U jeku Drugog svjetskog rata, tijekom bombardiranja Londona, Winstonu Churchillu njegov je suradnik predložio da ukine sva davanja za kazališta i kulturu općenito. Churchill je uzvratio pitanjem: "A zašto se onda borimo?" Podsjetit će na tu anegdotu Davor Špišić, osječki dramatičar, prozaik, scenarist i novinar. Kultura je ponovno na vjetrometini. Još se oporavlja od pandemijskog udara, usred kojega je mjesecima bila zaključana u pravom smislu te riječi, a Europa se trenutačno ponovno suočava s ratom pa se sve više novca u njezinim zemljama izdvaja za naoružanje. A da je cijeli niz društveno važnih pitanja koja problematiziraju i na njih upozoravaju upravo knjige, TV serije, filmovi, odnosno umjetnost, ne treba ni napominjati.
Pokazuju to i nova ostvarenja iz pera Davora Špišića. Njegov novi roman "Vuk na snijegu" ugledat će svjetlo dana polovinom svibnja, a izdavač mu je Hena Com. Da je riječ o tematici koja itekako propitkuje društvenu svijest, najavljuje rečenica na koricama romana, a koja se njime provlači kao svojevrsni lajtmotiv i surova stvarnost: "Nema se vremena za prezrene na svijetu". Špišić trenutačno "punom parom" piše i scenarij za seriju "Čaruga", čiji je redatelj i producent Dejan Aćimović, a po motivima istoimenog biografskog romana Borisa Rašete. Iako je glavni lik moćni razbojnik koji je prije stotinu godina sijao strah slavonskom ravnicom, Špišić se u scenariju gotovo podjednako bazira na snažnim ženama, što opet otvara cijeli set društvenih konotacija. S kolegom iz Beograda Ivanom Lalićem, scenaristom i kreativnim producentom, nadalje, stvara komedijsku seriju "Stari znalci". Mjesto radnje je starački dom na Dedinju, a svojevrsna je to njihova autorska borba protiv diskriminacije starijih. Jer, umirovljenici su junaci koji se iščuđavaju nesposobnosti svojih potomaka, već odraslih, da se suoče sa životnim nedaćama, koje ponekad, iz njihove perspektive, nisu možda ni spomena vrijedne...
– U našim kazališnim predstavama, filmovima, serijama i knjigama zaista možemo i moramo progovarati o najopakijim stvarima koje nas stišću. K tomu, mi u Hrvatskoj zaista imamo specifičnost da najveće prljavštine u društvu na čistac tjeraju novinari i pisci, odnosno redatelji i glumci, dakle mediji i umjetnici. Pregršt je takvih primjera, a isti je fenomen prisutan i u Srbiji, odnosno u cijeloj regiji – započinje Davor Špišić. Podsjetit će na netom prikazanu TV seriju "Šutnja", redatelja Dalibora Matanića, a prema motivima iz romana Drage Hedla. Snimana je u Osijeku i ukrajinskom Kijevu.
– Baš je to ta dvojnost: najprije je Drago sa svojim serijalom novinskih tekstova, prije deset godina, istjerao na vidjelo mračnu istinu o djevojkama, sirotim žrtvama i sustava i opakih muškaraca koji su ih tretirali kao bijelo roblje. Dakle, prvo je kao novinar obavio tu misiju umjesto institucija, a potom je u svojim romanima ponovno upozorio na te strahote, da bi se na koncu one istjerivale i u seriji, drugom mediju – ističe.
– Ne volim floskulu da se ljudi najviše vole zabavljati. Ne, oni vole prepoznati sebe i svoje probleme u kazališnim predstavama, serijama, romanima, a ne umirati od smijeha na krajnje bedastoće. Nismo baš toliko plitki. Radi se, vjerojatnije, o lijenosti iza koje se skrivaju loši autori ili loši producenti. Vrhunska djela sigurno će publika prepoznati – nadovezuje se.
Prije nego što počne govoriti o svom novom romanu, Davor Špišić podsjetit će na nedavni intervju s Franom Maškovićem, objavljenim u Večernjem listu, koji je izjavio da smo empatičniji prema Ukrajincima nego prema Sirijcima jer su oni bijeli, istaknuvši da je to licemjerno.
– Moj divni glumac i prijatelj Frano posve je u pravu. Ja bih to nazvao rasizmom humanosti. Počeli su se pojavljivati dvostruki aršini prema izbjeglicama, koji sada dolaze iz Ukrajine, odnosno gradacije nesreća. Egzodus iz dalekih zemalja Istoka i dalje nas zapljuskuje, a kao da se ne postupa s jednakim obzirom – Sirijce se i batina na granicama, prema djeci se ne postupa kako treba, što je potvrdila i presuda u slučaju malene Madine. Čak se otvoreno može čuti kako izbjeglice iz Ukrajine bolje razumijemo jer su iz nama bliske zemlje. No tragedije su tragedije. Ne smijemo trgovati tuđom nesrećom. Dalje, nesreće su uvijek iste, samo se razlikuju punktovi gdje se događaju – poručuje.
