Nikša Mrkšić: U razredu me stalno mole da glumim

Prvi put na filmskom platnu, i to još u jednoj od glavnih uloga, našao se desetogodišnji Siščanin Nikša Mrkšić. Dok je slagao kockice, igrao videoigrice i napucavao nogometnu loptu s prijateljima iz kvarta, nije ni sanjao da će postati glumac, a kamoli zvijezda hit-filma “Ničiji sin”, ovogodišnjega pobjednika Pulskog festivala, okrunjena s čak šest Zlatnih arena.

Velika hladnoća i snijegom prekriven put do škole početkom prošle godine za srčanog i duhovitog dječaka nisu obećavali ništa više od uobičajena dana u učionici, no učiteljica i ambiciozni filmaši otkrili su novi glumački talent. Vijest o audiciji za film koji se snima na sisačkim ulicama brzo se proširila među učenicima trećih i četvrtih razreda Osnovne škole “22. lipnja”. Jedan po jedan stizali su ispred asistentice režije Nikoline Barić, a red je došao i na Nikšu.

– Kako sam prije toga samo jednom glumio, i to bocu coca-cole koja pjeva i šali se u predstavi “Kamo ide naše smeće” sa županijskog Lidrana, trebao sam ponoviti dio. Zablokirao sam se! Nešto sam pjevao i šalio se, nisam baš bio zainteresiran. Mislio sam, to će doći i proći, kao i sve ostalo. Nakon toga zvali su me i rekli da sam ušao u uži izbor te da dođem na audiciju u Dom kulture – pripovijeda Nikša dan nakon uzbudljive ovotjedne premijere “Ničijeg sina”.

Susret s redateljem Arsenom Antonom Ostojićem na audiciji izazvao je nove leptiriće u trbuhu.

Mama se zabrinula
– Razgovarali smo gotovo jedan sat pa se mama već zabrinula gdje sam. Trebao sam glumiti kako se šećem hodnikom, jedem sladoled i slično. Osjećao sam se ugodno i polako sam se opustio – nastavlja učenik četvrtog razreda.

Mjesec dana nakon audicije uslijedio je poziv. Nikša se javio i sve sam dogovorio s redateljem, iako je prije toga rekao da neće prihvatiti ulogu. Nedugo nakon toga stigao je i scenarij, koji je pak izazvao početnu sumnju kod Nikšine mame Davorke. Strahovala je da bi uloga Josipa Barića, sina Ivana Barića, invalida Domovinskog rata, nekadašnjeg rockera oboljela od PTSP-a, za Nikšu mogla biti preteška. Prizori stradanja u minskom polju, brutalna ubojstva i neizmjerna tuga obavili su lik dječaka rastavljenih roditelja, čija se uloga svodi na učestali vapaj za ocem, kojemu majka ne dopušta da se previše približi. Međutim, snimanja su protekla u posve drukčijem tonu.

– Dogovorili smo se s redateljem da ćemo biti na svim snimanjima, što je on i preporučio. Ekipa se savršeno brinula za moga sina. Mustafa Nadarević nasmijavao ga je čitavo vrijeme, a glavni glumac Alen Liverić teške je scene pretvarao u zabavu. Prvi odlazak na snimanje bio je vrlo uzbudljiv. Ekipa je zbog snijega morala odgoditi planiranu scenu i u zadnji čas odlučili su se za onu s Nikšom. Poziv ga je zatekao dok je s razredom razgledao Zračnu luku Pleso! Trebao se što prije naći u Sisku.

Djelatnici na šalteru odbili su ga pričuvati do vozačeva dolaska pa je nastavio svoj izlet do kazališta u Zagrebu, kada ga je učiteljica prepustila vozaču. Uslijedilo je snimanje u Gradskoj kavani, gdje Josip sjedi sa svojim rastavljenim roditeljima i jede kolač dok oni raspravljaju o daljoj sudbini – ispričala nam je Davorka.

Najdraža scena
A to je zapravo Nikši najdraža scena, iako uopće ne voli kolače. O ovoj filmskoj slastici, kao i glumcima koje je upoznao tijekom tromjesečna snimanja svojih deset scena, priča s uzbuđenjem. Scena vjenčanja bila je posljednja, no tužan zbog rastanka od ekipe, mali Siščanin ostao je do kraja. Tekst nikada nije učio unaprijed, sve se radilo na mjestu snimanja.

– Dok nisam upoznao glumce, mislio sam da su umišljeni. Najviše mi se svidio Alen. Nisam imao previše teksta, a lako sam ga pamtio. Velika me trema obuzela na prvom snimanju, na koje sam zapravo dojurio iz Zagreba, no ostalo vrijeme smo se mnogo zabavljali i smijali – zadovoljan je Nikša.

