se i ne shvaćajući da pjevajući uglas sa svojim estradnim miljenicima ni kriva ni dužna potpomaže proces rastakanja domaće glazbene scene. Tj. tržišne ekonomije u kojoj bi bilo logično da svatko zaradi ovisno o prodaji ulaznica.
Nitko ne spori da neki od najpopularnijih koji će pjevati u novogodišnjoj noći mogu prodati mnogo tih ulaznica (ali neki baš i ne mogu), pa bi ih stoga bilo najbolje prepustiti tom realnom sektoru i neka si sami organiziraju koncerte u velikim prostorima. Jer, zbog čega bismo svi mi, porezni obveznici, trebali financirati nastupe, primjerice, Zdravka Čolića, Tonija Cetinskog ili Thompsona, kad možda više volimo Nove fosile, Gibonnija ili nekog trećeg? A neki ne vole nikoga od ponuđenih, ali svejedno sudjeluju u toj "tržnici" novogodišnjih dobro plaćenih gaža, mada bi radije "platili" nekoga drugoga. U takvoj netržišnoj situaciji jedino što je jasno i sigurno jest da ne postoji taj čovjek iz lokalne uprave koji bi mogao (točno) odrediti koga (masno) platiti za novogodišnju gažu a da svi budemo zadovoljni izborom.
Stoga je najlogičnija pomisao da bismo trebali provjeriti koliko su takve masovke zapravo realne, i barem jedne godine ukinuti besplatne novogodišnje svirke i staviti u prodaju ulaznice. Pa da vidimo koliko bi se ljudi odlučilo dati konkretan prilog tom smrzavanju na nuli i podržalo te svoje navodne estradne favorite s kojima je ugovor potpisao neki administrator ili šef lokalne uprave. I o kojima danima prije dočeka Nove godine u promo izjavama za medije trube lokalni čelnici, hvaleći se da su tuđim novcem pripremili svojim biračima sjajan program nakon čega će im život biti med i mlijeko.
Ali i jedni i drugi znaju da bi u tom slučaju naplaćivanja ulaznica za "skorašnji bolji život" trgovi bili prazni (barem do iza ograde), kao što sigurno znamo, jer je masu puta provjereno i dokazano, da je nemoguće dobro svirati "na nuli", kad se klavijature smrzavaju, gitare raštimavaju, a svirati u rukavicama "bez prstiju" baš i nije neko zadovoljstvo. Jasno se to vidi i čuje na kasnijim televizijskim snimkama, kad količina "revanja" i pokušaja pogađanja tonaliteta svjedoči o općoj nelagodi na pozornici i potrebi da se zarađena lova prekrije namještenim osmijehom za kamere i publiku, u trenutku kad bi glavne zvijezde najradije otišle na toalet (jer i godine su tu). Ali opet, isplati se istrpjeti kad je takva lova u pitanju, a nitko te ništa ne pita.