Njegov roman "Vuk na snijegu" bavi se upravo takvom pričom.
– Riječ je o distopijskom žanru. Konkretno, u 2035. smo godini u Hrvatskoj, koja je nakon pandemije koronavirusa i niza izbjegličkih valova jednostavno trokirala i dogodio se vojni udar, a zemljom upravlja svojevrsna Vlada narodnog spasa. U mojoj su priči samohrani otac Danko i sin Vuk, čija je majka umrla na porodu. Vuk je 16-godišnji tinejdžer. Žive kako najbolje znaju, otac je zaštitar u najvećem marketu na Balkanu, ali zaštitarska tvrtka jako je dobro opremljena pa ih Vlada često unajmljuje da batinaju nesretne radnike koji nemaju za kruh. Jezgra priče je da u jednom od izbjegličkih valova, koji još traju, dolazi dječak iz Sirije i naša dva junaka privremeno ga spašavaju. No zbog dekreta kojim Vlada ponovno prijeti da će oni koji štite izbjeglice završiti kao veleizdajnici, otac griješi pa maloga izbacuje. Sin potom djeluje zrelije od oca pa ga ponovno spašava. Osim toga, rađa se i ljubav između ta dva dječaka – otkriva nam autor.
Špišić u svojem romanu intenzivno govori o tome kako je važno sačuvati ljudskost te da ne možemo gradirati nesreće, jer patnje i pakao gotovo su identični za sve žrtve.
– Dječak mobiliziran u ruskome tenku nesretnik je kao i onaj dječak kojega trenutačno gazi gusjenicama – naglašava.
Ponovit će rečenicu iz romana, koja je završila i na njegovoj naslovnici: "Nema se vremena za prezrene na svijetu".
– Svi ti moji prezreni na svijetu traže vrijeme za sebe. Najbolji Dankov prijatelj je Boško iz Beograda, koji roditeljima laže da je dobio posao bankara u SAD-u, a zapravo u Hrvatskoj radi kao batinaš. Obojica su nesretni zaštitari – nastavlja naš sugovornik.
Serija "Stari znalci", za koju piše scenarij s kolegom Ivanom Lalićem, veselije je tematike, no i tu je teško zaboraviti u stvarnosti težak položaj umirovljenika koji jedva krpaju kraj s krajem, a suočavaju se i s teškom usamljenosti pa u ekstremnijim situacijama bivaju i prezreni. Možda baš zato u "Starim znalcima" umirovljenici su zaista dominanti likovi.
– Uživam u radu s Ivanom, odličnim dramatičarom i scenaristom, autorom inicijalne ideje serije. Naši su junaci avangarda, oni su snažni i jaki, dok su njihova djeca, a riječ je o 40-godišnjacima, slabiji. Roditelji su potpuno nezadovoljni svojim potomcima koji se ne snalaze u životu i neprestano im dolaze u dom na Dedinje s problemima koje ne uspijevaju riješiti, dok je njima to "mačji kašalj" – opisuje nam. Usto, na leđima im je 70 ili 80 godina, mladost su proveli u bivšoj Jugoslaviji, čime se, dodaje, stvara niz i apsurdnih i političkih konotacija.
Mogla bi to, uvjeren je, biti drukčija serija. Špišić će usporediti proizvodnju serija i filmova u Srbiji i Hrvatskoj.
– U Srbiji je niz privatnih televizijskih kuća koje sudjeluju u proizvodnji ozbiljnih sadržaja, dakle ne samo "žutila" što im, kako vjeruju, donosi marketinški kolač. U najozbiljnijim TV serijama sudjeluju apsolutno sve privatne TV kuće, dakle imaju interes – ističe.
Često se uspoređuje i uspješnost hrvatskih i srbijanskih komedija, a gledatelji će često veću ocjenu dati našim susjedima.
– Rekao bih da je tajna u jeziku junaka. Mi često znamo komplicirati s jezikom, valjda je to nekakva fama, ili loša karma. Dok pišem, po stotinu puta pokušavam izgovoriti rečenicu. Jer, za žanr komedije ili krimića vrlo je važno da su one akcijski govorljive. Nemoguće je izreći "Tijekom jučerašnjeg dana mi smo...", a da zvuči smiješno ili filmično. Svi mi imamo sjajne pisce, glumce i redatelje, a onda se nepotrebno dogode takvi jezični nesporazumi. Pomogla bi i veća doza autoironije, nedostaje nam satire, iako imamo dobru tradiciju. Kao da stalno ostajemo na površini... – ocjenjuje Špišić.