Vijest o uspjehu filma na Pulskom festivalu zatekla je obitelj Mrkšić na ljetovanju.
– Šuškalo se o tomu da su neki drugi filmovi favoriti pa nismo imali prevelikih očekivanja. Bili smo na viškoj plaži kad se na radiju, kojem je snagu davao akumulator, iz kafića u kamenoj kućici začula vijest! Počeli smo vikati od sreće i dozivati Nikšu, koji se igrao nedaleko s djecom. Suprug Srećko, kći Sara i ja nismo mogli dočekati ovotjednu premijeru kako bismo napokon pogledali film.

– Tek smo tada vidjeli koliko je film zapravo tužan. Zadnja scena, u kojoj Nikša polako korača bolničkim hodnikom prema svom filmskom ocu, za kojega misli da ga ignorira dok je on zapravo mrtav u krevetu, jako me pogodila. Nikša je sve shvatio kao zabavu, bio je prirodan i slava mu nije udarila u glavu – kaže Davorka.

Kako se za premijeru tražila pozivnica više, osim Nikšine obitelji na prvo prikazivanje mogla je doći još samo školska prijateljica Lucija. Nikša se na pozornicu popeo s velikanima hrvatskog filma, a već nakon prvog predstavljanja u rodnome gradu osvojio je srca publike.

– Ne smatraju me zvijezdom, a ni sam se tako ne osjećam. U razredu me stalno mole da odglumim nešto iz filma. Kako je tek pravim zvijezdama! – dodaje Nikša, koji se nakon premijere našao u središtu pozornosti brojnih medija.

Radije rukometaš
Pred kamerama je, kao i na platnu, opušten i prirodan. Javnost je nasmijao svojom popularnom rečenicom kako bi kad odraste radije bio rukometaš nego glumac jer su mu vrlo naporna duga čekanja na snimanjima. Međutim, nove ponude počinju stizati, a svaku novu ulogu trebalo bi uskladiti s obavezama u školi. Mladi glumac ipak priznaje da bi se u glumi želio okušati još dva-tri puta. A do tada će i dalje slobodno vrijeme provoditi na rukometnom igralištu, družiti se sa životinjama i gledati filmove, koji ga često i rasplaču.

Zadnji takav bio je “Titanic”, koji je od početka do kraja odgledao kad su mu bile samo tri godine. Taj mu je film, kaže, najdraži, što je gotovo sudbonosna povezanost s premijerom “Ničijeg sina”. Naime, djelatnici Doma kulture naglasili su da je Kristalna kocka vedrine zadnji put bila dupkom puna upravo za prikazivanja “Titanica”.

Članovi ekipe “Ničijeg sina” govore samo najljepše o suradnji s malim Siščaninom. – Nikša se jako dobro snašao s obzirom na to da nije imao nikakva glumačkog iskustva, no čim sam ga vidio na audiciji, prepoznao sam njegovu kvalitetu. Prvo smo radili probne snimke i tada se pokazalo da su moja predviđanja bila točna. Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s njim. Strpljivo je čekao svoj red na snimanjima. Zbog njega se ništa nije moralo ponavljati. Uvijek je znao svoj tekst i pokazao je golem šarm na ekranu – kazao je redatelj filma Arsen Anton Ostojić nakon svečane premijere u Sisku. Nikša ga je uvrstio među svoje najdraže suradnike. Neprestano spominje i asistenticu režije Nikolinu Barić, a od glumaca mu se najviše svidio onaj glavni, Alen Liverić. – Nikša je fenomenalno dijete, s kojim je ugodno i zabavno raditi – rekao je Alen, od kojeg se talentirani dječak na pozornici nakon premijere nije odvajao.

Već dvije godine Nikša redovito odlazi na rukometne treninge, koje smatra puno jednostavnijima od glume jer ne zahtijevaju duga čekanja. – Jako je brz i eksplozivan. Svojim motoričkim sposobnostima i željom za pobjedom želi nadoknaditi to što je sitan. Svoju nadarenost pokazao je i na ovogodišnjim Sportskim igrama mladih u Splitu, gdje je osvojio drugo mjesto u graničaru. Lani se našao i na turnirima u malom rukometu u Poreču, Karlovcu i Kutini – kazala je njegova trenerica i nastavnica tjelesnog Alma Šopić. Učiteljica Mirjana Pavlović, koja je prva uočila Nikšin glumački talent, opisuje ga kao uvijek spremnog za akciju. – Voli istraživati i posebno se ističe u izvannastavnim aktivnostima. Tako je išao i na županijski Lidrano te državno natjecanje u matematici. Voli pomagati ostalim učenicima u razredu pa je zato omiljen – kaže učiteljica Mirjana. Njegova najbolja prijateljica Lucija doživljava ga kao velikoga zafrkanta, a Domagoj za Nikšu kaže da je lukav kao lisac, uvijek pun odgovora na sva pitanja. – Nije se nimalo promijenio od kada je postao filmska zvijezda – tvrdi Lovro.