Senzaciju na likovnoj sceni izložbom “Imaginarni muzej” u Galeriji Kranjčar izazvao je mladi zagrebački slikar Ivan Prerad. Drevne, iz povijesti umjetnosti poznate nam skulpture, on slika u svojoj tehnici akrila i ulja na platnu, na kojima se ovisno o kutu gledanja prelijevaju boje. Pogled na njih uron je u svijet klasike s uskličnikom modernog, a tematski i naslovom oslonjen je na koncept Malrauxove ideje imaginarnog muzeja.
– Dulje vrijeme se bavim tim konceptom, još od diplomskog rada nastalog prije šest godina, a sve je vezano i uz moj život na Novom Zelandu gdje sam s roditeljima živio od pete do desete godine i već tada skupljao stare fotografije po kojima sam radio neku svoju muzejsku zbirku. Taj period snažno se urezao u mene. Sve što radim je kao neki nastavak tog života jer likovno sam se do sada bavio i Maorima i portolanskim kartama koje su koristili srednjovjekovni moreplovci... Rekao bih da je to odraz urođenog istraživača u meni. Za ovaj ciklus, koji je nastajao dvije godine, motiv je konkretno vezan za imaginarni muzej skulptura. Neki motivi preuzeti su iz Malrauxova imaginarnog muzeja skulpture, neke sam samostalno našao u svjetskim muzejima, u knjigama i online. Svaka slika je u tri sloja i tri različite boje. Između svakog sloja boje lijepim trakice pa kad sloj naslikam, skidam ih. Zadnji sloj je malo debljeg nanosa uljane boje koji slici daje dojam reljefa – govori Ivan Prerad rođen 1988. Studij slikarstva završio je u klasi Zoltana Novaka, dobitnik je brojnih nagrada među kojima i Erste Grand Prixa i HPB-ove nagrade za mladog umjetnika na 3. Bijenalu slikarstva. Veliki umjetnik skromnog ega, i sam kaže da se ne promovira na najbolji način jer ne koristi društvene mreže.
– Kao da u početku nisam uhvatio taj val i čini mi se da sasvim u redu funkcioniram i bez toga. Kupaca, da se razumijemo, nema puno, to su najčešće ljudi koji dođu na izložbu, neki kolekcionari i recimo 40-godišnjaci koji imaju interesa i volje za ulaganje u umjetnost i u mlade umjetnika. Što se tiče života od umjetnosti... na jesen počinjem raditi kao vanjski suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti, ali možemo reći da zadnjih godina uspijevam živjeti od svojeg slikarstva. Prije toga bilo je drž, ne daj i usprkos nagradama nisam mogao samostalno funkcionirati – govori Prerad. One najveće brige s kojom se susreću mladi umjetnici u Zagrebu – nemogućnost dobitka atelijera, njega ne muče. Tu je, veli, imao sreće da mu je baka koja je u domu umirovljenika u tu svrhu prepustila stan u centru. O svojem pak ulasku u svijet umjetnosti kaže: – Bio je to prirodan put. Kao mali već sam pokazao talent za crtanje. Primijenjena se logično nadovezala, a potom Akademija. Nisam imao viziju da ću biti slikar, čak ni preveliku želju, bez razmišljanja kao da sam samo ušetao u taj svijet i zaljubio se u njega.
Umjetnika, kaže, ne voli stavljati na previsoku poziciju, smatra da je važnija umjetnost od samog pojedinca. Umjetnik bi trebao biti netko tko je izvođač i na usluzi je umjetnosti, tvrdi. Primarni fokus mora biti na umjetnosti što ni kod nas ni u svijetu najčešće nije tako, a to se, kaže, onda vidi i na djelima. Tvrdnju pak nekih svojih starijih kolega da je slikarstvo mrtvo rezolutno odbacuje.
– Vrijeme pokazuje da to nije istina. Ono se mijenja kao što se mijenjaju i vremena i ljudi. Mislim da je danas čak življe nego ikad. Ta živost vidljiva je i na hrvatskoj likovnoj sceni koja vrvi kvalitetnim autorima. Jedina zamka kod nas je okruženje koje ne daje puno motivacije. Bilo bi bolje da postoji razvijeno tržište, galerije koje zastupaju umjetnike, ali umjetnost uvijek nađe put – zaključuje pa odlazi na zasluženi kraći likovni odmor od iznimno uspješnog “Imaginarnog muzeja”.