Posebno ga veseli još jedna serija na kojoj radi, a središnja figura je povijesna ličnost koja i danas intrigira javnost, a zanimljivo je da se i stoljeće nakon njezine smrti raspravlja je li bio slavonski Robin Hood ili najobičniji zločinac i razbojnik. Riječ je, naravno, o Jovi Stanisavljeviću Čarugi.
– Serija "Čaruga" trebala bi se snimati u deset epizoda, završio sam prvi draft, što je najgori dio posla. Zidari znaju da je najteže staviti kuću pod krov, da ima dobre temelje te da ne prokišnjava. Neobično me veseli što Dejan Aćimović ima fenomenalnu viziju, radimo gotovo anarhoidnu verziju Čaruge, u smislu da je on revolucionar tipa anarhista, na samome rubu. Posebno sam zadovoljan i ponosan što će temelj cijele priče biti, uz Čarugu, i jake žene koje će prodefilirati serijom, što će biti zanimljiva dimenzija. Svi ostali su "slabići". Kako je sam Čaruga rekao, svaki put zaista se zaljubio u ženu s kojom se povezao, ili je u pitanju bilo veliko poštovanje – objašnjava.
Zanimljiva je i dimenzija Čarugina odnosa s Bogom, koja počinje još kada mu, kao dječaku, umire majka pa se već tada pita zašto je Bog uzima, ako zaista postoji.
– Fascinantno je, što je naglašeno i u Rašetinu biografskom romanu, da mi ne znamo kolike je dimenzije Čaruga dosegnuo na vrhuncu svoje "kriminalne karijere". Bio je neprijatelj broj jedan ondašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, jednu cijelu sjednicu Vlade kralj Aleksandar posvetio je isključivo njemu – dodaje.
U sudskim spisima, koji se i danas čuvaju u Državnom arhivu u Osijeku, piše kako je Čaruga prvi put ubio zbog žene, a i pao je zbog žene.
– Optužnica ima cijeli niz teških djela, ubojstava, pljački, grabeža, njih više od trideset, a jedna od stavki na koju je Čaruga burno reagirao bila je optužba za silovanje. Rekao je da nikada nije silovao ženu. Imao je svojevrsni vlastiti kodeks poštovanja prema ženama, što mi je bila fina scenaristička inicijacija da razvijem niz jakih ženskih lica pa mislim da će glumice biti izuzetno zadovoljne, jer one najbolje znaju koliko rijetko imamo snažne i slojevite ženske uloge – iznosi naš sugovornik.
Čaruga se pojavljuje u javnosti u osvit Prvog svjetskog rata, a obješen je 27. veljače 1925. u osječkom zatvoru, u 28. godini. Položaj žena u društvu, ali i "divljeg shvaćanja slobode", anarhizma, naglašava Špišić, izuzetno je suvremeno pitanje i danas, gotovo stotinu godina kasnije.
– Sami se stalno moramo uvjeravati da smo u 21. stoljeću, i u najnevinijim stvarima i dalje u javnosti postoji čuveno "ali" i one tri točke, kojima se propituje može li ona to zaista. Nevjerojatno je koliko se još uvijek moramo boriti za spolnu ravnopravnost. Nije floskula, zaista vjerujem da su žene mnogo jače i snažnije od muškaraca na svim poljima. Porezao sam nedavno prst radeći pašticadu i moja je supruga Anita rekla da sam zavijao kao da su mi odrezali obje noge. Usto, mi muškarci nismo u stanju raditi paralelno dvije stvari odjednom, a vi ih možete i 55 – rezimira Špišić ističući kako u njegovim riječima nema ni trunke lažnog laskanja.
Zašto onda žene nisu prisutnije na rukovodećim funkcijama, od kulture, preko politike pa do svega ostaloga?
– E to je to pitanje... I kulturološko, pa i pitanje nasljeđa, posebice kod nas na Balkanu, gdje je ta neravnopravnost u našem blatu vrlo ukorijenjena. Ali nije slučaj samo kod nas, što se ogleda počevši od različitih honorara hollywoodskih glumica i glumaca pa do puno težih aspekata. Potpuno je apsurdno što uporno moramo o tome govoriti, a očito moramo – naglašava.
Upita li ga se tko se treba više angažirati u promicanju ravnopravnosti među spolovima, odgovorit će: "Podjednako žene i muškarci, a ovi potonji svakodnevno i neprestano."
Špišić, primjerice, ističe da sada imamo niz divnih žena na upravljačkim funkcijama gradskih i nacionalnih kazališta, okolnosti se mijenjaju, no i dalje se događaju više kao ekscesi, a ne kao uobičajena pojava.
Zbog svega, ne smije nam, zaključuje Davor Špišić, biti isprika da zbog društvene stvarnosti, pa bila ona i ratna, nema novca za kulturu.
– Po meni, bez obzira na prioritete, ne smijemo se vaditi na rečenicu "sad nije vrijeme", jer uvijek će biti nekakvih izazova – poručuje.